Prije otprilike deset godina, rat u Siriji pomogao je stvoriti neočekivano partnerstvo na Bliskom istoku između Turske i Rusije. No ono se raspada, tvrdi New York Times. Naime, Turska snažno pomaže Ukrajini da stvori uporište u dijelu svijeta gdje je ruski predsjednik Vladimir Putin prije uživao znatan utjecaj.
Partnerstvo između Putina i predsjednika Turske Recepa Tayyipa Erdogana zapravo je oduvijek bilo dvoznačno, a neko se vrijeme čak činilo da bi ih rat u Siriji mogao uvući u izravni sukob. Ankara je podržavala pobunjenike koji su htjeli svrgnuti Bašara al-Asada, brutalnog sirijskog diktatora, dok je Moskva intervenirala kako bi ga poduprla. Međutim, na kraju su obje sile našle kompromis, piše Jutarnji list.
Primjerice, kad je Turska 2016. godine pokrenula upad u sjevernu Siriju, to je mogla učiniti samo zato što joj je to dopustila Rusija, koja je u to vrijeme kontrolirala sirijski zračni prostor. Turska je, pak, nametnula ograničenja pomoći pobunjenicima. Takvi aranžmani odražavali su razumijevanje dviju strana, koje su pojačavale svoj utjecaj ili tolerirale prisutnost na korist obiju.
Za Putina korist je bila turska suglasnost s Rusijom koja nastoji potvrditi svoju moć u Siriji i drugdje na Bliskom istoku. Erdogan je, pak, imao koristi od regionalnog saveznika u vrijeme kada su mu odnosi s NATO-om bili napeti. U početku je Erdogan bio mlađi partner, ali rat u Ukrajini promijenio je ravnotežu. Izoliran od Zapada, Putin se sve više oslanjao na turskog predsjednika, koji je odbio pridružiti se sankcijama Zapada. Turska je postala središte ruske trgovine, ulaganja i energetskih tokova, a Ankara je imala sve veći utjecaj.
Prava prekretnica u partnerstvu dogodila se kada je Al-Asad svrgnut krajem 2024., a Rusija, zaglavljena u Ukrajini, nije mu priskočila u pomoć. Umjesto toga, Moskva je brzo reagirala i pokušala stvoriti veze s privremenim sirijskim vođom Ahmedom al-Šaraom i nastaviti opskrbljivati zemlju naftom. Rusi su se našli u poziciji da moraju pregovarati s vladom u kojoj su ljudi koje su godinama bombardirali, dok se Turska, koja je podržavala pobunjenike, pojavila kao nova dominantna snaga. Riječju, za Tursku je to prilika da se repozicionira kao ključni saveznik NATO-a, rebalansira svoj odnos s Rusijom i pomogne Ukrajini da stvara nove odnose na Bliskom istoku.
U travnju je ukrajinski predsjednik Volodimir Zelenski, putujući turskim državnim zrakoplovom, prvi put posjetio Siriju kako bi razgovarao s Al-Šaraom i turskim ministrom vanjskih poslova o vojnoj i energetskoj suradnji. Turska je uključena u obnovu sirijske vojske, a za Ukrajinu je to prilika da doprinese svojom stručnošću u vojnoj proizvodnji i ratovanju dronovima, oblikovanoj godinama rata s Rusijom, dok istodobno njeguje odnos sa zemljom koja je nekoć bila u fokusu Moskve.
Ukrajina već kapitalizira na iranskom ratu, njegujući vojne veze sa zaljevskim državama. Zelenski je brzo nastojao iskoristiti ukrajinsko iskustvo, šaljući timove protuzračne obrane u Katar, Saudijsku Arabiju i Ujedinjene Arapske Emirate. Turska, koja ima snažne vojne veze sa Zaljevom, vidi rastuću ulogu Ukrajine kao doprinos odnosima Ankare, što će joj omogućiti proširenje onoga što nudi. Za Rusiju, koja je godinama razvijala bliže ekonomske i sigurnosne veze sa zaljevskim monarhijama, ova je promjena još jedan korak unatrag.
Ukrajini su prijeko potrebni saveznici i izvori prihoda, a ulazak na Bliski istok utvrdit će njezinu ulogu pružatelja sigurnosti. To što Erdogan pomaže otvoriti vrata Ukrajini jasno naglašava Putinovu sve manju sposobnost projiciranja globalne moći i koliko se toga promijenilo. Jasno je da Ankara više ne balansira između Moskve i NATO-a te okreće teren protiv Putina. Pad Rusije dao je Turskoj, nakon desetljeća pokoravanja Moskvi, slobodu da slijedi svoje interese, a od toga koristi ima i Ukrajina.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....