Ornob Shaikh napustio je rodni Bangladeš kada mu je bilo svega devet godina. "Sanjao sam o boljem životu, želio postati barmen“, kaže na tečnom srpskom. Danas je, naime, smješten u Specijalnoj bolnici "Dr. Borivoje Gnjatić“ u Starom Slankamenu.
Кrenuo je na put bez prebijenog novčića, i bez dokumenata, zarađujući usput, na putu do Grčke. Prošao je Indiju, Nepal, Pakistan, Afganistan, Irak, Iran i Tursku, stigavši u Atenu za nepunu godinu, piše tjednik NIN.
U Grčkoj je dobio azil, završio srednju školu za kuhara, izdržavao se se pomoćnim radom u kuhinji. "Onda je došla financijska kriza, pa sam odlučio otići Švicarsku“, objašnjava.
Tada je već bila 2015., obilježena eskalacijom migracija iz Azije i Afrike prema Europi. Ornob je s grupicom zemljaka i pripadnika drugih nacija stigao do Makedonije.
Organizirali su se preko društvenih mreža, hrleći na razna mjesta – Italiju, Njemačku, Francusku... "U Makedoniji nam je prišao jedan čovjek, mislim da je bio Albanac, koji je poznavao krijumčarske rute do Srbije. Tražio nam je po 300 eura da nas dovde prebaci, s tim da bi nam uzeo još toliko za prelazak u Mađarsku“, sjeća se u svojoj ispovijesti za NIN ovaj, danas 25-godišnjak.
Na putu ka granici, na traktoru, nekoliko dana proveli su u nekoj napuštenoj kući, da bi jedne noći njih 40 krijumčar potrpao u kombi – "veliki“.
"Nismo pričali jedni s drugima, jedva smo disali“, opisuje Ornob. Nakon vožnje od oko dva sata, osjetio je jak udarac, poslije čega se "ničeg ne sjeća“. Zadesila ih je prometna nesreća, kod Aleksinca, kako je saznao puno kasnije, kad se probudio iz kome. Nakon punih šest mjeseci, u Urgentnom centru u Beogradu.
Ubrzo je shvatio da ne može micati ni ruke ni noge, da je ostao potpuno nepokretan!
"Tada sam pomislio – zašto baš ja, kad sam bio dobro dijete, dobar vjernik...“. Iz Urgentnog centra prebacili su ga u Ortopedsku bolnicu na Banjici, a odatle u Slankamen, nakon ukupno šest operacija.
"Poslije sam, preko televizije, saznao da je čovjek koji nas je vozio pobjegao s mjesta nesreće. Pitali su me hoću li ga tužiti, ali ja nisam htio, jer nas nije ozlijedio namjerno. Od cijele grupe, ja sam najgore prošao“, svjedoči Ornab.
Nikad nije izgubio vjeru u čudo ozdravljenja, usprkos tvrdnjama liječnika da su šanse za to - minimalne.
U Slankamen su zatim došli ljudi iz Centra za zaštitu i pomoć tražiteljima azila, i umjesto njega popunili formulare kako bi i on postao jedan od azilanata u Srbiji. Dobio je i kolica s elektromotorom, kojima može sam upravljati, da ne ovisi u potpunosti o tuđoj pomoći. S osobljem i pacijentima "Dr. Borivoja Gnjatića“ blisko se sprijateljio, oni su mu postali obitelj. "Često se čujem i sa svojim pravim roditeljima i sestrama", navodi Ornob.
U bolnici mu, kaže, "ne fali ništa“- i pritom misli na tri obroka dnevno, smještaj u petokrevetnoj sobi, njegu, vježbe i pregršt lijekova. Ali za recimo Coca-Colu ili koju cigaretu, nema novca, ovisan je o pomoći prijatelja, a prije svih novinarke Jelene Кosanović, koja je o njemu pisala.
"Volio bih nešto raditi, recimo u nekom call centru“, apelira, pozivajući se na poznavanje bengalskog, engleskog, grčkog, a sad i srpskog jezika. "Nekad gledam svoje šake i mislim se, e što su sve znale raditi!“, jedini je trenutak kad sjenka tuge pada na vedrinu mladog kvadriplegičara, piše NIN.
Pomisli Ornob ponekad i na povratak kući, ali se tada pita tko bi ga tamo njegovao. Čitajući vijesti, vidi da se situacija u Bangladešu nije promijenila. Mogla bi postati samo gora, s obzirom na klimatske promjene sa sve brojnijim poplavama, od kojih stradava ova prenaseljena država Azije...