Šestog dana rata - koji je u petak 13. lipnja napadom na Iran pokrenuo Izrael - ne nazire se kraj ni ishod sukoba koji je za mnoge izbio neočekivano, iako je „visio u zraku” gotovo 50 godina, još otkad su 1979. mule preuzele Teheran. U ovih pet dana i pet noći obje strane doživjele su neugodna iznenađenja.
Iran je već u prvim satima rata izgubio gotovo kompletni vojni vrh i niz nuklearnih znanstvenika. No, iako se činilo da je iranska vojska obezglavljena, ubrzo su uslijedili valovi iranskih raketnih udara – koji još uvijek traju – stvorivši neugodno iznenađenje za Izrael. Pokazalo se da „željezna kupola” i drugi hvaljeni izraelski obrambeni sustavi ipak imaju značajne pukotine, odnosno da ne mogu zaštititi izraelske gradove od iranskih raketa.
Zapadni mediji pišu o šoku koji su građani Tel Aviva i drugih izraelskih gradova doživjeli suočeni sa spoznajom da nebo iznad Izraela nije toliko sigurno koliko su mislili da jest. Mnogo pažnje u bliskoistočnim medijima dobila je i objava izraelskog vojnog analitičara Yossija Melmana, koji je na platformi X kritizirao agresiju na Iran, ističući da su ratni planeri u Tel Avivu podcijenili izdržljivost Teherana.
„Euforija je kratko trajala. Je li uopće bilo potrebno započeti rat, posebno protiv Iranaca? Šijiti su povijesno spremni patiti. Spominjao sam njihovu spremnost na žrtvovanje, koju su demonstrirali tijekom osmogodišnjeg rata s Irakom”, napisao je Melman, dovodeći u pitanje razboritost odluke izraelskog premijera Benjamina Netanyahua da pokrene rat protiv tako žilavog protivnika koji je spreman na velike žrtve.
Trump kao Mojsije
Melman se nije zadržao tek na „kritici postojećeg stanja”, nego je izraelskim čelnicima predložio i izlaz iz opasne ratne situacije, a taj njegov prijedlog teško da se može svidjeti onima kojima je upućen, jer oni taj rat predstavljaju egzistencijalnim po Izrael. Ukratko, Melman je pozvao državni vrh Izraela da zatraži intervenciju američkog predsjednika Donalda Trumpa u potrazi za diplomatskim rješenjem.
„Preporučujem da smanjimo naše gubitke i obratimo se Trumpu da zaustavi ludilo razumnim sporazumom, inače ćemo na kraju moliti za primirje, a Iran će to odbiti”, upozorio je izraelski vojni analitičar.
Njegov glas nije jedini u Izraelu koji apelira na Trumpovu intervenciju. No, za razliku od Melmana, izraelski političari traže od Trumpa da se Amerika u punom opsegu vojno uključi u rat na strani Izraela. U tom su tonu u ponedjeljak i utorak na CNN-u istupili izraelski oporbeni čelnik i bivši premijer Yair Lapid, kao i donedavni Netanyahuov ministar obrane Yoav Gallant (za kojim je Međunarodni kazneni sud u Haagu lani izdao nalog za uhićenje zbog ratnih zločina i zločina protiv čovječnosti u ratu u Gazi).
Lapid je naglasio potrebu da SAD pomogne Izraelu u udarima na teško utvrđene iranske objekte poput nuklearnog postrojenja Fordow, dok je Gallant ustvrdio da Amerika „ima obavezu pomoći Izraelu u operaciji u Iranu”. Kako vidimo, izraelskim političarima Trump se nadaje kao novovjeki Mojsije.
U svakom slučaju, dobitnik rata s Iranom zasad je izraelski premijer Netanyahu. Usred višemjesečnih prigovora oporbe koja je tražila njegovu smjenu zbog načina vođenja rata u Gazi, te u jeku njegovih svjedočenja na sudovima zbog više optužbi za korupciju, opet je izvukao zeca iz šešira i napadom na Iran u sekundi ušutkao sve kritičare, pa je i opozicija stala uz njega, da ne bi ispali izdajnici. Baš kao kad je napao Gazu, ili kasnije Libanon.
Borba do krajnjih granica
Neki drugi radikalni akteri izraelske političke scene vide rat s Iranom kao zadnju priliku da se eliminacijom najopasnijeg protivnika stvore konačne pretpostavke za kreiranje Velikog Izraela, koji bi u projekcijama obuhvaćao ili kontrolirao prostor od Egipta do Irana, uključujući i dijelove Saudijske Arabije. Iako se takve ideje doimaju rubne, tvrdolinijaši u izraelskoj vladi već su pokazali da su u stanju pomicati društvo udesno.
Tvrdolinijaša ne manjka ni u Teheranu. Retorika o uništenju Države Izrael i „cionističkog režima” odjekuje praktično od početaka Islamske revolucije, a osobito je po tome ostao upamćen bivši iranski predsjednik Mahmud Ahmadinedžad, koji je na toj funkciji bio od 2005. do 2013. godine.
No, eksperti ističu da su upečatljivi uspjesi izraelske vojske doveli teokratski režim u Iranu u situaciju da naprosto mora odgovoriti Izraelu dovoljno žestoko da bi ostao kredibilan, i prema unutra i prema van. To nije demokratski sistem i zato ne smije pokazati slabost. Ako je pokaže, gubi odanost domaćih poklonika, ali i ugled u muslimanskom svijetu, gdje uživa određene tantijeme kao zaštitnik Palestine i jedini koji se usudi suprotstaviti Izraelu i Americi.
Sada je taj režim doveden u situaciju da mora uzvratiti ako želi sačuvati sav simbolički kapital 50-godišnje revolucije, čija je mitologija sazdana i na projekciji konačnog obračuna s „cionističkim režimom”. Kao što Izrael želi ići do kraja i potpuno neutralizirati Iran kao buduću opasnost (u rasponu od uništenja iranskih nuklearnih i raketnih kapaciteta do smjene teokratskog režima), tako i analitičari navode kako mnogi u Iranu ovaj rat vide kao konačnu misiju svoje revolucije. A ona im nalaže borbu do krajnjih granica, kao u ratu protiv Iraka.
Izrael popravlja imidž Rusije
A što je s ostalim bitnim svjetskim akterima koji su uključeni, ili bi mogli biti uključeni u ovaj sukob, ukoliko on potraje? Tu se interesi prilično sudaraju, čak i unutar pojedinih država. To vrijedi i za Ameriku, i za Rusiju i za Kinu.
Stručnjaci navode da se interesi SAD-a i Izraela ovdje ne poklapaju u potpunosti. Americi bi itekao odgovara poraženi Iran, među ostalim i zato što bi time poremetila i energetsku opskrbu Kine, kojoj je Iran značajan naftni partner. Međutim, Trumpovoj administraciji ne odgovara uplitanje u dugotrajniji rat, u kojem bi bile ugrožene njihove baze na Bliskom istoku, koje su u dometu ne samo iranskih raketa, nego i proiranskih milicija i saveznika u Iraku, Libanonu i Jemenu.
Rusija i Kina imaju s Iranom sporazume o strateškoj suradnji i dijele s Iranom članstvo u BRICS-u, koji nije vojni savez i nema NATO-ovu klauzulu o uzajamnoj obrani, ali ipak znači posebnu povezanost njegovih članica. U tom smislu, ova ratna situacija ipak predstavlja svojevrsni test snage i homogenosti tog saveza.
Na prvi pogled, ni Rusiji ni Kini ovaj rat ne odgovara. Rusija je zauzeta ratom u Ukrajini, pa se ne može previše angažirati u obrani svog bliskoistočnog saveznika, a Kini treba mirni i stabilni Iran koji će je nesmetano opskrbljivati energentima. No, istodobno obje zemlje iz eventualnog nastavka rata mogu izvući određene geopolitičke koristi.
Rusiji je izraelska agresija na Iran dobro došla za skretanje globalne pažnje s njezine agresije na Ukrajinu. Štoviše, ruski predsjednik Vladimir Putin iskoristio je činjenicu da Rusija ima dobre odnose s obje zaraćene zemlje, te se ponudio kao posrednik za rješavanje njihova sukoba, što je podržao i Trump. Kremlj će taj eventualni aranžman nesumnjivo iskoristiti za poliranje svog imidža u međunarodnoj javnosti, kao i za slanje poruke da se najveći svjetski problemi i krize ne mogu rješavati bez Rusije.
Osim toga, Rusiji odgovara i jedna od terenskih nuspojava izraelsko-iranskog rata – porast cijena nafte.
Najveći gubitnici – Europa i Ukrajina
Kini ovaj sukob ne odgovara iz energetskih razloga, ali pojedini analitičari smatraju da bi u eventualnom dugotrajnijem ratu, u koji bi se izravnije uključila Amerika, Kina mogla vidjeti svoju priliku u slanju vojne pomoći Iranu koja bi tjerala Ameriku na još veći angažman i trošenje vojnih resursa. Prema ovoj teoriji, ono što je Amerika tri godine radila Rusiji preko Ukrajine, kao svog proxija, sada bi Kina radila Americi preko Irana.
Akter koji je u svakoj kalkulaciji gubitnik ovog rata - ako on potraje, a pogotovo ako se proširi i na druge zemlje Bliskog istoka – svakako je Europa.
Osim što bi skok cijena nafte – osobito ako Iran zatvori Hormuški tjesnac – potaknuo nove energetske i inflacijske potrese na Starom kontinentu, koji se ionako ljulja na rubu recesije, eskalacija rata izazvala bi novi masovni val izbjeglica s Bliskog istoka u Europu. To bi, pak, dovelo do novog rasta radikalne desnice u Europi, koja se već i sada teško nosi s tom političkom snagom.
Čak i više od Europe, duži rat između Izraela i Irana imao bi negativne posljedice po Ukrajinu, koja ih već osjeća. Ne samo što je ukrajinski rat sada medijski pao u drugi plan, nego Kijev već ostaje bez obećanog američkog oružja – prije svega protuzračnih sustava - koje se sada ubrzano preusmjerava na Bliski istok, kako bi se zaštitilo tamošnje američke baze.
I konačno, najveći gubitnici i žrtve ovog rata su izraelski i iranski narod, svi građani po kojima padaju bombe i projektili upućeni iz Tel Aviva i Teherana. Ali te se gubitnike ionako, po ratnim običajima, ništa ne pita.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....