StoryEditor
Politikakomentar: novi odnosi snaga

Rat u SDP-u, kojeg mnogi već zovu ‘Ne možemo!‘, zapravo je izravna posljedica uspjeha platforme Možemo!, čiji je uspon razbio i neke mitove hrvatske ljevice

29. srpnja 2021. - 20:41

Uspjeh zeleno-lijeve koalicije Možemo! na nedavnim lokalnim izborima iznenađenje je samo za one koji nisu na vrijeme uočili njihov trend rasta u anketama. I naravno, za uspavane SDP-ovce, koji su godinama zaokupljeni unutarstranačkih borbama i klanovskim ratovima, uvjereni da će u najgorem slučaju – biti druga stranka u Hrvatskoj.

Nije ih trgnulo ni to što je je Možemo! u zadnjih godinu i nešto dana narastao s inicijalnih 5-6 posto do sadašnjih gotovo 15 posto podrške javnosti u anketama. Pa su tako po najnovijem Crobarometu postali druga opcija, sa 14,9 posto podrške anketiranih, ispred SDP-a sa 14,3 posto.

Kako je istaknula jedna od osnivačica stranke, politologinja Danijela Dolenec, taj trend pokazuje da se "rast događa prema održivim stopama", odnosno da "podrška javnosti prati i odražava stvarno jačanje politike organizacije i članstva Možemo!". A to je, svjesni su toga Dolenec, Tomašević i ekipa, jako bitna stvar ukoliko neka opcija ne želi biti tek hit za jednu sezonu.

Sjetite se, uostalom, samo sudbine Lesarovih laburista, ORaH-a, Živog zida...

Možemo!, možda u nekim stvarima i nenamjerno, u posljednje vrijeme itekako utječe na dozrijevanje nekih procesa na ovdašnjoj ljevici, koji se u najrigidnijem obliku ovih dana vide upravo u SDP-u, kojeg mnogi nakon posljednjih izbora u šali, vrag će znati zašto, zovu i - "Ne možemo!".

Očito u grozničavoj želji da izbjegne sudbinu svog prethodnika koji se nije na vrijeme riješio onih koji su – mnogi od doslovno prvog dana! - rovarili protiv njega unutar stranke, predsjednik SDP-a Peđa Grbin odlučio je uzeti metlu u ruke i počistiti unutarstranačke redove. I to brutalno. Isključivanjem iz stranke Bernardićevih ljudi. 

image
Peđa Grbin i Davor Bernardić - odnosi su osjetno zahladili
Goran Mehkek/Cropix

Naravno, interna obrazloženja o isključivanjima nemaju veze s eventualnim verbalnim deliktom, nego su pronađena daleko prozaičnija "objašnjenja" (pa je tako bivši glavni tajnik i Bernardićev bliski suradnik Nikša Vukas nogiran zbog "nereda u stranačkoj bazi podataka", dok je Zvani Brumniću, primjerice, priopćeno da je "loše vodio mjesnu organizaciju Trešnjevka Jug").

Bernardićevog mentora Rajka Ostojića od "metle" nije spasila niti osobna donacija kampanji Joška Klisovića, kao Grbinovog "igrača", za gradonačelnika Zagreba...

Crvenih će kartona, saznajemo, biti još, a to će reći da je Grbin očito procijenio da bez velikog pospremanja unutar stranke SDP ne može krenuti u presudnu borbu za očuvanje pozicije čelne stranke ljevice u Hrvatskoj.

Istodobno, politička platforma Možemo! se nametnula kao sasvim ozbiljan konkurent neoliberalnoj ljevici s Iblerovog trga, izrasla iz aktivističke jezgre svojih zagrebačkih čelnika. A to će reći da se radi o stranci čija se struktura duže vrijeme gradila "odozdo", višegodišnjim terenskim inicijativama i akcijama, a ne kabinetskom logikom okupljanja čelništva koje onda obično "lovi" članove koji bi ih podržali.

U slučaju Možemo! aktivističke su inicijative svih ovih godina same iznjedrile čelne ljude i uspostavile mehanizme za okupljanje eventualnog članstva i simpatizera, dakle, ta se stranka gradi na suprotan način od onog kroz koji je posljednjih godina nastala većina stranaka, izuzev možda Živog zida koji je kroz aktivističko opiranje deložacijama našao svoju aktivističko-mobilizacijsku "nišu", ali se onda destabilizirao, ako ne i potpuno urušio, kad je došlo do podjele (političkog) plijena.

image
Peđa Grbin - predsjednik SDP-a ističe da je svjestan kako se socijaldemokrati moraju mijenjati, ali zasad vidimo tek čistku Bernardićevih kadrova
 
Goran Mehkek/Cropix

Pred SDP-ovcima je velika zadaća, jer ako ne uspiju promijeniti sebe, onda će biti suvišno uopće pitanje hoće li biti u stanju mijenjati sliku ljevice koju i izvan Hrvatske već godinama ionako prati glas da nema odgovor na većinu pitanja izazvanih što globalnom ekonomskom krizom, što njezinim posljedicama, od pojave prekarijata, vrućeg pitanja reguliranja radnog zakonodavstva pa nadalje... Uostalom, njemačko-britanski filozof Ralf Dahrendorf, je davno konstatirao "kraj socijaldemokratske ere" u Europi - jer su njezini ključni zadaci ostvareni, odnosno, postali su dio programa svih stranaka.

Možemo! je kroz ulazak u Hrvatski sabor glumice i aktivistice Urše Raukar-Gamulin (umjesto Tomislava Tomaševića) nehotice aktualizirao još jednu tabu temu ovdašnje ljevice. A glasi – može li se biti bogat i "pravi" ljevičar?

Objava njezine imovinske kartice, pune milijunskih nekretnina; kuća, stanova, poslovnih prostora, šuma i zlatnih poluga, izazvala je žučne rasprave na društvenim mrežama i političkim kuloarima, pri čemu je njezina impresivna imovina za desne bila dokaz da je, eto, Možemo! ustvari nevjerodostojna i neprincipijelan opcija, da jedno rade, a drugo zagovaraju; dok na ljevici mnogi zbunjeno nisu znali što da uopće misle i kažu o toj neočekivanoj temi.

Iako je primjetno da količina zbunjenosti i nabrijanosti u reakcijama odgovara stupnju populizma na kojeg očito nisu imuni niti na lijevom političkom polu, i kroz reakcije na ovaj primjer vidi se kako u Hrvatskoj i danas opstaje poprilično žilavi, u osnovi antipoduzetnički duh te nepovjerenje prema svima koji - "imaju". Jer u podlozi tog nepovjerenja stoji vječna sumnja sažeta u rečenicu "Tko zna kako su on/ona/oni došli do toga! Teško da se kod nas netko obogatio na pošten način"... Klija iza toga i nepovjerenje u institucije i tržište gotovo podjednako, kao da još nismo u uvjetima tržišne ekonomije.

Zato se i nova zastupnica Možemo! osjetila p(r)ozvanom pojasniti: "Sve što imam stekla sam nasljedstvom i u denacionalizaciji. Sva imovina moje obitelji je stečena do Drugog svjetskog rata. Imovina je plod rada nekoliko generacija moje obitelji".

image
Urša Raukar-Gamulin - može li se biti ljevičar i bogat?
Damjan Tadic/Cropix

Na to su neki zašutjeli, drugi uskliknuli "Pa još gore, tko zna pod kojim se okolnostima tada stjecalo toliku imovinu!". Ali, zapitajmo se - što je nova saborska zastupnica trebala učiniti? Razdijeliti svu imovinu siromašnima? Pokloniti je humanitarnim organizacijama? Bi li tada bila "veća" ljevičarka nego što je to sada? Može li je tako nešto iskupiti u očima pravovjernika ljevičarenja na hrvatski način?

Zanimljivo da istodobno nitko od korifeja lijeve misli koje je uzbudio slučaj imovine Urše Raukar-Gamulin ne postavlja pitanje imovinskih kartica nekih viđenijih ljevičera, evo recimo u slučaju nekih razvikanijih imena boraca za ljudska, socijalna i medijska prava te demokraciju općenito. Svašta bi se tu našlo, jer se pojedincima, gle slučajnosti, imovina osjetno uvećala upravo u godinama kad su, gle slučajnosti, vodili nesebične bitke za medijske i druge slobode, tobože ne vodeći pri tom računa ni o čemu nego o javnom interesu, poštenju, socijalnoj i u svakom slučaju višoj pravdi... 

Ali, neće populisti na populiste. Pogotovo kad su na istom dijelu političkog spektra. Daleko je popularnije režati na povlaštene elite, to je uvijek siguran pogodak. I uvijek dobro zvuči.

Zato je zapravo za pozdraviti pojavu Možemo! na ovdašnjoj ljevici, jer se njima populizam (barem zasad) ne može tek tako pripisati, kao što zasad nemaju niti ozbiljnih afera, u što ipak ne spadaju prvi kadrovski potezi u Zagrebu, zbog kojih su bili opravdano kritizirani.

Unatoč tome, nitko im zasad ne može – ajde, osim možda radikalne Katarine Peović i njezine marginalne Radničke fronte – osporiti da su ljevičari.

Ili kazati da su se obogatili ljevičarenjem.

item - id = 1116401
related id = 0 -> 1129816
related id = 1 -> 1129786
Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
26. rujan 2021 06:15