Zašto je od svih mogućih zločina koje su Rusija i njezina armada u nešto više od godinu dana počinili na teritoriju Ukrajine kao razlog za izdavanje uhidbenog naloga za Vladimira Putina od Međunarodnog kaznenog suda odabrani baš deportacija i preseljenje stanovništva, točnije djece?
Odgovor na to pitanje potražili smo od dr. Nevenke Tromp, bivše istražiteljice u Tužiteljstvu Međunarodnog suda za bivšu Jugoslaviju u Haagu, a danas profesorice na Sveučilištu u Amsterdamu.
- Smatram – kaže ona – da se procijenilo da baš na ovoj vrsti zločina postoje jasne indicije da se Putina odmah može optužiti za zločin genocida. Uzmete li u obzir njegovu definiciju u konvenciji, točnije njezin članak broj dva, vidjet ćete da se tamo izrijekom navodi premještanje jedne skupine stanovništva u drugu.
U tom kontekstu prije nego što radite istragu i prije nego što je napisana optužnica, mora postojati neki od temeljnih dokaza. Mislim da je evidentno da Putin i ljudi koji ga okružuju svojim postupcima čine sve da unište u potpunosti ili djelomično određenu etničku skupinu njezinim premještanjem u drugu. Možda i griješim, ali puno toga govori da će optužnica protiv Vladimira Putina ići u smjeru genocida.
Dr. Tromp slaže se da se sam Putin svojim ponašanjem, zapravo bahaćenjem u javnosti, a pogotovo naslikavanjem s drugooptuženom Marijom Aleksejevnom Lvova-Belovom ponudio međunarodnim istražiteljima.
- Ako ništa drugo, mogao se voditi primjerima nekih drugih ‘sjedećih‘ predsjednika poput Omara al-Bashira, koji su također završili s optužnicama na istom sudu. Putin cijelo vrijeme hoće sebe predstaviti najvažnijom osobom za sve što se događa na terenu, ali neobično je za jednog predsjednika, koliko god moćan bio, da se bavi stvarima operativne prirode, što je samo dokaz kriminalne namjere.
Ona je u zločinima protiv čovječnosti lakše dokaziva nego u slučaju genocida, ali mislim da ni ovdje neće biti problem s obzirom na javno priznanje o odvođenju djece iz sirotišta i obitelji, davanje novih identiteta. Sve se to događa u regiji Donbas i tijekom okupacije, nedvojbena je namjera da se uništi djelomično ili potpuno jedna etnička skupina koja tamo živi – kaže naša sugovornica iz Haaga.
Slaže se s onima koji u izdavanju uhidbenog naloga vide neskrivenu političku notu.
- Kada su u pitanju ratovi, politika je svenazočna, a osobito u pravnim mehanizmima, koliko god se to nekima ne sviđalo priznati.
Puno je veći izazov, rekla bih, razlučiti politički narativ i ciljeve, i one pravne. Mora biti jasno što u pravnim smislu znači biti zločinac. To znači da mora postojati presuda jednog od prihvaćenih sudova i da je izvan svake sumnje dokazano da je optuženi činio zločine koji mu su navode u optužnici. To su dva posve drukčija narativa.
U Putinovu slučaju možda već postoji i tajna optužnica, ali je neizbježna usporedba s al-Bashirom ili Slobodanom Miloševićem, koji su još bili na dužnosti kada im je stigla optužnica. Izgleda da što je neki diktator duže na vlasti, da ima veću šansu zaglibiti u ovakve zločine – kaže Nevenka Tromp.
Upozorava, međutim, da Putin još uvijek ima ogromnu moć i vlada površinom najvećom državom u svijetu, koja je duplo veća od prve iduće (Kanade), pa kada ga se kvalificira kao zločinca i stavi mu se etiketa, onda se na neki način, po njoj, dovodi u pitanje i kraj rata. Tu je također neizbježna komparacija s onim što se događalo na Balkanu ‘90-ih godina.
- Kada su Radovan Karadžić i Ratko Mladić u ljeto 1995. godine optuženi za ratne zločine, znači puno prije nego genocid, oni nisu smjeli ići na pregovore u Dayton jer bi bili uhićeni. Ovako se smanjuje Putinov prostor za politički manevar i mogućnost da stavi svoj potpis na nekakav mirovni sporazum koji bi ovaj rat okončao.
Istina, dok mi razgovaramo, u Moskvi s njim razgovara kineski predsjednik Xi Jinping, ali zamislite nekog drugog političara koji će sutra otići optuženom za ratne zločine i kršenje međunarodnih konvencija?! Unatoč tom političkom narativu i javnom mnijenju, kraja rata nema na vidiku, s ljudima u Moskvi treba razgovarati, mi od Putina pravimo pariju, a ne znamo tko ga može zamijeniti za pregovaračkim stolom.
Imamo tešku zavrzlamu u ovom trenutku, pomiješane ishod rata, mirovni dogovor i tko će odgovarati za zločine... Ne zaboravite ni primjer Afganistana, gdje talibani nisu nikada htjeli prihvatiti niti jedan međunarodni sporazum u kojemu je pisalo da će svi koji su činili zločine biti procesuirani pred adekvatnim sudom.
Izdržali su dovoljno dugo da međunarodna zajednica izgubi interes za Afganistan i sada su na vlasti. Putin ima jako puno referenci da posloži mozaik i postavi se prema ovim optužbama – upozorava dr. Tromp, kao i na sve raširenija propitivanja stava i uloge SAD-a s obzirom na to da su se Amerikanci sami izuzeli od ingerencije suda koji bi trebao suditi Putinu.
- Tih 40 od 130 članica suda dalo je legitimitet i legalni okvir da MKS može napraviti ovaj korak, a SAD vješto upotrijebiti kao još jednu važnu polugu u svojim nastojanjima da se Rusija drži izvan granica Ukrajine i bivšeg SSSR prostora, od Moldavije na jugu do granice s Finskom.
SAD i poslije Hladnog rata još uvijek kontrolira svijet preko tog unipolarnog sustava i još je najvažniji hegomon, dok svi drugi, uključujući Kinu, nemaju tu kombinaciju ekonomske i sigurnosne moći kakvu SAD pokazuje preko NATO-a. Ljudska prava služe im kao važna poluga za držanje Kine i drugih na distanci – pojašnjava ova bivša istražiteljica Haaškog tužiteljstva i na kraju zaključuje:
- Kako god okrenete, Putinu neće biti lako i ne treba biti poslije ovog javnog sramoćenja. Koliko god on i njegovi podanici željeli cijeli svijet uvjeriti u suprotno, ovo ih jako dira.
Reakcija ruskog predsjednika, izjava Medvedeva i drugih samo dokazuju nervozu i da ovaj korak protiv sebe nisu očekivali. Da jesu, ne bi sebe tako eksplicitno stavili u prvi plan i još se hvalili zločinima koje su počinili i još ih čine. •