Nekoć su Poljska i Mađarska bile najbliže saveznice unutar Europske unije, tvoreći konzervativni tandem koji je nervirao liberalni Bruxelles zbog odnosa prema migrantima, homoseksualcima, abortusu, neovisnosti pravosuđa... Međutim, ukrajinski rat ih je raskolio.
Od početka ruske agresije na Ukrajinu ljubav je nestala - Varšava je najglasnija u slanju oružja Ukrajini, dok se Budimpešta protivi i sankcijama protiv Moskve, a kamoli naoružavanju Kijeva. Za razliku od poljskog vodstva, mađarski premijer Viktor Orban više je puta pozivao na prekid vatre i mirovne pregovore, ustrajući na tome da njegova vlada neće slati oružje Ukrajini niti prekidati ekonomske odnose s Moskvom.
Praktično jedini potez oko kojeg su se dvije vlade u zadnje vrijeme usuglasile je odbijanje ukrajinskog žita: i Poljska i Mađarska (kao i Bugarska, Rumunjska i Slovačka) obustavile su uvoz jeftinih žitarica i prehrambenih proizvoda iz Ukrajine kako bi zaštitile domaće proizvođače. Sve drugo je stubokom različito: Poljska drumom, Mađarska šumom.
O tom nepremostivom jazu između donedavnih bliskih saveznica nekidan je progovorio i poljski premijer Mateusz Morawiecki:
- Naš odnos s Mađarskom znatno se promijenio zbog stava Mađarske prema Ukrajini i Rusiji... Nekad smo imali vrlo jaku suradnju na razini Višegradske skupine (Češka, Mađarska, Poljska i Slovačka, op. a.), a sada puno manje - rekao je Morawiecki u govoru pred think-tankom Atlantic Council u Washingtonu, dodavši da Poljska sada bliže surađuje s Rumunjskom i baltičkim državama.
Branitelji kršćanstva
A nekad je to izgledalo sasvim drugačije. Dok se ostatak Europske unije zgražao nad rigoroznim, srednjovjekovnim poljskim zakonima o pobačaju – protiv kojeg su u Varšavi znale demonstrirati stotine tisuća građana – ili zbog mađarskog gušenja slobodnih i neovisnih medija, dvije su prozivane vlade lako nalazile isti jezik i zajedno nastupale na fonu konzervativnih društvenih vrijednosti, braneći navodno ugroženi kršćanski identitet Europe.
Tako su u migrantskoj krizi 2015. i Varšava i Budimpešta odbile prihvatiti izbjeglice iz Sirije. Najmoćniji poljski političar Jaroslaw Kaczynski, dugogodišnji šef vladajuće stranke Zakona i pravde (PiS), tada je rekao da “muslimani donose koleru, viruse i bakterije”, dok su mađarske vlasti na svoje granice postavile žičane ograde, a mađarski nogometni huligani nesmetano su napadali Sirijce u izbjegličkom kampu na željezničkom kolodvoru Keleti u Budimpešti.
Obje države tih su godina bile na tapetu zbog slabljenja vladavine prava, pa su u Bruxellesu čak razmišljali o uvođenju posebnog mehanizma kojim bi se primateljima EU sredstava - a i Poljska i Mađarska spadaju među najveće primatelje – ta sredstva uskratila ako Europska komisija ustvrdi da se u tim zemljama krše principi pravne države.
S druge strane, vlasti u Poljskoj i Mađarskoj predbacivale su Bruxellesu da se previše miješa u njihova unutarnja pitanja, tvrdeći da liberalizam Europske unije ne odgovara kršćansko-konzervativnim stavovima većine građana Mađarske i Poljske.
Kulturna kontrarevolucija
Bliskost Varšave i Budimpešte zorno se očitovala i u rujnu 2016., kad je u poljskom gradu Krynici održan 26. Ekonomski forum na temu “Europa suočena s izazovima – ujedinjena ili podijeljena?” Tom prilikom Kaczynski je mađarskom premijeru Orbánu uručio nagradu “Čovjek godine” koju mu je dodijelila poljska zaklada, jedan od sponzora Ekonomskog foruma (godinu ranije istu je nagradu dobio sâm Kaczynski), a mediji su prenijeli njegove riječi:
“Vi ste nam, premijeru Viktore Orbán, pokazali u Europi da su stvari moguće. Vi ste nam dali primjer i mi učimo iz vašeg primjera.”
Orbán je pak uzvratio da su Mađari “od početka gledali kako rade Poljaci i od njih učili”. Obojica su tada dali zajedničku izjavu da “migracija ugrožava kulturni i povijesni identitet Europe”, te su zatražili od Europske unije da provede kulturnu kontrarevoluciju.
“Brexit je dobra prilika da se krene s tim. Sad je povijesni trenutak. Postoji mogućnost za tu kontrarevoluciju”, poručio je tada Orbán, uz veliko odobravanje poljskih domaćina.
Kao što znamo, ta se desničarska kontrarevolucija u Europi ipak nije dogodila, barem ne u onoj mjeri u kojoj su to zamišljali Kaczynski i Orbán, na što su utjecali i presudni događaji koji su zadnjih godina oblikovali europski politički krajolik: pandemija COVID-a 19 i osobito ruska agresija na Ukrajinu, koja je radikalno promijenila prioritete unutar Europske unije.
Tako danas u Bruxellesu više nitko ne zamjera Poljskoj srednjovjekovne zakone i nazadne društvene vrijednosti: Varšava se iskupila dovoljnom količinom rusofobije, dok je Mađarska i dalje na tapetu upravo zbog nedostatka tih pravedničkih osjećaja. •