Odavno jedan događaj nije toliko protresao sportsku javnost kod istočnih nam susjeda kao nedavno postavljenje Nebojše Čovića na mjesto prvog čovjeka srpske košarke. Odgovor na pitanje zašto je tako, imajući u vidu njegove dobre rezultate u najvoljenijem sportu u Srbiji, više je nego jednoznačan. Ovaj se "ljubimac" košarkaške čaršije u ova tri i kusur desetljeća djelovanja na političkoj i sportskoj pozornici uspio narugati ili posvađati sa svima osim s onima koji Srbijom vladaju, ostavljajući za sobom iskopane rovove podjela i žrtve vlastitih ambicija ili ambicija svojih nalogodavaca, piše srbijanski magazin Radar.
Ali ovakav ishod dao se naslutiti još onoga dana kad je Predrag Danilović podnio ostavku na mjesto predsjednika Košarkaškog saveza Srbije, a Čović krenuo u već oprobanu turu po režimskim medijima, objašnjavajući da srpskoj košarci nedostaje strategija, prešutno poručujući da je on taj koji ima viziju. Uz dozvolu sveznajućeg, koji samo što nije doktorirao i na katedri za basket, razumije se.
Ostaje, ipak, za upit je li Čović baš voljno, poslije 13 uspješnih godina u Crvenoj zvezdi, napustio mjesto predsjednika kluba ili je novo zaduženje u Savezu bio još jedan zadatak za ovog specijalca svih režima.
Ono što se, ipak, Nebojši ne može odreći jest istančan instinkt za politički opstanak. On ne spada u sortu kabinetskih puzavaca, on je drugačija vrsta političara, od onih koji drže da samo besposleni ili budale važu koliko je razuma i koliko osjećajnosti u činjenici da okolnosti nalažu da se ima biti na strani jačeg. Otuda, za njega nema ničeg spornog u tome da je sada uz one koje je famoznog 5. listopada prije skoro četvrt stoljeća rušio. I što nije jasno u njegovu shvaćanju i politike i sporta da je hranidbeni lanac u kojem veći jede, a manji biva pojeden, prirodno stanje stvari.
I zato djelić njegova obraćanja s nove funkcije možda neće spasiti srpsku košarku, ali govori sedam jezika. "Nikad nisam bio ničije vlasništvo. Ne dugujem nikome ništa. Funkcije su bitne samo ako možemo doći do pravih ljudi", poručio je nedavno Čović.
I nitko mu ne može osporiti da je, gotovo uvijek, pronalazio put do "pravih ljudi." I prije tri desetljeća i sada. Druga konstanta njegove karijere proizlazi iz kalkulacije da takav, kakvim ga je Bog dao, uvijek raspolaže s više intriga od svojih neprijatelja, ako već ne može računati na kulturu zaborava, tako rasprostranjenu na ovim prostorima. A nije da ne bi želio da se zaboravi kako je u vrijeme Slobodana Miloševića bio gradonačelnik, kao član SPS-a, stranke koja je obesmislila svaku pomisao na pošten posao...
Baš kao što bi želio da se previše ne spominje kako je, nakon poslova inženjera strojarstva u beogradskoj tvornici alatnih strojeva "Ivo Lola Ribar" iz Železnika i rudarskom kompleksu Kolubara, preuzeo direktorovanje nad devastiranim poduzećem "Proleter" iz Železnika, koje je, istina, uspio podići na noge, i preimenovao ga u "FMP Trade", da bi potom ovu državnu firmu pretvorio u privatnu, u kojoj on i njegova supruga Vesna imaju većinski kontrolni paket dionica. A to se ne događa baš samo uz pomoć menadžerskih sposobnosti, koje u njegovu slučaju nisu upitne.
Ne bi Nebojša ni da ga podsjećaju na to kako je poništio privatizaciju Studija B, koji je stavio pod svoju kontrolu, ni kako je policijskim pendrecima "pacificirao" štrajk u "Gradskom saobraćajnom preduzeću" (GSP), ni kako je devedesetih razvio ozbiljne poslove s vojskom, čak i nakon što je 1997., poslije izborne krađe, okrenuo leđa Miloševiću, podsjeća Zoran Preradović za Radar.
Bio je to jedini put kada je Čović, naizgled, riskirao. Zapravo, prije će biti da je, nakon što je vidio da na lokalnim izborima Srbija listom okreće leđa Miloševiću, ispravno procijenio kako njegova vlast ulazi u senilnu fazu i da je moć do tada neprikosnovenog vožda u slobodnom padu. Ali svejedno, važnu ulogu u promjenama famoznog listopada 2000. nitko mu ne može odreći.
Nedugo nakon toga, premijer Zoran Đinđić povjerio mu je zadatak da obuzda pobunu Albanaca na jugu Srbije, a odnosi koje je tada uspostavio s Jedinicom za specijalne operacije i njezinim zapovjednikom Miloradom Ulemekom Legijom pratit će ga kroz razne spekulacije do današnjih dana. Posebno ona da je bio dio inspiratora atentata na premijera Đinđića.
Istovremeno, predsjednikovanje Koordinacijskim tijelom za Kosovo i Metohiju donijet će mu nove nevolje. Tužiteljstvo za organizirani kriminal je, naime, 2016. podignulo optužnicu protiv njega i još šest osoba zbog sumnje da su pronevjerili novac namijenjen Srbima na Kosovu. Branio se tvrdnjama da je u pitanju "politička intriga bivšeg tužitelja i režima Borisa Tadića"...
Uloga moralnog žandara koji krivce za predaju Kosova vidi u svima osim u aktualnom režimu više je nego mučna. Barem dok službeno ne saznamo je li Nebojša stvarno neke Srbe na Kosovu ostavio bez krova nad glavom.
Iz njegove nagrizene političke karijere ostat će upamćen zaista efektan slogan "Kad je teško – Čović" uoči predsjedničkih izbora 2004., koji su, ujedno, bili i početak kraja njegove političke karijere.
Za sve to vrijeme Čović nije zapostavljao svoj pričuvni položaj – košarku, u kojoj je zbilja bio uspješan. Revitalizirajući lokalni klub ILR Železnik, koji je također preimenovao u FMP, i koristeći političku moć, od ekipe s periferije Beograda napravio je respektabilnog regionalnog "igrača". Štoviše, košarkaška akademija iz Železnika dala je u posljednjih dvadesetak godina gro reprezentativaca. Ali njegove ambicije sezale su mnogo više.
Konačno, uz prešutnu suglasnost Demokratske stranke 2011. dolazi na čelo Crvene zvezde, koja je tada bila pred gašenjem, a svojem dotadašnjem klubu FMP-u posuđuje ime posrnuloga giganta. Unaprijed pripremljeni plan reorganizacije u roku od nekoliko godina učinio je da Zvezdin dug od 16 milijuna eura – nestane, piše Radar.
Ali kako se političke prilike mijenjaju, mijenja se i Čović, pa je tako od dolaska naprednjaka na vlast i novim vladarima bio na usluzi. Zbog toga se, nakratko, 2013., vratio na funkciju, participirajući u Privremenom vijeću Grada Beograda, nakon što je Dragan Đilas bio izgubio većinu. Zauzvrat je dobio financijsku i političku podršku koja je rezultirala brojnim regionalnim titulama, a Zvezda je postala redovni sudionik Eurolige. Na tom se putu nije mnogo obazirao na žrtve, pa je tako 2015., uz pomoć režima, protjerao Duška Vujoševića, najprije kao trenera iz Partizana, a potom i iz srpske košarke. To što su njih dvojica u mladenačkim danima zajedno igrali baš u Partizanu, Čoviću ništa nije značilo, jer je osvrtanje na takve trivijalnosti zabava za sentimentalne budale.
Što se, naposljetku, može očekivati od povratka u srbijansku Kuću košarke od čovjeka koji je u fotelji predsjednika bio već 1995., od Miloševićeva kadrovika i rušitelja, od jednog od lidera DOS-a koji je nadživio ovaj projekt i uspješno zatvorio krug vraćajući se pod okrilje onih koji su bili Miloševićevi sudionici u sahranjivanju Srbije? Pa prije svega beskrupuloznu oštrinu prema svojim protivnicima, prešutnu snishodljivost prema Vučićevim hirovima, pri čemu će se sve odvijati u savršenoj harmoniji s predsjednikovim interesima. Jer, kako kaže Radar, Čović je uvijek dobro razumijevao kada njegove ambicije trebaju biti iza njegovih izgleda.
