Tri čovjeka na nosilima iznose lijepu mladu ženu iz goraždanske bolnice. Žena je okupana krvlju. Teško ranjena, bori se za zrak, zadnjim trzajima guta pljuvačku i gubi svijest. Nešto kasnije, umire. Sa njom umire i nerođen plod njene utrobe, dijete u stomaku. U šestom mjesecu trudnoće, granata zla odnosi njen život i život nerođenog djeteta, piše Dragan Bursać za Al Jazeeru.
Žena je doktorica Dušanka - Dušica Vujasić i rođena je Beograđanka.
E ta žena, jedna je od heroina odbrane Bosne i Hercegovine za vrijeme agresije. Dušica je po profesiji stomatologinja. Došla je u Goražde 1983. godine sa suprugom Zvonkom. Dobila je posao u bolnici početkom 1984. godine. I tu je ostala do smrti.
A za Dušicu ljudi koji su je poznavali ne samo da imaju kurtoazne riječi hvale, svi oni govore o čudesnoj karizmi koju je posjedovala. I to je ono nešto nadnaravno, nešto posebno, nešto nestvarno, nešto što izdvaja one posebne od običnog puka. I mogla je Dušanka Vujasić otići iz Goražda, o da! Mogla je neokrznuto proći u ratu, itekako! Mogla se vratiti roditeljima u Beograd. Ova rođena Beograđanka imala je početkom ‘92. svijet pod nogama, i tako stručna i karizmatična, trebala je samo napustiti grad na Drini i Bosnu ratnu i sav taj svijet na koji se spremala izručiti kiša zla velikosrpske politike.
Ali, ne! Jednom prilikom kazala je novinarima, a to bješe na početku rata:
“Ovdje sam, prije svega, zbog pacijenata i ljudi ovoga grada. I drago mi je što sam sa njima i što mogu pomoći ljudima u svakom pogledu, i kao stomatolog, i u drugim domenama. Ostat ću s njima. Bilo je prilike da sam mogla otići iz ovog grada, i sada ima mogućnosti za to, ali želim biti s njima.“
A onda je uslijedila blokada grada. Onda je uslijedilo događanje tog nepatvorenog zla, koje je progovaralo granatama, snajperskim mecima, udarima VBR-a… Bilo je to zlo koje je glađu i žeđu morilo građane Goražda. Zlo koje je pritiskalo mjesto stiješnjeno između četničkih položaja. U to i takvo Goražde doselio se još bezmalo 50.000 nevoljnika, koji su pobjegli od četničkog noža i sigurne smrti.
I doktorica Dušica im je bila sve!
Pakao i Dušica u njemu
I medicinska sestra, i stomatolog, i psiholog, i motivator, i prijatelj, a onda je postala još više od toga. Postala je asistent ratnim kirurzima, postala je osoba koja u nehumanim uvjetima pomaže prilikom amputacija udova, bez anestezije, ne bi li se ranjenicima spasio život. Znala je i vjerovala da iznad i iza tog svijeta koji je opkoljen zlom ima nešto više, nešto bolje i vjerovala je da će uspjeti, da će preživjeti i da će vidjeti svog sina Slobodana, malenog dječaka koji je u zadnjem trenutku ostao kod bake i djeda u Beogradu, prije no što su ratne trube blokirale Goražde i pozvale na krvoproliće.
U čudesnom dokumentarcu "Heroji bitke za ranjenike" novosadskog novinara Aleksandra Reljića možete vidjeti kako Dušankina majka Ljubica u dahu čita dio kćerinog pisma upućenog njoj i ocu Dragi u Beogradu iz ratnog Goražda:
“Tata, mama, noćima sanjam košmare. Pitam se da li ću vas ikad vidjeti? Moj Boba mora da je sada već veliki. Kažite mu da čuvam igračke, uđem u sobu i igram se sama. Prodajte auto, prodajte moju bundu, da imate što jesti, a kad ovo prođe, sve ćemo kupiti opet.”
A pisma su se probijala sve rjeđe, pakao ratne opsade bio je sve žešći. I pritisci iz Srbije od sistema koji je etiketirao kao izdajnike Srbe – koji su ostali uz narod s kojim su živjeli – bivao je sve veći.
A Dušica se nije obazirala.
Nije imala vremena, nije imala snage da na sav taj mrak razmišlja o tome. Novi dan ili, bolje reći, novi dani, novi ranjeni ljudi, njih na desetine, na stotine… nove smrti, a valjalo je opet biti i kirurg, i doktor opće prakse, i psiholog ranjenicima nakon gubitka udova… Ponajmanje je bila stomatolog.
U tom zlu, u tom svijetu užasa, Dušica je osvijestila sebe da će po drugi put postati majka. Dijete u stomaku živi usprkos smrti oko njih. Dijete u stomaku je vjesnik boljih vremena, koja dolaze i koja moraju doći i pobijediti tamu. Dušica sija novim sjajem, koji se kalemi na njenu ljepotu i karizmu.
Kobna trinaesta granata
I tog 27. travnja 1993. godine dolazi na posao. Spašavanje ljudi nije imalo alternativu. A mnogi su je odgovarali da ne dolazi baš taj dan u bolnicu. Zašto? Pa po gradu uveliko djeluje četnička artiljerija. Dvanaest granata je već palo na sam centar Goražda. Dušica, uspravna i lijepa poput nekog nestvarnog bića, ulazi u Dom zdravlja. Sat pokazuje 8:30. Nakon toga trinaesta granata. Ona ogromna, ispaljena iz višecjevnog raketnog bacača. Iz pravca Foče.
Geleri kao komadi posuđa lete po ordinaciji.
Eto, baš tada, ima tome 28 godina, doktorica Dušanka - Dušica Vujasić je smrtno ranjena. Umire zajedno s kolegom, također stomatologom, dr. Hasanom Imamovićem. Uz sve napore, ni dijete u njenom stomaku nije preživjelo.
Seli se Dušica iz svijeta zemaljskog, iz svijeta ordinarnog, kojega je svojim znanjem, čojstvom, ljepotom i radom pokušala spasiti i uljepšati, seli se ova bosanska heroina na neko bolje mjesto.
“Vijest o njenoj smrti mi je donio brat Toma, dan nakon što je sahranjena. Urlikao sam, cijela zgrada me je čula“, tiho govori njen otac Drago u spomenutom dokumentarcu "Heroji bitke za ranjenike" Aleksandra Reljića.
Danas, na goraždanskom groblju “Kolijevke“ mirno počiva doktorica Dušica. S njene lijeve strane je, po vlastitoj želji, sahranjen otac Drago, a desno je mjesto za njenu majku Ljubicu.
Ime doktorice Dušanke Vujasić nalazi se i na spomen-ploči na zidu Kantonalne bolnice u Goraždu, uz imena Hasana Imamovića, Muhameda Pašića, Sabine Pašalić, Mehmeda Živojevića, Alije Kurtića, Satka Ćosa i Nizama Halilovića, liječnika i medicinskih radnika koji su položili živote obavljajući u najtežim vremenima najčasniji i najhumaniji poziv.
Dušica je bila osoba koja je svijetlila u mraku zla, koja nam je pokazala put ljudskosti, koja nas i sad nadahnjuje i čini boljim ljudima. I danas njen lik bdije iznad Drine nad Goraždem, i danas se njene riječi upućene svima nama čuju, samo ako ih možemo prepoznati od zborova kojekakvih neljudi.
– Ovdje sam, prije svega, zbog pacijenata i ljudi ovoga grada, odjekuje i danas!
Pamtimo li Dušicu, heroinu Bitke za ranjenike, koja je ostala uz svoje, svoje Goražde i do onog zadnjeg udaha dijelila sudbinu naroda pod opsadom?