StoryEditor
SvijetEuropske kartoline

Reportaža Slobodne: "Jedini Nijemac u Oswiecimu"

Piše PSD.
21. travnja 2013. - 22:22

Nikada neću zaboraviti one plamenove koji su zauvijek spalili moju vjeru. Nikada neću zaboraviti onu noćnu tišinu koja me je za vječnost lišila želje da živim. Nikada neću zaboraviti one trenutke koji su umorili moga Boga i moju dušu, i moje snove što su poprimili lice pustinje. Nikada neću zaboraviti, makar bio osuđen živjeti dugo kao sam Bog. Nikada. Noć, Elie Wiesel

Bio je jedini koji se odvojio od ostalih. Nije imao suze u očima. Samo zastavu kojom se ogrnuo, valjda u pokušaju da ga tanki bijelo-plavi poliester i na njega aplicirana Davidova zvijezda zaštite od zla. Auschwitz očito nije bio onakav kakvim ga je zamišljao.

Mladić od kojih dvadesetak godina znao je dosta o užasima Holokausta. Škole u Izraelu čuvaju uspomenu na Židove likvidirane u najvećem projektu uništenja jednog naroda u povijesti civilizacije. No, sasvim je drugo uživo vidjeti dječje cipelice - dio kolekcije muzeja Auschwitz-Birkenau - nagurane zajedno s tisućama ostalih oduzetih žrtvama netom prije nego je na njih pušten Cikon B. Ili zajedno sa skupinom od dvadesetak izraelskih turista proći ispod na ulazu iskovanoga logorskog natpisa “Arbeiht macht frei”.

Vidjeti u tzv. mađarskom paviljonu fotografije budimpeštanske Židovke Margit Schwartz, supruge i majke koju je iz udobne građanske svakodnevice iščupala ruka nacista, koja je prošla pakao Auschwitza i dočekala kraj rata u logoru Berge-Belsenu kao živi kostur. Stati pred Zid smrti, malo dvorište kraj paviljona 11 gdje su SS-ovci po kratkom postupku strijeljali zatvorenike. Dotaknuti zgradu napojenu jaucima ljudi koje su dr. Josef Mengele i dr. Carl Clauberg regrutirali za svoje stravične eksperimente u želji da za nekoliko stoljeća ubrzaju znanstveni napredak.

Doktorirao na Hoessu

Obližnji Birkenau je, za razliku od Auschwitza, potpuno dehumanizirano mjesto. Kao što su, uostalom, bile i njegove žrtve. Tvornica smrti rasuta na 140 hektara ne bilježi pojedinačne ljudske sudbine. Tek nekoliko preostalih drvenih baraka sagrađenih na mjestu nekadašnjega poljskog sela Brzezinke. Baraka u kojima su nacisti znali nagurati i do devedesetak tisuća promrzlih, bolesnih i izgladnjelih zarobljenika koji su bili pošteđeni plinskih komora, no ne i smrti. I beskrajna polja dimnjaka rasijanih uokolo. Njih najmanje stotinjak razasutih dokle seže pogled. Heinrich Himmler upravo je ovom logoru dodijelio ključnu ulogu u Konačnom rješenju Židovskog pitanja.

Presudna je, kažu, bila blizina velikoga željezničkog čvorišta u kojemu su se u Oswiecimu križale trase iz cijele Europe. Idealna lokacija za nacistički projekt uništenja jednog naroda koji je živio razasut po zemljama Starog kontinenta. Jeza ovdje dolazi bez posrednika. Goli zidovi, stražarnice, ulaz kroz kojih su dopremani transporti Židova iz cijele Europe, tračnice na kojima su razvrstavani za “tuširanje”. I žica, kilometri žice koja je, nabijena strujom, dijelila kamp od ostatka svijeta.

Manfred Deselaers
Jedini Nijemac koji danas živi u Oswiecimu je pater Manfred Deselaers. Taj grad na jugozapadu Poljske pokušava živjeti u sjeni svojeg ponijemčenog imena, simbola smrti 1,3 milijuna Židova, Poljaka, ruskih ratnih zarobljenika, Roma i pripadnika drugih naroda već punih sedamdeset godina. Godišnje ga posjeti milijun i pol turista. Glavnina ih zaobilazi pitoreskno gradsko središte. Uglavnom posjete prostor nekadašnjeg koncentracijskog logora i, potreseni viđenim, s teretom na duši i boli u srcu, napuste grad.

- Nalazimo se u Oswiecimu, ne Auschwitzu - kaže za Slobodnu Dalmaciju ovaj 58-godišnji katolički svećenik koji godinama nakon završetka Drugog svjetskog rata pokušava liječiti traume Holokausta. Dr. Desalaers tome je posvetio čitav svoj život. Bio je vodič u Muzeju Auschwitz-Birkenau, nastavnik na Međunarodnoj školi za istraživanje Holokausta pri jeruzalemskom Yad Vashemu, predavač Teologije nakon Auschwitza na Papinskoj akademiji za teologiju u Krakovu. Naslov njegove doktorske disertacije bio je “Bog i zlo u biografiji i iskazima Rudolfa Hoessa, zapovjednika Auschwitza”.

Danas u Centru za dijalog i molitvu, lociranom tek koji kilometar od nekadašnjega nacističkog logora, kao svećenik ahenske biskupije i uz dozvolu krakovskog kardinala, radi na pomirenju Nijemaca i Poljaka i uspostavi dijaloga između kršćana i Židova. Za njega, sjena Auschwitza nije nepremostiva. - Više nema Auschwitza, hvala Bogu. Nikog više ne teroriziraju, dehumaniziraju niti ubijaju. Ovdje je samo Oswiecim, poljski grad koji sve više postaje grad mira - tvrdi dr. Deselaers.  Svjestan je da je uspomena na Auschwitz još uvijek živa i da to poglavlje povijesti nije zaključeno na način da naše generacije s njim više nemaju nikakve veze.

- Uspomena na prošlost boli nas i danas. Zato tako puno ljudi još uvijek dolazi u Auschwitz, ne Oswiecim - smatra naš sugovornik. On drži da zloglasni logor nije bio samo mjesto za ubijanje ljudi, nego i lokacija za likvidaciju međusobnih odnosa. Nacisti su tvrdili da su Poljaci kao domaće životinje, da su robovi arijevske rase. Ako to ne žele biti, mogli su izabrati smrt. Židovima nije bio ostavljen ni taj izbor. Oni su tretirani kao bolest koju treba iskorijeniti.

Mostovi pomirenja

- Ne vjerujem da Židovi mogu izliječiti sami sebe, Nijemci sebe, a Poljaci sebe. Ozdravljenje jedino može doći gradnjom međusobnog povjerenja - uvjeren je on. Stoga u svojem Centru organizira susrete mladih Židova, Poljaka, Nijemaca... Neki od njih su potomci žrtava, drugi pak praunuci počinitelja. Ostali su tek pripadnici naroda koje tišti zla kob povijesti.

Sastaju se s preživjelim logorašima, održavaju molitvene meditacije, obilaze Auschwitz, pohode Križni put. Sve kako bi bolje razumjeli patnje drugih i izgradili nove mostove pomirenja. Istinske, dubinske, ne površne. Dr. Deselaers tvrdi da je nacizam bio vrsta vjere u čijoj je pozadini stajala tradicija kršćanskog antijudaizma. Zato, po njegovu sudu, svaka molitva u Auschwitzu istovremeno mora biti i ispit savjesti. - Dijalog u kontekstu Auschwitza zapravo je razgovor ranjenih ljudi - kaže ovaj svećenik. Njihove rane su nevidljive, zato im tako dugo treba da nestanu. I da ljudi poput patera Manfreda unesu prvi tračak svjetlosti u mračnu Wieselovu noć.

marina karlović-sabolić

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
24. lipanj 2021 20:47