StoryEditor
Svijetmedicinski šampion

Svi pričaju o američkim cjepivima, ali malo tko spominje čak četiri kubanska. Ovo je malo poznata priča o siromašnoj zemlji koja je ‘ukrotila‘ koronu

Piše Damir Pilić
25. siječnja 2021. - 20:04

U zemljama EU-a kao da vlada prešutni konsenzus da u priči o koronavirusu postoje samo zapadna cjepiva. Najčešće se spominju američka Moderna, američko-njemački proizvođač Pfizer/BioNTech, britansko-švedska tvrtka AstraZeneca i Janssen Farmaceutica (Johnson & Johnson) iz Belgije - upravo ta četiri cjepiva naručila je i Hrvatska.

Izvan tog zapadnog perimetra cjepiva kao da nema – eventualno se još spomene ruski Sputnik V i to je otprilike to. Rijetko se piše da i neke druge zemlje - poput Kine, Indije i Irana - također razvijaju svoja cjepiva, a još se manje spominje jedna zemlja koja odavno slovi za medicinskog šampiona i koja paralelno razvija čak četiri cjepiva protiv koronavirusa: Kuba.

image
Andrej Isaković/AFP

Tako je na Zapadu pomalo „ispod radara” prošla vijest da su Kuba i Iran sklopili sporazum o suradnji na cjepivu protiv koronavirusa. Konkretno, kubanski državni Institut za cijepljenje „Finlay” objavio je u petak 8. siječnja da je potpisao sporazum s iranskim Pasteurovim institutom o suradnji na ispitivanju najnaprednijeg od četiri kubanska cjepiva - Soberane 2.

Spomenuto kubansko cjepivo uspješno je prošlo drugu fazu kliničkih ispitivanja, a treća i posljednja faza provodit će se istodobno na Kubi i u Iranu – osim na 150.000 stanovnika Havane, cjepivo će se testirati i na 50.000 dobrovoljaca u Islamskoj Republici Iran.

Pritom je zanimljiv razlog zbog kojeg su kubanske vlasti sklopile ovaj sporazum s Iranom: zbog uspješna upravljanja pandemijom Kuba ima nisku stopu zaraze, tako da nema dovoljno zaraženih građana za testiranje cjepiva (preciznije rečeno - nemaju dovoljnu stopu zaraza da bi dovoljno brzo mogli dovršiti istraživanje, odnosno - da bi istraživanje imalo statističku snagu, u kontrolnoj skupini mora biti dovoljan broj zaraženih). Stoga su posegnuli za iranskim bazenom zaraženih, najvećim na čitavom Bliskom istoku.

Zvuči li to malo neobično, da jedna siromašna zemlja poput Kube ne samo što razvija vlastita cjepiva, nego i u potragu za zaraženima mora ići na druge kontinente, pošto zbog kvalitetnog rukovođenja pandemijskom krizom nema dovoljno vlastitih zaraženih građana?

Možda i zvuči, ali zato Kuba i jest fenomen današnjeg svijeta.

Revolucija iz 1959.

Za početak malo statistike. U utorak 18. siječnja, na dan kad smo pripremali ovaj tekst, 11-milijunska Kuba imala je 18.443 zaražena od koronavirusa, a Hrvatska njih 225.648. Iako populacijski skoro triput brojnija, Kuba ima 12 puta manje zaraženih od nas.

Relativna razlika je više nego trideseterostruka: dok Hrvatska na milijun stanovnika bilježi više od 55 tisuća slučajeva, Kuba ih bilježi samo 1629.

Još su mnogo veće razlike u broju mrtvih: Hrvatska ih je do utorka imala 4684, a Kuba 173. Odnosno, na milijun ljudi Hrvatska ima 1145 mrtvih, a Kuba 15. Razlika je 76 puta.

image
Yamil Lage

Eventualno tumačenje da Latinska Amerika općenito ima manje oboljelih i umrlih od Europe možemo odmah odbaciti, jer ne odgovara istini: na stranici Worldometer među 20 najugroženijih zemalja svijeta čak pet ih je iz Latinske Amerike – Brazil (3.), Kolumbija (11.), Argentina (12.), Meksiko (13.) i Peru (18.).

Prema tome, drastične razlike u uspješnosti borbe s koronavirusom između Kube i Hrvatske potječu od nečega drugog. Osim činjenice da je Kuba (ne baš prometan) otok, što olakšava borbu protiv virusa, to nešto drugo zove se – vrhunska kubanska medicina.

Vjerojatno će u ušima prosječnog čitatelja odmah zazvoniti dva pitanja. Zar Kuba nije zemlja Trećeg svijeta, puno siromašnija od Hrvatske? Kako onda može imati superiorno zdravstvo?

Odgovor na prvo pitanje je potvrdan – dok hrvatski BDP iznosi gotovo 15 tisuća dolara (14,9) po stanovniku, BDP Kube po stanovniku iznosi samo 8,8 tisuća dolara (podaci iz 2018.). Prema tom glavnom ekonomskom parametru, Kuba je dvostruko siromašnija od Hrvatske.

A odgovor na drugo pitanje (kako jedna tako siromašna zemlja može imati superiorno zdravstvo?) leži u komunističkoj revoluciji iz 1959. koja je u ovih šest desetljeća preobrazila Kubu, stavivši glavni naglasak društvenog razvoja na stvaranje vrhunskog (i besplatnog) školstva i zdravstva.

14% BDP-a za školstvo

O tom revolucionarnom podvigu govore i brojke: prema podacima UN-a s početka prošlog desetljeća, Kuba je s izdvajanjem od 14 posto BDP-a za obrazovanje bila suvereno prva na svijetu (Hrvatska je tada za obrazovanje izdvajala 4 posto BDP-a, prosjek EU bio je 5 posto, a čak ni skandinavske zemlje nisu za školstvo davale više od 7-8 posto BDP-a).

Usprkos već 60-godišnjoj američkoj ekonomskoj blokadi (najduži embargo u povijesti čovječanstva), koja je devastirala životni standard kubanskih građana, kubanski komunisti našli su načina da im đaci uče uz najsuvremenija elektronička pomagala i računala. Uniforme i obroci u školama besplatni su za sve, a studentima iz udaljenih regija država pokriva troškove prijevoza, smještaja i prehrane za sve vrijeme studiranja. Ukupno je u obrazovnom sustavu Kube zaposleno više od 400.000 ljudi, a polovina od 150.000 kubanskih učitelja ima magisterij.

image
South Fork Pictures/Entertainment Pictures/Profimedia

Tako stvorene razvojne pretpostavke urodile su plodom: čak dvije trećine Kubanaca ima neku vrstu više naobrazbe, što kubansko društvo čini možda i najobrazovanijim društvom na planetu.

Pritom je naročita pažnja usmjerena razvoju studija medicine, tako da i kubanski zdravstveni sustav spada u najbolje na svijetu. Imajući u vidu da se socioekonomska razvijenost neke zemlje mjeri indikatorima poput očekivanog životnog vijeka i mortaliteta novorođenčadi, stručnjaci se slažu da je Kuba iznimka u Trećem svijetu, jer po tim indikatorima stoji uz bok najrazvijenijih industrijskih zemalja.

Kao što je po niskoj smrtnosti djece (4,6 na tisuću novorođenčadi) Kuba ne samo prvak Trećeg svijeta, nego je čak i ispred SAD-a – u obje Amerike samo Kanada ima (neznatno) nižu stopu smrtnosti djece – tako i s očekivanim životnim vijekom od 79 godina Kuba daleko prednjači pred drugim zemljama Latinske Amerike (susjedni Haiti ima očekivani vijek od 63 godine) i Trećeg svijeta, a u rangu je s razvijenim zemljama Zapada.

Revolucionarni liječnici

Kuba ima najrazvijenije javno zdravstvo u Latinskoj Americi, kao i daleko najveći broj liječnika po glavi stanovnika – još prije deset godina broj kvalificiranih liječnika na Kubi premašio je 70.000 (kompletna Afrika ih je tada imala 50.000), a na kubanskim sveučilištima trenutačno studira 25.000 budućih doktora medicine.

Iako je studij medicine na Kubi besplatan (kao i svi drugi fakulteti), tamošnje zdravstvo i medicinska tehnologija na visokom su stupnju izvrsnosti. Tako je u studenome prošle godine, nakon svog posjeta Havani, iranski ministar vanjskih poslova Javad Zarif izjavio da su ga „impresionirala” biotehnološka dostignuća Kube u borbi protiv COVIDA-a 19. To i jest jedan od razloga zbog kojeg je Iran potpisao sporazum o medicinskoj suradnji s Kubom.

Osim što svaki Kubanac „od kolijevke pa do groba” ima besplatan liječnički tretman, Kuba je osnovala i liječnički kontingent „Henry Reeves”, koji odlazi u zemlje Trećeg svijeta te na poprišta prirodnih i bioloških katastrofa, kada je stanovništvu naročito potrebna liječnička pomoć - od borbe protiv kolere nakon potresa na Haitiju do borbe protiv ebole u zapadnoj Africi.

Zvuči neobično, ali je istina: uz cigare, rum i šećernu trsku, upravo su liječnici glavni kubanski izvozni artikl. Baš smo te liječničke brigade zimus i proljetos gledali u sjevernoj Italiji.

image
The Hollywood Archive/Hollywood Archive/Profimedia

Podsjetimo, sredinom ožujka u najugroženiju talijansku regiju Lombardiju došla je kubanska liječnička misija, sastavljena od 52 liječnika. Italija ja pritom bila šesta zemlja u koju su od početka pandemije stigli kubanski liječnici, nakon što su druge medicinske brigade iz Havane otišle za Venezuelu, Nikaragvu, Jamajku, Surinam i Grenadu.

„Mi nismo superheroji, mi smo revolucionarni liječnici. Svi se bojimo, ali moramo ispuniti svoju revolucionarnu dužnost”, izjavio je tada, po dolasku u Lombardiju, 68-godišnji kubanski stručnjak za intenzivnu njegu Leonardo Fernandez, kojemu je odlazak u Italiju bio već osma inozemna misija u karijeri: prije toga predvodio je borbu kubanskih liječnika protiv ebole u Liberiji.

Vozač Nortona 500

U širem smislu, kako smo ranije rekli, visoka razina kubanskog zdravstva zasluga je Komunističke partije Kube i njezinih društvenih prioriteta. U užem smislu, pak, velike zasluge za tako visoke dosege kubanske medicine ima jedan argentinski liječnik koji je najbolje godine svog života i svoje karijere proveo na Kubi.

Ne, nije riječ o doktoru Ernestu Che Guevari (1928., Rosario, Argentina - 1967., La Higuera, Bolivija), ali jest o njegovu najboljem prijatelju iz mladosti, šest godina starijem doktoru i biokemičaru Albertu Granadu Jiménezu (1922., Hernando, Argentina – 2011., Havana, Kuba), čovjeku koji je odradio kolosalan posao kao organizator moderne medicinske i biološke znanosti na Kubi.

Postavlja se pitanje: zašto su dva argentinska liječnika izabrala baš komunističku Kubu da tamo ostvare svoje društvene ideje – jedan na polju političkom, drugi na polju medicinskom?

Odgovor leži u njihovu zajedničkom motociklističkom putovanju iz mladosti kroz Latinsku Ameriku, po kojem je 2004. snimljen film „Dnevnik s motocikla”, u kojemu Granada glumi argentinski glumac Rodrigo de la Serna (sâm Granado se na kraju filma pojavljuje u cameo ulozi). Iako je film adaptacija Che Guevarina dnevnika, važna referenca bili su i Granadovi memoari, objavljeni 1978. na španjolskom, francuskom i talijanskom pod naslovom „S Cheom po Južnoj Americi”, dok prvo englesko izdanje iz 2003. nosi naslov „Putovanje s Che Guevarom: Stvaranje revolucionara”.

To znamenito putovanje dvojice prijatelja iz više klase započelo je 29. prosinca 1951., a proteglo se do srpnja 1952. godine: Che Guevara je imao 23, a Granado 29 godina. Putovali su na Granadovu motoru Norton 500, od milja nazvanom „Poderosa II”, koji se neprestano kvario: vozio je mahom Granado, dok je Che Guevara bio suvozač. Na putu kroz Argentinu, Čile, Peru (gdje su neko vrijeme ostali pomagati u leprozoriju u San Pablu), Kolumbiju i Venezuelu prošli su 33.000 kilometara i doživjeli trajnu transformaciju svojih ličnosti: od privilegiranih mladića željnih zabave postali su ozbiljni ljudi, svjesni šireg društvenog realiteta.

Zakletva u Andama

Che Guevara nikad nije skrivao da ga je upravo to putovanje s Granadom usmjerilo prema komunizmu i odredilo njegov kasniji revolucionarni život. Vidjevši svojim očima bijedu i jad u kojem žive latinskoamerički narodi – kao liječnici, osobito su bili šokirani spoznajom da siromašni slojevi nemaju pristup ni osnovnoj medicinskoj skrbi - mladi Che se negdje u Andama zakleo da će život posvetiti borbi protiv kapitalizma.

Dvojicu muškaraca posebno je pogodio posjet rudniku bakra Chuquicamata na sjeveru Čilea, u vlasništvu američke kompanije Anaconda Copper, gdje su upoznali rudare koje su mučile niske nadnice i plućna oboljenja. Granado će kasnije reći da su i on i Che bili impresionirani tehnološkom razinom proizvodnje u rudniku, ali da je ushit bio „pomračen ogorčenjem izazvanim kad pomislite da svo to bogatstvo služi samo da nabubri blagajne jenkijskog kapitalizma”.

Susreti s „prezrenima na svijetu” širom kontinenta djelovali su kao „okidač” na obojicu putnika: Granado se uvjerio da izvan više srednje klase postoji jedan širi svijet kojemu je liječnička pomoć nedostupna, uočivši da je to područje u kojem on može pomoći, dok je Guevara odlučio jurišati na same uzroke takve bijede, koje je prepoznao u kapitalizmu.

„Misliti da će Ernesto, kojeg sam poznavao od njegove 14. godine, imati takav učinak na svijet, to je bilo nevjerojatno. Prije nego što smo napustili Argentinu, nismo znali za Latinsku Ameriku, za ogroman jaz između bogatih i siromašnih, za jadno i užasno iskorištavanje ljudi. To je imalo veliki utjecaj na nas obojicu”, kazat će Granado pedeset godina kasnije za list The Independent, u razgovoru vođenom 2004. godine.

To je motorističko putovanje profesionalno usmjerilo obojicu – Chea prema marksističkoj revolucionarnoj politici, a Granada do potrage za praktičnom znanošću koja može konkretno pomoći ljudima. Drugim riječima, to je putovanje imalo dalekosežne posljedice ne samo za buduće komunističke revolucije u Latinskoj Americi (Che Guevara), već i za razvoj kubanske medicine i biokemije (Granado).

Osnivač Medicinskog fakulteta

Dva prijatelja potom se nisu srela osam godina. Ostatak pedesetih Che Guevara provodi u Gvatemali, Meksiku i na Kubi – gdje je bio jedan od glavnih komandanata Castrove revolucije iz 1959., a potom ključni ministar kubanske komunističke vlade i šef kubanske središnje banke – dok Granado 1955. odlazi u Italiju, gdje je dobio stipendiju za Istituto Superiore di Sanità u Rimu.

Nakon pobjede kubanske revolucije Che Guevara poziva Granada u Havanu. Ovaj prvi put posjećuje Kubu 1960. godine, a već 1961. preseljava se tamo s obitelji, postavši profesor biokemije na Medicinskom fakultetu Sveučilišta u Havani. Iste godine jedan je od osnivača Instituta za temeljne i pretkliničke znanosti, a 1962. s grupom kolega osniva Medicinski fakultet na Sveučilištu Santiago, drugi na Kubi, nakon onog u Havani.

Na tom fakultetu Granado će predavati sve do 1974., a upravo iz tog razdoblja datiraju njegove zasluge za velik broj visoko obučenih liječnika na Kubi, što britanski list The Daily Telegraph u nekrologu Granadu 2011. opisuje kao „jedno od neporecivih postignuća Castrove vlade”. Nakon 1974. Granado se više posvećuje biokemiji: doktorira iz bioloških znanosti i sudjeluje na svjetskim kongresima iz genetike u Moskvi i Lenjingradu, a krajem osamdesetih jedan je od osnivača Kubanskoga genetičkog društva, te postaje njegov prvi predsjednik.

Svi ti višedesetljetni napori Alberta Granada dali su značajne rezultate: siromašna zemlja Trećeg svijeta postala je medicinska velesila, koja se u upravljanju koronavirusnom krizom svrstava među najuspješnije države na svijetu, te je u stanju svoje stanovništvo cijepiti vlastitim cjepivom.

Na neki način, Granado je Che Guevara koji se realizirao kroz medicinu. Komunistička utopija Fidela Castra i Chea ostvarena je barem u onom sektoru za koji je bio zadužen Alberto Granado.

item - id = 1073264
related id = 0 -> 1138027
related id = 1 -> 1132455
Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
04. prosinac 2021 22:39