StoryEditor
SvijetNovi poredak

Sunce više ne izlazi na Zapadu: nakon 30 godina američke hegemonije svijet se polako kreće prema multipolarnom modelu

28. lipnja 2020. - 15:51
Posvađana sa saveznicima, zapravo gotovo sa cijelim svijetom, Amerika više nije nada i uzor ljudima željnima slobode i demokracijeAFP

Propast carstva može se dogoditi iznenada, i to mnogo ranije nego što to povjesničari mogu i zamisliti. (...) Kroz historiju su imperiji sasvim iznenada propadali, i to uvijek desetljeće-dva nakon što su u smislu bogatstva i moći dosegnuli vrhunac.
Dr. Niall Ferguson ("Wall Street Journal")

Gornje upozorenje britanskog povjesničara Nialla Fergusona odnosi se, naravno, na Ameriku. S obzirom na ono što se zadnjih tjedana – nakon brutalnog policijskog ubojstva Afroamerikanca Georgea Floyda – odvija širom Sjedinjenih Država, lako je pomisliti da je Ferguson taj tekst u "Wall Street Journalu" objavio ovih dana.

Njegov je tekst, međutim, star šest godina.

Bivši profesor s Harvarda, koji danas radi u Institutu Hoover na kalifornijskom Sveučilištu Stanford, Ferguson je tu svoju analizu o stanju američke ekonomije i američkog društva objavio u veljači 2014., neposredno nakon puča u Kijevu kojim je nasilno srušena proruska ukrajinska vlada Viktora Janukoviča, a u čemu je veliku ulogu odigrala tadašnja američka administracija. Upravo će taj američki upliv u ukrajinska zbivanja Fergusonu poslužiti kao povod za spomenuti članak o padu američkog utjecaja u svijetu.

U toj analizi Ferguson je, među ostalim, ustvrdio kako su "konfuzne geopolitičke avanture američke administracije u Siriji, Ukrajini i na kraju na Pacifiku pokazatelj da je američki globalni utecaj u opadanju", te je upozorio da je u budućnosti upitna i sudbina NATO saveza, ali i Europske unije, ističući kako je unutar EU-a zbog oštrih mjera štednje sve više nezadovoljnih, uključujući i čitave nacije koje će tražiti izlazak iz EU-a ili preustroj te organizacije, s vraćanjem većih ovlasti na nacionalne vlade i parlamente.

Iako na prvi pogled te Fergusonove teze izgledaju kao još jedno apokaliptično predviđanje o "propasti Zapada", neke prognoze koje je iznio u međuvremenu su se i ostvarile: premda se NATO i SAD još uvijek drže na okupu, samo dvije godine nakon ovog njegova članka dogodio se Brexit – prvi put u povijesti jedna država izglasala je izlazak iz EU-a. Kompaktnost Zapada time je ozbiljno narušena.

Prevareni Gorbačov

A prije 30 godina sve je izgledalo drukčije. Padom Berlinskog zida, slomom socijalističkih projekata u Istočnoj Europi i raspadom SSSR-a činilo se da je u svjetskoj geopolitičkoj igri Zapad (čitaj: SAD) odnio konačnu i definitivnu pobjedu, pa je američko-japanski politolog Francis Fukuyama slavodobitno proglasio "kraj povijesti" i vječni trijumf zapadne liberalne demokracije i kapitalizma. Čak su i narodi Istočne Europe, nakon pola stoljeća oslobođeni željeznog sovjetskog stiska, povjerovali da sunce izlazi na Zapadu.

Rusija je tada bila na koljenima, razorena privatizacijskom "doktrinom šoka", a Kina je šutjela: pod kapom nebeskom nije bilo nikoga da ospori totalnu geopolitičku dominaciju SAD-a, pa je krajem tog desetljeća, godine 1997., američka neokonzervativna elita bez skanjivanja objavila plan nazvan "Novo američko stoljeće" ("New American Century"), po kojem je glavni zadatak i geopolitički cilj američke politike da tu postignutu dominaciju očuva kroz čitavo 21. stoljeće.

Odnosno, kako je to prije nekoliko godina u kolumni za iranski Press TV formulirao američki ekonomist, geopolitički analitičar i bivši republikanski dužnosnik dr. Paul Craig Roberts: "Sovjetski Savez svojevremeno je služio za ograničavanje američke moći, a kada je došlo do njegova urušavanja, američkim neokonzervativcima otvorio se put za ostvarenje projekta globalne hegemonije SAD-a."

Kako bi ostvario i "zabetonirao" taj hegemonijski projekt, kojem su najveće prepreke predstavljali ruski nuklearni projektili i vojna tehnologija, Washington je prekršio sporazume između Reagana i Gorbačova po kojima se NATO savez neće širiti na istok, što je bio Gorbačovljev uvjet za daljnje provođenje liberalnih reformi u tadašnjem SSSR-u.

Buđenje u Šangaju

Umjesto toga, NATO se proširio na bivše republike sovjetskog carstva, pikirajući čak i Gruziju i Ukrajinu, čime bi izbio na najvažnije granice Ruske Federacije. Glavni cilj bio je oslabiti Rusiju, a Jeljcinova Rusija praktički se nije ni branila.
Washington je trljao ruke, uvjeren da 21. stoljeće pripada samo i jedino Americi.

No ta unipolarna "idila" nije dugo trajala, svakako neusporedivo kraće nego što je to Fukuyama zamišljao. Nekako na prijelazu milenija uspavani i naizgled poraženi divovi s Istoka, medvjedi i zmajevi, počeli su se buditi iz zimskog sna. Na vlast u Rusiji dolazi Vladimir Putin, a kineski komunisti sve otvorenije počinju projicirati naraslu ekonomsku moć Kine u političke tokove, pokazujući da će "Pax Americana" u 21. stoljeću biti tek mrtvo slovo na papiru.

Prvi politički izraz tog novog svjetskog geopolitičkog ustroja dogodio se 15. lipnja 2001. u kineskom velegradu Šangaju, osnivanjem "Šangajskog pakta", odnosno Šangajske organizacije za suradnju (SCO). Osnivači te euroazijske političke, ekonomske i sigurnosne alijanse – koja je nekidan proslavila 19 godina postojanja – bili su Kina, Rusija, Kazahstan, Kirgistan, Tadžikistan i Uzbekistan, a glavni cilj njihova udruživanja bio je spriječiti da američka globalna dominacija zahvati i Euroaziju.
Odnosno, kako je rečeno na osnivačkom sastanku, cilj SCO-a je ostvariti "racionalniji i pravedniji svjetski poredak".
Inače, u međuvremenu je iz članstva SCO-a suspendiran Uzbekistan, a 2017. članice saveza postale su Indija i Pakistan. Status "promatrača" imaju Bjelorusija, Iran, Afganistan i Mongolija, a status "partnera u dijalogu" Armenija, Azerbajdžan, Kambodža, Nepal, Šri Lanka i Turska.

Poruka iz Jekaterinburga

Danas je već opća ocjena da je veliko preslagivanje na globalnoj razini počelo baš prije 20 godina, oporavkom Rusije od raspada SSSR-a i gospodarskim, vojnim i političkim usponom Kine, kao i jačanjem regionalnih sila poput Indije i Brazila. Samo ove četiri zemlje zajedno imaju više od tri milijarde stanovnika (40 posto svjetske populacije) i zauzimaju više od četvrtine svjetskog kopna.

Nije stoga čudno da su se još u rujnu 2006. na marginama Opće skupštine UN-a u New Yorku sastali ministri vanjskih poslova ove četiri zemlje i dogovorili konture buduće ekonomske i političke suradnje, što je u lipnju 2009. u ruskom Jekaterinburgu formalizirano službenim osnivanjem BRIC-a (akronim sastavljen od početnih slova imena tih država), kojem se 2011. pridružila i Južna Afrika, čime je BRIC postao BRICS – skupina pet najvećih gospodarstava u nastajanju s četiri kontinenta.

Jekaterinburg nije slučajno izabran za ishodišnu točku nove multilateralne asocijacije. To je prvi veliki ruski grad iza Urala, u azijskom dijelu Rusije, pa ga se može smatrati urbanom točkom na razmeđu Europe i Azije. Time se željelo poslati poruku da će budući multipolarni svijet biti satkan na principima maksimalne decentralizacije, za razliku od američkog unipolarnog svijeta (Washington), odnosno Europske unije (Bruxelles).

Stoga se i skupovi BRICS-a svake godine održavaju u drugoj zemlji članici. Posljednji, 11. samit BRICS-a tako je održan u Brazilu 13. i 14. studenoga prošle godine.

Inače, smatra se da je izraz "BRIC" još 2001. prvi skovao britanski ekonomist Jim O'Neill, tadašnji čelnik Goldman Sachsa, koji je u svojoj studiji "Izgradnja bolje globalne ekonomije" upozorio na to da rapidni gospodarski uspon Brazila, Rusije, Indije i Kine predstavlja "opasnost za globalni gospodarski status quo".

Ofenziva u Münchenu

Kad se jednom bude pisala historija multipolarnog svijeta, svakako će jedan od ključnih datuma biti i 10. veljače 2007., kada je na Konferenciji o sigurnosti u Münchenu ruski predsjednik Vladimir Putin održao govor u kojem je prvi put otvoreno poručio da je unipolarni svijet "propao projekt" i da je sve više naroda koji "neće pristati na diktat jednog centra". Zbog značajnih reperkusija tog Putinova govora na današnju situaciju u svijetu, ovdje ćemo donijeti neke od njegovih glavnih teza:

"Unipolarni svijet, koji je predložen nakon hladnog rata, nije se održao. To je svijet u kojem postoji jedan gospodar, jedan vladar, što je na kraju pogubno ne samo za one koji žive unutar tog sustava, nego i za samog suverena, jer ga uništava iznutra. To nema ništa zajedničko s demokracijom. Smatram da unipolarni model (...) ne može biti moralni temelj moderne civilizacije. Koji su njegovi rezultati? Jednostrani i često nezakoniti potezi nisu riješili sve probleme. Štoviše, uzrokovali su nove ljudske tragedije i stvorili nove centre napetosti. Ratovi, kao i lokalni i regionalni sukobi nisu smanjeni. U tim sukobima ne gine ništa manje ljudi. Čak i više umiru nego prije. Znatno, znatno više!

Svjedoci smo sve većeg prijezira prema temeljnim načelima međunarodnog prava. Nezavisne pravne norme sve se više približavaju pravnom sustavu jedne države. Jedna država, SAD, prekoračila je svoje nacionalne granice u svakom pogledu. To je vidljivo u ekonomskim, političkim, kulturnim i obrazovnim politikama koje se nameću drugim narodima. Pa tko to voli? Tko je sretan zbog toga?", poručio je tada Putin, adresiravši i novu "ekonomsku križaljku" suvremenog svijeta:

"Kombinirani BDP u omjeru pariteta kupovne moći u zemljama kao što su Indija i Kina već je sad veći od SAD-a. A sličan je obračun i u zemljama skupine BRIC – Brazil, Rusija, Indija i Kina – te nadilazi kumulativni BDP Europske unije. Prema stručnjacima, taj će se jaz u budućnosti samo povećati. Nema razloga sumnjati da će se gospodarski potencijal novih centara globalnog gospodarskog rasta neminovno pretvoriti u politički utjecaj i da će ojačati multipolarnost", zaključio je Putin tada u Münchenu.

Putin nije Karzai

Taj Putinov govor označio je prekretnicu u odnosima Rusije i Zapada, te je utjecao na čitavu geopolitičku arhitekturu današnjeg svijeta. Zapad je tada shvatio da u Moskvi više ne stoluje marioneta poput Jeljcina, nego (autokratski) državnik koji je spreman osporiti američku hegemoniju, pa je BBC odmah zaključio "kako je razočaravajući govor ruskog predsjednika formula za propast koja vodi u novi hladni rat između Sjedinjenih Država i Rusije".

Američki pisac i publicist Mike Whitney, jedan od suradnika na knjizi (zbornik eseja) "Beznađe: Barack Obama i politika iluzije" iz 2012. godine, upravo taj Putinov govor u Münchenu smatra "prijelomnom točkom" nakon koje je predsjednik Rusije postao omražen na Zapadu: "Mediji su se protiv ruskog predsjednika udružili već duže vrijeme, a glavni je razlog njegov govor u veljači 2007., kada je u Münchenu izjavio da svijet ne bi trebao biti nadziran iz 'jednog centra moći', čime je prvi put javno promovirao ideju multipolarnog svijeta. Washingtonu se taj govor nije svidio i primjetno su se uzrujali. Tada su naložili svojim novinarima da Putina prikažu kao 'ubojicu KGB-a' i 'autokratskog despota'. Ono što Washington zapravo želi je promjena režima i da u Kremlju sjedi marioneta kao Hamid Karzai (predsjednik Afganistana od 2004. do 2014., nap. a.), a oni bi dobili svu rusku naftu i plin", napisao je Whitney 2012. za američki magazin CounterPunch.

Noćna mora - Iran

Sada se možemo vratiti na 2014. godinu i tadašnji državni udar u Ukrajini, kojim je uz američku asistenciju srušena proruska vlada u Kijevu, što je za posljedicu imalo narodnu pobunu na rusofonom istoku Ukrajine i stvaranje proruskih "narodnih republika" u Lugansku i Donjecku, za što je Zapad optužio Rusiju, te su Amerika i EU odmah uveli sankcije Moskvi (koje su i danas na snazi).

To je bio signal Putinu da se snažnije okrene prema Istoku. Par mjeseci kasnije, u svibnju te godine, državna izaslanstva Rusije i Kine – koja su predvodili predsjednici Putin i Xi Jinping – potpisuju u Šangaju plinski ugovor u vrijednosti od 400 milijardi dolara, te donose sporazum o međusobnoj trgovini u nacionalnim valutama, isključivši tako američki dolar.

Istodobno se u Šangaju održava četvrti samit Konferencije za izgradnju povjerenja u Aziji (CICA), na kojem lideri azijskih zemalja usvajaju deklaraciju o suradnji s Pekingom i promociji "Novog puta svile", nakon što je taj projekt infrastrukturnog povezivanja Kine s Europom proširen na Iran, Afganistan, Kazahstan i Indiju.

Tada su u Wahingtonu zazvonili svi mogući alarmi: ne samo što njihova dva najveća rivala – Kina i Rusija – sklapaju nove međusobne saveze, nego u te "protuameričke kombinacije" uključuju i Iran, koji je na američkim geopolitičkim mapama odavno označen kao "neprijateljski entitet". Tu je američku zabrinutost tada precizno uočio i izrazio iranski politolog dr. Foad Izadi, profesor Američkih studija na Sveučilištu u Teheranu:

"Nijedan američki dužnosnik nije zadovoljan zbog plinskog posla od 400 milijardi dolara između Rusije i Kine, a odustajanje od američkog dolara veliki je korak prema oslobađanju od te valute na međunarodnoj razini, što će biti vrlo pogubno za SAD. Međutim, prijedlog kineskog predsjednika Xija za stvaranje novog azijskog saveza za sigurnosnu suradnju s Rusijom i Iranom prava je noćna mora za SAD", konstatirao je Izadi, dodavši kako "trenutni odnosi između Irana, Kine i Rusije omogućuju da te tri zemlje formiraju savez s drugim azijskim zemljama, čime će braniti svoje nacionalne interese od SAD-a i brojnih europskih zemalja, što je znak da se američka hegemonija bliži kraju".

Kurta ili Murta

Slično je tog svibnja 2014. ustvrdio i američki analitičar John V. Walsh, u članku za internetski magazin "Unz", gdje je konstatirao kako "nema sumnje da Rusija i Kina imaju status najvećeg neprijatelja u očima američke imperijalne elite", dodavši da "zadnjih mjeseci, zbog krize u Ukrajini, svijet promatra kako Amerika neutemeljeno prijeti sankcijama protiv Rusije": "Svjetska dominacija nakon hladnog rata ogledala se u vojnim kampanjama Zapada, sa Sjedinjenim Državama kao imperijalnom bazom. Praksi podrivanja i svrgavanja vlada odlučile su se suprotstaviti zemlje poput Rusije, Kine ili Irana", piše Walsh, završavajući svoj članak retoričkim pitanjem: "Ali zašto su te zemlje, posebno Rusija i Kina, i dalje neprijatelji Zapada?"

Odgovor na to pitanje ponudio je belgijski filozof znanosti Jean Bricmont, profesor na Katoličkom sveučilištu u Louvainu, koji u svojoj knjizi "Humanitarni imperijalizam: Korištenje ljudskih prava za prodaju rata" tumači da "borba protiv zapadnog neokolonijalizma još uvijek traje", odnosno da su mnoge zemlje u svijetu još uvijek pod dominacijom Zapada, a "upravo to je tabu o kojem su Moskva i Peking odlučili progovoriti i konačno nešto učiniti u tom smislu".

Slično tome, i američki analitičar Roland Allen u intervjuu za iransku Press TV ističe da je "pravi problem u tome što je SAD vrlo zabrinut razvojem gospodarskih odnosa između Rusije i Kine, što vide kao najveću prijetnju neokolonijalnoj politici Washingtona".

Vidimo, dakle, da su i brojni zapadni analitičari svjesni da glavni problem suvremenog svijeta leži u američkoj želji da zadrži globalnu dominaciju, odnosno u nespremnosti američkih elita da prihvate novu i neminovnu realnost multipolarnog svijeta. Naravno, i s tom rusko-kineskom frazom o "multipolarnom svijetu" valja biti oprezan, jer svaka velika sila u prikrajku ima i vlastiti plan o globalnoj dominaciji.

U tom smislu, ako bi američku hegemoniju u budućnosti zamijenila ruska ili kineska dominacija, čovječanstvo time ne bi ništa dobilo, nego bi samo Kurtu zamijenio Murta. Dapače, povijest nam pokazuje da je totalitarni potencijal Istoka – prvenstveno zbog kraće i slabije demokratske tradicije – u mnogim segmentima još veći od totalitarnog potencijala Zapada.
Stoga nam ostaje tek nada da sintagma o "multipolarnom svijetu" nije samo puka fraza istočnih sila, nego i stvarna namjera današnjih američkih rivala.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?

Izdvojeno

21. rujan 2020 10:05