- Rijeka Tisa bila je plića od onoga što sam očekivao, voda mi je sezala do prsa. Nisam trebao niti plivati, samo sam gazio preko rijeke - govori George, dezerter iz ukrajinske vojske kojemu, ako ga uhvate, prijeti i do deset godina zatvora. Njegovo pravo ime u potresnoj priči koju donosi BBC ostalo je tajno kako bi mu se zaštitio identitet, prenosi Jutarnji list.
Kad je stigao do rumunjske obale, uočila ga je ukrajinska patrola.
- Prvo sam čuo pucnjeve, a onda i niz uvreda. Ali nisam se bojao. Kad neko vrijeme provedeš na fronti, znaš razliku između metaka ispaljenih u zrak i metaka ispaljenih prema tebi - kaže, pa se u nastavku razgovora prisjeća svoje prve noći provedene u rovovima. Bilo je to u ožujku prošle godine, mjesec dana nakon početka rata u Ukrajini.
- Imali smo 27 mrtvih i 57 ozlijeđenih - otkriva.
Kako bi od istočne ratne zone došao do mirne granice na Zapadu, Georgeu je trebalo nekoliko tjedana, a "vodičima" je morao platiti tisuće eura. Naime, mnogi muškarci ilegalni bijeg u drugu zemlju vide kao jedinu šansu za izbjegavanje bojišnice. A i sami ukrajinski vojni zapovjednici zatražili su od ureda za novačenje da im prestanu slati ljude koji se ne žele boriti ili su previše uplašeni za rat.
- Oni su nam samo teret - objašnjavaju.
Ukrajinska vojska svakih desetak kilometara zaustavlja automobile i autobuse na cesti uz rijeku Tisu, tražeći dezertere. Granična policija nedavno je izvijestila kako na dan pritvara do 20 muškaraca. Istodobno, rumunjske imigracijske vlasti kažu kako je od početka ruske invazije granicu s Rumunjskom ilegalno prešlo 6200 ukrajinskih vojno sposobnih muškaraca. Svi oni ondje su dobili privremenu zaštitu, za razliku od oko 20.000 muškaraca koji su u susjednu zemlju stigli ilegalno. A prema neslužbenim ukrajinskim brojkama, 90 muškaraca umrlo je na putu za Rumunjsku - ili su se utopili u Tisi ili smrznuli u planinama.
I Dima je izbjegao rat. Izgubio je sve nožne prste zbog ozeblina koje je zadobio prelazeći preko planine Maramures iz zapadne Ukrajine u sjevernu Rumunjsku. Pobjegao je iz domovine kad mu je stigao poziv na vojsku.
- Druge noći zapeli smo u snježnoj oluji... Nazvao sam ženu i rekao joj: ‘Žao mi je, ali neću uspjeti‘ - prisjeća se i dodaje kako je jedan od četvorice muškaraca s kojim je bježao na putu do slobode, nažalost, preminuo. Na pitanje što bi odgovorio da ga netko zbog izbjegavanja vojske nazove kukavicom, Dima kaže: "Ja nemam zemlju, imam samo obitelj".
Većina s kojima je BBC razgovarao pripadnici su rumunjske etničke manjine u zapadnoj Ukrajini, ali dezerterstvo je, pokazuju podaci njihova istraživanja, široko rasprostranjeno diljem čitave zemlje.
U Baia Mareu, rumunjskom gradu u blizini granice s Ukrajinom, utočište je pronašla i Veronika, bivša liječnica iz Zaporižje, grada koji je izložen stalnim ruskim raketnim napadima. Napustila je posao i odvela sina na sigurno u Rumunjsku, nekoliko tjedana prije njegova 18. rođendana. Htjela ga je, objašnjava, držati što dalje od vojske.
- Nevjerojatno je pametan, ali fizički nije jak. Država ne može imati samo vojnu službu. Država mora imati i mozak. A mislim da je moj sin mozak Ukrajine i trebat će im u budućnosti - govori ova majka. Poput Georgea i Dima, niti ona ne zna kad i hoće li se ikad moći vratiti u Ukrajinu.
Maria, 22-godišnja rumunjska granična službenica koja govori i ukrajinski, često je prva osoba s kojom dezerteri iz Ukrajine uopće komuniciraju. Prtljažnik njezina patrolnog automobila pun je plastičnih vrećica s pokrivačima i muškom odjećom.
- Kad ovdje prijeđu rijeku, hladno im je, mokri su i uplašeni. Mnogi su i ozlijeđeni... Neki imaju razrezana stopala od bodljikave žice i razbijenih boca koje su, priča se, ukrajinski vojnici stavili u vodu kako bi zaustavili prebjege... Oni koji su uspjeli prijeći granicu misle da ćemo ih poslati natrag, ali mi to nikad ne učinimo - kaže Maria.