U trenucima kada se svijet oporavljao od pandemije i još uvijek živio u sjeni ratova, jedan je čovjek, naizgled krhak, ali iznutra nepokolebljiv, odlučio kročiti u srce boli Bliskog istoka. Papa Franjo, poznat po svojoj autentičnosti i hrabrosti, nije poslušao brojne savjete da odustane od putovanja u Irak – zemlju obilježenu ekstremizmom, razaranjima i dubokim ranama prošlosti. Upravo suprotno, osjećao je kako mora poći – među ljude koji su predugo čekali da ih netko čuje i da im pruži nadu.
U autobiografskoj knjizi Nadaj se, Papa otvoreno i dirljivo svjedoči o motivima, emocijama i dramatičnim trenucima tog povijesnog posjeta. Njegove riječi nisu samo putopis iz zemlje razorenih svetinja, već i snažan poziv na ljudskost, suosjećanje i zajedništvo koje nadilazi granice vjere i politike.
U nastavku donosimo Papino vlastito svjedočanstvo, u kojem prepoznajemo ne samo glas Crkve, nego i glas čovjeka koji ne odustaje od nade, pa ni kad je najteže.
Pandemija je svima poremetila planove, pa i meni: neke su obveze otkazane, druge su ostale, ali "na daljinu", sva su apostolska putovanja odgođena. No čim se nešto otvorilo, odškrinulo, eto od čega nisam nikako htio odustati: od Iraka, zemlje dviju rijeka, Abrahamova zavičaja. Od susreta s tom mučeničkom Crkvom i s tim narodom koji je toliko propatio. I od toga da zajedno s ostalim vjerskim vođama napravim nov korak za bratstvo među vjernicima.
Gotovo su me svi nastojali odgovoriti od tog putovanja, prvog papinskog putovanja u bliskoistočni pojas poharan ekstremističkim nasiljem i džihadističkim skrnavljenjima; još nije dokraja popustio stisak bolesti COVID-19, pa je i nuncij u toj zemlji, monsinjor Mitja Leskovar, upravo bio pozitivan na virus, a svi su izvori izvještavali o visokoj razini ugroze sigurnosti i krvavi su napadi posijali tugu baš uoči mojega odlaska.
Ali ja sam htio ići do kraja. Osjećao sam da moram.
Govorio sam, u svom uskom krugu, da osjećam potrebu obići našega djeda Abrahama, zajedničkog pretka židova, kršćana i muslimana.
Ako djedova kuća gori, ako mu u njegovoj zemlji potomci riskiraju život ili su ga već izgubili, ispravno je što prije doći do kuće.
K tome, nije se smjelo još jednom razočarati ljude koji dvadeset godina prije nisu mogli primiti u zagrljaj Ivana Pavla II. zato što je Sadam Husein, nakon početne otvorenosti, spriječio njegov dolazak, kojim je toliko želio započeti jubilarnu 2000. godinu.
Dobro sam se sjećao kako je razbijen taj san.
Kao i proročanstva svetoga pape, koji je tri godine poslije, već star i bolestan, pokušao sve što je bilo u njegovoj moći, apelima i diplomatskim inicijativama, ne bi li spriječio novi rat koji će lažima o nikad pronađenom oružju za masovno uništenje samo pogoršati razaranja i ubijanja te gurnuti tu zemlju u kaos, pretvorivši je na više desetljeća u leglo terorizma.
Irački narod i Crkva predugo su čekali. Trebalo je pojačati napore kako bi se taj dio svijeta barem trgnulo iz mirenja s ratnom sudbinom, sa zakonom prevlasti jačega, s nemoći diplomacije i prava, a posebno u trenutku kad se činilo da je utjecaj pandemije izbrisao tu i mnoge druge krize s dnevnog reda.
Ključan susret
Vjerojatno mi je odlučni poticaj dala i priča Nadie Murad. Tu mladu Jezitkinju, kojoj će 2018. biti uručena Nobelova nagrada za mir, susreo sam već 2017. u Vatikanu, zajedno s nadbiskupom Paulom Gallagherom, tajnikom za odnose s državama i međunarodnim organizacijama: "Želim biti posljednja," rekla mi je tada Nadia, "posljednja djevojka na svijetu s takvom pričom, poput moje." Jer koliko god njezina priča nije jedina takva, uistinu je stravična. Njezin se mladi život stubokom promijenio jednoga kolovoškog dana 2014. kad su je, s nedavno navršenih dvadeset godina, oteli na sjeveru Iraka tijekom genocidnog pohoda samozvane Islamske države protiv manjina, a posebno protiv jezidske manjine. Militanti su sa surovom okrutnošću upali u njezino selo Kočo, zapalili kuće, okupili odrasle muškarce i šest stotina ubili hicima iz kalašnjikova, oteli žene, ukrcali ih u autobuse zatamnjenih stakala.
Izgubila je toga dana majku i šestoricu braće. A odmah potom počela je za nju i njezine sestre nova kalvarija: oduzeli su joj svako dostojanstvo, prodali su je više puta na tržnicama robinja, sabaya, gdje su je kupili drugi militanti i višekratno je silovali i preprodavali. Poslije četiri mjeseca mučenja gotovo je čudom uspjela pobjeći i u studenom sljedeće godine došla je u Njemačku zahvaljujući humanitarnom programu, a nakon samo nekoliko mjeseci već je stajala pred Vijećem sigurnosti Ujedinjenih naroda u borbi protiv trgovine ljudima i odonda nije stala.
Čuo sam tu priču ispričanu njezinim glasom, uživo, pročitao sam knjigu koju je napisala i njezine su riječi nastavile djelovati u meni. Uz mnoga druga promišljanja, bile su podloga na kojoj je moja odluka poprimila konačan oblik.
Nadiu sam ponovno sreo u Iraku i još jednom poslije u Svetoj Marti. Divim se njezinoj borbi koja ne zna za predrasude. A uz njezinu, čuo sam još mnogo jezivih priča o masakrima koje su izveli militanti Islamske države.
Mosul ga je duboko potresao
Mosul me ranio u srce. Pogodio me poput udarca šakom već iz helikoptera: jedan od najdrevnijih gradova na svijetu, prepun povijesti i tradicije, svjedok smjene različitih civilizacija kroz vrijeme i nekad simbol miroljubivog suživota raznih kultura u istoj zemlji - Arapa, Kurda, Armenaca, Turkmena, kršćana, Sirijaca – pomaljao mi se pred očima kao gomila ruševina nakon tri godine okupacije Islamske države, koja je taj grad izabrala za svoju utvrdu.
Dok sam ga nadlijetao, izgledao mi je iz visine kao rendgenska snimka mržnje, jednoga od najdjelotvornijih osjećaja našega vremena, jer često sama stvara izlike koje ju raspiruju: politika, pravda i uvijek, tako bogohulno, vjera, prividni su, licemjerni, priručni razlozi, zato što mržnja, baš kao u predivnim stihovima poljske pjesnikinje Wisławe Szymborske, "trči sama".
Pa i nakon tog razaranja, vjetar mržnje nikako da jenja.
Upozorili su me čim smo dan ranije sletjeli u Bagdad. Policija je obavijestila vatikansku žandarmeriju o izvještaju engleske tajne službe: žena opasana eksplozivom, mlada kamikaza, krenula je u Mosul kako bi izvršila samoubilački napad tijekom papinskoga posjeta. A punom je brzinom s istom namjerom krenuo i kombi.
Putovanje se nastavilo.
Održani su brojni važni susreti
U predsjedničkoj palači u Bagdadu održali su se susreti s vlastima. A susret s biskupima, svećenicima, redovnicima i vjeroučiteljima u siro-katoličkoj katedrali Sayidat Al-Nejat, Naše Gospe od Spasenja, gdje su jedanaest godina prije ubijena dva svećenika i četrdeset šest vjernika, za koje je pokrenut postupak beatifikacije.
Uslijedio je susret s vjerskim vođama Iraka u ravnici grada Ura, pustoši gdje ostaci Abrahamove kuće graniče sa stepenastim tornjem čudesnoga sumerskog zigurata: kršćani iz različitih Crkava, muslimani, kako šijiti tako i suniti, jezidi, napokon su se našli pod istim šatorom u abrahamskom duhu kako bi se prisjetili da je najbogohulnija uvreda oskvrnuti ime Božje mrzeći brata. Da su neprijateljstvo, ekstremizam i nasilje uvijek izdaja vjere. Da je na nama, a poglavito na nama vjernicima, da instrumente mržnje pretvorimo u instrumente mira, na nama je da razotkrijemo sumnjive manevre koji se vrte oko novca i trgovine oružjem, na nama je da skupimo hrabrost i podignemo pogled prema zvijezdama obećanja danog Abrahamu.
A još sam prije toga bio u svetom gradu Nadžafu, povijesnom i duhovnom središtu šijitskoga islama, gdje se nalazi grobnica prorokova rođaka Alija; bio sam ondje radi susreta iza zatvorenih vrata do kojeg mi je bilo posebno stalo, jer predstavljat će kamen međaš na putu međuvjerskog dijaloga i razumijevanja među narodima. Sveta Stolica desetljećima je pripremala susret s velikim ajatolahom Alijem Al-Sistanijem, no nijedan od mojih prethodnika nije ga uspio ostvariti.
Znak prijateljstva
Ajatolah Al-Sistani bratski me primio u svojem domu, što je na Istoku gesta koja govori više od svih izjava i dokumenata jer znak je prijateljstva, pripadnosti istoj obitelji. To mi je godilo duši i osjetio sam se počašćenim: nikad prije nije primio šefove država i nikad prije nije ustao, no toga je dana, znakovito, sa mnom to više puta ponovio, dok sam ja s istim osjećajem poštovanja ušao u njegove odaje bez cipela.
Od prvog je trenutka ostavio na mene dojam mudra čovjeka, čovjeka vjere, zabrinutog zbog nasilja, koji podiže glas u obranu najslabijih i progonjenih i potvrđuje svetost ljudskog života i važnost jedinstva naroda. Osjetio sam kakav nespokoj izaziva u njemu miješanje vjere i politike, svojevrsnu odbojnost, koju dijelimo, prema "državnim svećenicima", i istodobno zajednički poticaj velikim silama da odustanu od jezika rata i da daju prednost razumu i mudrosti.
Sjećam se posebno jedne njegove rečenice, koju sam ponio sa sobom kao dragocjen dar: "Ljudska su bića ili braća po vjeri ili jednaki po stvaranju." U bratstvo je već upisana jednakost, ali u svakom slučaju, jednakost je granica ispod koje se ne može ići. Zato, baš kao i istinski razvoj, put mira ne može nikada biti dvosmjeran, nikada ne može ići protiv, može biti samo uključiv, uz duboko poštovanje.
Kad sam sutradan pitao žandarmeriju zna li se što o dvoje atentatora, zapovjednik mi je lakonski odgovorio: "Više ih nema." Presrela ih je iračka policija i digla u zrak. I to me jako pogodilo. I to je bio otrovni plod rata.
Pa ipak, na Hoš Al-Bieaa, Trgu četiriju crkvi, gdje ruševine što se prostiru uokolo plastično prikazuju dramu cijelog jednog naroda, kao i u Karakošu, u dolini Ninive, gdje je živjela najveća kršćanska zajednica u zemlji sve dok Islamska država u svojoj pomami nije uništila kuće, crkvu Bezgrešnoga Začeća pretvorila u streljanu i 120 000 kršćana prisilila na bijeg, a mnoge od njih na život u izbjeglištvu u iračkom dijelu Kurdistana, sve je snažno svjedočilo ne samo da je tragično iseljavanje Kristovih sljedbenika neprocjenjiva šteta i za zajednicu koju su napustili, nego također da je ta Crkva bila i jest živa, da je živi Krist djelovao u tom svom mučeničkom i vjernom narodu.
Koliko sam hrabrih svjedočanstava čuo na tom putovanju.
Koliko svetaca iz susjedstva.
Bratstvo je jače od bratoubojstva
Sjećam se majke koja je izgubila sina u jednom od prvih bombardiranja koja je izvela Islamska država, a prvo što mi je rekla bilo je: "Opraštam." Uza sve goleme poteškoće, jučerašnje i današnje duboke rane, posljednju riječ ipak nemaju terorizam i smrt. Nikada posljednja riječ nije njihova. Bratstvo je jače od bratoubojstva, mir je jači od rata, nada je jača od smrti.
Dok god sam živ, Irak će zauvijek biti sa mnom: moramo biti dostojni sveg truda tih kršćana i žrtve tog naroda.
U tom razdoblju kad je pandemija počela posustajati zahvaljujući cjepivima i glasni su bili apeli da cjepiva u svim dijelovima svijeta budu dostupna svima, posebno najranjivijima i najsiromašnijima, to je putovanje bilo blagoslov i nov poticaj još većem razumijevanju naše međuovisnosti, a s njome i nužnosti cjepiva za srca.
Važna obavijest:
Sukladno članku 94. Zakona o elektroničkim medijima, komentiranje članaka na web portalima društva HANZA MEDIA d.o.o. dopušteno je samo registriranim korisnicima.
Svaki korisnik koji želi komentirati članke obvezan je prethodno se upoznati s Pravilima komentiranja na web portalu društva HANZA MEDIA d.o.o. te sa zabranama propisanim stavkom 2. članka 94. Zakona o elektroničkim medijima.
Komentari (0)
Komentiraj