StoryEditor
PolitikaVEDRAN HORVAT

Zeleni bauk kruži Europom: direktor Instituta za političku ekologiju govori o modelu ‘zelene ekonomije‘

20. rujna 2020. - 09:38
Vedran Horvat, direktor Instituta za politicku ekologiju u Zagrebu.  Ronald Goršić/Cropix

Vedran Horvat izvršni je direktor Instituta za političku ekologiju u Zagrebu i voditelj ljetne Zelene akademije u Komiži.
Od 2012. je dopisnik Green European Journala, a od 2005. do 2015. bio je direktor Ureda za Hrvatsku Heinrich Böll Stiftunga, njemačke zelene političke fondacije. Sociolog specijaliziran za ljudska prava, ovaj bivši novinar Vjesnika redovito objavljuje stručne, publicističke i novinske članke na temu zaštite okoliša, klimatskih promjena, europske politike i migracija.

Je li moguć neograničeni rast?

Tema našeg razgovora je „zelena ekonomija”. Možete li u nekoliko rečenica opisati osnovne karakteristike tog ekonomskog modela?
- U našem javnom diskursu zelena ekonomija se pojavljuje kao prilično jednoznačan pojam, jer o njoj u nas ne postoji šira javna rasprava. Obično je svedena na „farbanje” sadašnjeg ekonomskog modela u zeleno, dakle i dalje fokusirana na ekonomski rast, ali s navodno manje štetnog utjecaja na okoliš i prirodu.
U Institutu za političku ekologiju izuzetno smo oprezni i kritični spram tog termina, jer on dubinski ne propituje sadašnji ekonomski sistem nego ga tek površinski želi „pozeleniti”. Dakle, ne podržavamo ideju kojom se financijski tokovi i investicije jednostavno preusmjeravaju u zelene tehnologije, a sve drugo ostaje isto i nepromijenjeno, ponajprije društvene nejednakosti i orijentacija na neograničeni rast.

Što mislite o toj orijentaciji na neograničeni rast?
- Ona je danas gotovo jednaka znanstvenoj fantastici s obzirom na jasna ograničenja globalnog ekosustava koji pokazuje znakove pucanja. I klimatske promjene i pandemija su samo manifestacije toga. Tehno-optimizam kaže da će se s vremenom razviti tehnologije koje će u potpunosti smanjiti ekološki otisak privrednih aktivnosti.

Ali ne kaže tko će biti vlasnik tih tehnologija, tko će u njih investirati i tko će najviše profitirati, i hoće li one smanjiti i društvene nejednakosti.

Baš neki dan je objavljeno novo UN-ovo izvješće koje kaže da čak ni usporavanje za vrijeme pandemije korone nije umanjilo karbonski otisak niti usporilo klimatske promjene. I dalje postoji sveprisutna orijentacija na potrošnju, čak i kroz modele cirkularne ekonomije koje danas zagovara EU, koja je potrebna kapitalizmu. Dakle, takva zelena ekonomija nam ne treba.
Smatramo da je zelenu ekonomiju potrebno približiti konceptu „odrasta”, koji uključuje odvajanje ideje prosperiteta od ideje ekonomskog rasta i zagovara značajno smanjenje potrošnje, koja je, znamo, okosnica kapitalističkog modela. Na kraju krajeva, i zeleni novi sporazum (Green New Deal) kao osnovna tema privrednog oporavka Europske unije u sadašnjem formatu ne nudi sistemsku promjenu.

Po struci ste sociolog, a ne ekonomist. Smatrate li da ste dovoljno potkovani u ekonomskim pitanjima?
- Da, nisam ekonomist, no smatram da je legitimno pravo svakog građanina zanimati se za pitanja od javnog značaja, a smjer ekonomskog razvoja to zaista jest. I to nije uvijek i samo pitanje ekspertize, nego cijelog društva i kako ono „diše”.
Kao netko tko se dugi niz godina bavi političkom edukacijom, pogotovo u području demokracije i ekologije, mogu reći da je legitimno propitivati dosadašnje ekonomske modele, pogotovo spram štete koju su napravili prirodi, običnom čovjeku ili radniku.

Pogotovo je to slučaj u ovim krajevima, gdje je nekoliko valova privatizacija uništilo trajno osnovu za socijalnu reprodukciju, i u mnogim slučajevima i naš okoliš. Pogledajmo danas samo turizam i postojeće turističke strategije koje su među ostalim oblikovali i ekonomisti, pa se suočimo s tim koliko je ta aktivnost održiva.

Ekološka ograničenja i planetarne granice rasta zaista su danas standardi spram kojih se svaki ekonomski model treba ravnati ako ne želi biti kratkoročan i neodrživ. Na koncu, društvena korist ili javni utjecaj ekonomskih aktivnosti vrlo često se gleda tek kao sporedni element, a on je izuzetno važna komponenta.

Kako učiniti gradove ekološki održivima

Prošlog mjeseca u Komiži ste organizirali „Zelenu akademiju”, s geslom „Budućnost je naša”. Tko su bili sudionici i promatrači? O čemu se govorilo na skupu?
- "Zelena akademija" se održava već deset godina na otoku Visu. Dosad je okupila više od 1500 sudionika iz više od 40 zemalja, mahom znanstvenika, istraživača, aktivista, novinara i političara.

Jedna od stalnih pokretačkih ideja Akademije je uspostaviti platformu za razgovor između različitih disciplina i sektora koje zanima ekološka održivost i društvena pravednost, a pogotovo omogućiti da osobe u društvenim pokretima i aktivizmu imaju priliku razgovarati sa stručnjacima i znanstvenicima, i obrnuto.

Ove godine bilo je naročito zahtjevno organizirati ovaj skup zbog posebnih uvjeta, no možemo reći da smo uspjeli. Nešto manje od sto sudionika iz Hrvatske i susjednih zemalja sudjelovalo je na Akademiji koja se primarno fokusirala na pitanja lokalne politike i na koji način možemo transformirati gradove kao mjesta društvenosti da postanu prostori kolaboracije, kvalitetnog upravljanja i ekološke održivosti.

U kontekstu klimatskih promjena i pandemije to je pitanje budućnosti, i čim prije se naši gradovi počnu mijenjati u smjeru da odgovore na ta pitanja, bit ćemo u boljoj poziciji.

Ohrabruju uspjesi nekih političkih platformi koje su sazrele do točke da klimatske promjene i pitanje kritike ekonomskog rasta vide kao centralno pitanje svojih nastojanja.
Na lanjskim EU izborima upravo su zelene stranke zabilježile veliki skok, osvojivši u nizu zemalja po 10-15, a u Njemačkoj i više od 20 posto glasova. Kako to tumačite? Rastu li time šanse za uvođenje „zelene ekonomije” u europska gospodarstva?
- Zeleni val na prošlim EU parlamentarnim izborima uistinu je prekrio cijelu Europu. Dobar dio europskog zapada i sjevera doživio je rast broja svojih eurozastupnika, a u nekima od tih zemalja Zeleni drže petinu glasova. U nekim gradovima to čak seže do 30%.

Ipak, taj val na europskom istoku i jugu nije toliko prisutan. No ohrabrujuće je što u Austriji Zeleni sudjeluju u vladi, što Budimpešta ima "zelenog" gradonačelnika, a odnedavno i u Saboru RH nekoliko zastupnica i zastupnika djeluje na razini zelene političke agende.

U tom smislu raste povjerenje i tzv. birača „centra” da su Zeleni politička snaga koja je spremna na izazove budućnosti, pogotovo one koji se tiču zelenih politika oko klimatskih promjena, energetike, transporta, poljoprivrede, ali i zdravstva i obrazovanja.

Opet, treba biti jako oprezan oko definicije zelene ekonomije. Neke europske privrede već dugo prakticiraju model zelene ekonomije na razini u kojoj ona ne propituje ekonomski rast i bazira se primarno na uvođenju i primjeni naprednih tehnologija.
Primjerice Njemačka, Austrija, Švedska, Nizozemska; neke od tih zemalja čak su izuzetno uspješne u tome. Ipak, takve zelene ekonomije i dalje nisu značajno smanjile karbonski otisak tih istih država.

Je li zeleno novo crveno?

Jedan od pionira zelenog pokreta u nas, splitski profesor Nikola Visković, lani je povodom izbornog uspjeha Zelenih u Europi izjavio da su Zeleni danas jednako radikalni kao nekad komunisti. Pritom polazi od teze da bi uvođenje „zelene ekonomije” riješilo i ekološki i socijalni problem, jer je „zelena ekonomija” jedina metoda koja može transformirati privredu tako da se i zaštiti priroda i osigura masovno zapošljavanje. Kako to komentirate? Je li zeleno doista novo crveno?
- Da, slažem se svakako s tim da zeleno jest novo crveno. Dogmatski bi zvučalo da kažem da drugačije i ne može biti, no zaustavio bih se na tome da su pitanja rada i proizvodnje danas izuzetno ovisna i duboko isprepletena s pitanjem dostupnih resursa i promjenama klime.

Posljedice okolišnih promjena imaju široke društvene posljedice i naša društva nisu još oblikovala politike koje bi umanjile štetne posljedice klimatskih promjena. Postoje i postojat će još više onih koji su „gubitnici” klimatskih promjena, bilo ribari, poljoprivrednici, turistički radnici, i neophodno je pokrenuti politike koje će smanjiti dramatični efekt tih promjena za kvalitetu života, posebice na Jadranu.

Ona je, znamo, već poprilično načeta "ekstraktivističkom" logikom izvlačenja monetarnih vrijednosti iz prirode, urbanih prostora, apartmanizacijama donedavno zajedničkih resursa, bivših tvornica.

Visković je zaključio da transformacija ljevice u Zapadnoj Europi iz komunističke u ambijentalnu ne znači odustajanje od marksističkih principa nego njihovo uklapanje u ekologijsku sintezu. Slažete li se s time?
- Svakako. O uvjetima proizvodnje, industrijskim aktivnostima, radnim odnosima, radničkim pravima, posve je nemoguće relevantno razgovarati a da se ne spomenu ekološka ograničenja i planetarne granice. Politička ekologija kojom se mi bavimo promatra upravo oblike i formate raspodjele rizika koji se u društvu javljaju kao posljedica okolišne promjene.
Fokus stavljamo na koncept dobrog života i prosperiteta, na pitanja „dovoljnosti”; dakle, koliko nam uistinu treba da bismo živjeli dobro, a da ne bismo kupovali i proizvodili suvišno.

Hrvatski zeleni pokret

Prije desetak godina objavili ste jedan rad na temu zelenih partija u Europi i njihovog budućeg razvoja, i to u koautorstvu s Tomislavom Tomaševićem, današnjim liderom zeleno-crvene koalicije Možemo!, koja je nedavno na izborima u Hrvatskoj polučila veliki uspjeh. Jeste li politički bliski toj koaliciji?
- Da, u tom periodu oko deset godina sam vodio zagrebački ured Heinrich Böll Stiftunga, njemačke zelene političke fondacije.
S tog mjesta mogao sam godinama dubinski pratiti procese vezane uz formiranje zelenih političkih pokreta i platformi kako u Hrvatskoj i regiji, tako i širom Europe.

image
Ronald Goršić/Cropix

Osobno podržavam tu koaliciju, u političkom prostoru ona je programski ekvivalent onome što mi istražujemo, ili s druge strane, borbama koje dolaze iz aktivizma „na ulici”. Kao i u drugim europskim zemljama, došao je konačno trenutak da ove programske agende uđu i djeluju kroz institucije.

Već nekoliko godina ankete svuda u svijetu pokazuju da se povećava broj ljudi koji drže da kapitalistički način privrede donosi više štete nego koristi, što osobito dolazi do izražaja u uvjetima koronavirusne pandemije. Da imate priliku, kakvu biste ekonomsku politiku kreirali u Hrvatskoj? Koje biste promjene najprije uveli?
- Vrijeme pandemije pokazalo je ranjivost ovog ekonomskog modela, no jednako tako i njegovu žilavost.
Bili smo svjedoci i toga da su kapitalizam, odnosno njegovi protagonisti, bez srama odmah posegnuli za javnim sredstvima, isti oni koji su donedavno zagovarali „manju državu”. Pritom, država je posegnula za novim zaduživanjima koje će opet plaćati i građani, koji tu odluku sigurno nisu izravno donijeli.

Svakako treba razmisliti o praksama u ekonomskoj politici koje štite najranjivije i najmanje, koje osiguravaju podršku javnom sektoru, prvenstveno zdravstvu i obrazovanju, ali isto tako i biti spreman okrenuti se inovacijama koje su zasnovane na lokalizaciji privrednih aktivnosti i modelima poput univerzalnog društvenog dohotka koji svakoj osobi osigurava minimalne uvjete za dostojanstven život. Sve te mjere trebaju se koordinirano i uvezano uvoditi, nijedna nije lijek sama po sebi.

U travnju ove godine, na početku pandemije, dali ste intervju za zagrebačke Novosti, gdje ste ustvrdili da je pandemijska kriza pokazala važnost javne infrastrukture i javnog sektora. Kazali ste, citiram: „Trebamo izvući lekciju, očuvati javne usluge i javno vlasništvo nad njima.” Bojite li se da vas ne optuže za gušenje poduzetničke klime?
- Legitiman je stav, iako je trenutno manje popularan, zagovarati snažan javni sektor. On je svakako ostatak prošlog sustava, koji se o tome više brinuo. No i osobno, i kao predstavnik Instituta za političku ekologiju, smatram da su javne usluge i demokratsko upravljanje njima neophodna poluga društvene promjene koju zagovaramo. Ne vidim razlog zbog kojeg bi se time poduzetnici osjećali zabrinutima. Europom se širi val rekomunalizacije i remunicipalizacije koja javne usluge vraća u ruke građana i javnosti. Mi ne moramo ponoviti te greške i svakako smatramo da privatizacija javnih usluga nije dugoročno, korisno ni isplativo rješenje.
Osnovni problem koji se sustavno izbjegava je drugačiji; javne usluge trebaju biti kvalitetnije, efikasnije, a komunalna poduzeća otporna na razne oblike korupcije koji se tamo gnijezde desetljećima.

Kapitalizam se opet snašao

Je li ova pandemija prilika da se postojeći kapitalistički model privrede napokon promijeni, ili mislite da će kapitalizam u ovoj krizi samo još dodatno ojačati?
- Pandemija je prilika da se on promijeni, međutim, kao što sam već spomenuo, kapitalizam se kao sustav opet dobro dočekao na noge, i počeo „izvlačiti” novac za spas tamo gdje ga je mogao pronaći, bilo putem nacionalnih vlada koje su uzimale zajmove, bilo putem europskih centralnih i investicijskih banaka.

Sasvim sigurno to neće plaćati kompanije koje su se time namirile - osim redovno, kroz poreze. U svojoj osnovi, pandemija je udarila na sam temelj kapitalizma i zadala neočekivani udarac.

Ipak, ostaje tek vidjeti hoće li transformacije pokrenute pandemijom djelovati dugoročno na promjenu kapitalističkog modela.

Postoje prigovori „zelenoj ekonomiji” da se i u tom modelu može očekivati dominacija velikih korporacija u kojima radnička prava nisu na osobitoj visini. Kako to komentirate?
- Opet, ekološka dimenzija i briga za prirodu i okoliš nije odvojena od brige za ljude, njihovu dobrobit i radnička prava. Od konflikta između te dvije dimenzije može profitirati samo krupni kapital. U tom smislu, taj konflikt treba smanjiti.
Zelena ekonomija koja ne brine o ljudima ne može se zvati zelenom ekonomijom. Ako neke korporacije od „zelenih atributa” dobivaju neke pozitivne PR bodove, to je jedna stvar, no prava zelena ekonomija mora brinuti i o prirodi i ljudima ravnomjerno.
Ako nije tako, zelena ekonomija vrlo brzo će zavrijediti lošu reklamu. Krajnje je pitanje tko su protagonisti zelene ekonomije, velike korporacije ili mali proizvođači?

U tom intervjuu za Novosti iz travnja sugerirali ste da bi Hrvatska u preostala dva mjeseca predsjedanja Europskom unijom trebala predstaviti inicijativu novog europskog programa koji bi bio odmak od neoliberalne politike i koji bi osigurao solidarnost i nadu da je život u drukčijoj Europi moguć. No Hrvatska ništa slično nije predložila. Kako komentirate naše predsjedanje Unijom?
- Hrvatska sigurno nije imala lagan period za predsjedanje. To nije opravdanje za neuspjehe koji su se dogodili, ali sasvim sigurno kao mala zemlja članica, koja prvi put preuzima predsjedanje, nije mogla očekivati da će se to dogoditi u vrijeme najveće svjetske pandemije.

Mislim da je utoliko i bilo očekivano da su druge i jače države članice preuzele inicijativu i krizom upravljale više iz Bruxellesa ili Berlina. Iz naše perspektive, hrabriji nastup oko Green New Deala bi bio nešto što bismo svakako podržali ispred RH, no zasad u Vladi ne postoje protagonisti koji to vide kao centralnu temu održivog oporavka.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?

Izdvojeno

22. listopad 2020 17:42