Jutro, zvoni sat, ustajanje, oni stariji, koje su djeca trebala napustiti ne moraju više juriti kako bi ih prije posla predali institucijama (hvala na ovoj frazi Srećku Miliću, šefu deska Jutarnjeg lista), ali treba se urediti, obući, a onda ili u auto pa uobičajena gužva ili u autobus, tramvaj, vlak i opet gužva. A ako padne kiša, ne daj Bože snijeg, katastrofa. Isto tako i kad se krene kući jer svaka čast fleksibilnom početku radnog vremena, ali to znači da je gotovo cijeli grad između 8 i 9 te 16 i 17 sati u pokretu.
A onda je došla javnozdravstvena kriza, pandemija. Prvo nas je Vlada stavila pod ključ, a onda, kad su nas otključali, svidjelo nam se biti doma. Ljudi djecu predaju institucijama i vrate se kući, skuhaju kavu, otvore kompanijski operativni sustav, Zoom, zv...