StoryEditor
Politikajučer, danas, malo sutra

Ivica Ivanišević: Milanović vlastiti jezik shvaća kao puku ekstenziju noge, zato njime tako udara po protivnicima

Piše Ivica Ivanišević
18. lipnja 2021. - 18:51
Milanović bi za hrvatsku desnicu mogao postati ono što je Giuseppe Garibaldi bio za Italiju: veliki ujedinitelj. Samo kad bi imao i mrvicu radnog elana...Goran Mehkek/Cropix

Zoran Milanović uživa, njemu je lijepo, i to se vidi. Iz dana u dan sve je popularniji među desno raspoloženim biračima. K tome, simpatiziraju ga i glasači drukčijih ideoloških preferencija, kojima imponiraju prčeviti tipovi uvijek raspoloženi za stupanje u konflikt. Ponekad, zapravo vrlo često, na njegovu stranu staju čak i ljudi koji se inače groze razmetljivih nasilnika. Jer, kad Milanović otvori, recimo, front s Grlićem-Radmanom, koji je tragično nedorastao svojoj funkciji, nitko pametan zapravo ni nema izbora.

Velim, predsjedniku Republike ide dobro, sve bolje i – ako već nije - mogao bi početi razmišljati o tome kako konačno ujediniti sve desne snage u zemlji, kako tradicionalno zavađene konzervativne partijice (koje se međusobno razlikuju samo u stupnju nježnosti što je iskazuju prema danima endehazijskog ponosa i strave) podvesti pod jedan, naravno, HDZ-ov kišobran.

Za to bi, prije svega, trebao preuzeti našu takozvanu stožernu stranku, što mu ne bi smio predstavljati osobiti problem s obzirom na činjenicu da Plenković tamo i dalje figurira kao strano tijelo, čovjek koji ni po čemu ne pripada u to društvo, ali je nekim čudnim slučajem dospio u liderski stolac. Ionako je samo pitanje kome će prije dodijati, njemu ili hadezenjarama, hoće li Svileni otići slobodnom voljom na neku prestižnu europsku funkciju ili će ga partijski drugovi prisiliti na uzmak.

Komunisti na okupu

Nakon što ovlada HDZ-om, a mogao bi, jer su tamo visoko na cijeni alfa mužjaci koji frajerskim gardom (razbacani ka đubar po vinogradu, rekao bi naš narod) poručuju da su najveće face, Milanović može prijeći na posao privlačenja desnih satelita. Škorini pokretaši shvatili su kako im nema vajde od pjevača unjkavih balada koji nasmijava snaše po kirvajima, umjesto da utjeruje strah u kosti komunjarama i jugoslavenčinama. Pravaši rasuti u pitaj boga koliko strančica nisu, naravno, shvatili ništa, ali će s oduševljenjem prigrliti priliku da stupe u pobjednički savez.

Konačno, Milanović bi HDZ-u u dotu mogao donijeti i dio članstva SDP-a. Nakon trideset godina, i toj je travestiji došao kraj, stranka koja se lažno deklarirala kao socijaldemokratska, konačno bi urbi et orbi trebala priznati da je partija oportunista domobranske inspiracije. A takvima je mjesto samo u jednoj stranci, HDZ-u, gdje će, uostalom, SDP-ovce čekati njihovi stari drugovi još iz vremena kada su zajedno sjedili u Savezu komunista.

Ukratko, Zoran Milanović za hrvatsku bi desnicu mogao postati ono što je Giuseppe Garibaldi bio za cijelu Italiju: veliki ujedinitelj. Velim, mogao bi, premda sam siguran da neće. Što je, naravno, dobra vijest. Zoki M. nikada neće postati Bepo G. naprosto zato što svaki ambiciozni projekt traži svoga marljivog izvršitelja. A kudikamo je lakše locirati čak i majušni Higgsov bozon, nego njegov radni elan.

Ako je Ćićo Senjanović bio u pravu kada je govorio da postoji takozvana njifa, naime, viši stadij fjake (ili je možda ipak uputnije reći kako se radi o nižem stadiju, jer pretpostavlja dublju obamrlost subjekta), tada nema nikakve sumnje kako je riječ o stanju kojeg Milanović dostojno reprezentira.

Naime, u radnom smislu on se oduvijek nalazio negdje na pola puta između inducirane fjake i kliničke smrti, a čeljade s takvim performansama nije kadro ni vino ujediniti s vodom pa načiniti bevandu, a kamoli tek posvađane partijaše staviti pod jednu zastavu.

Nasilničko orgijanje

Svojih ograničenja Milanović je itekako svjestan, ali mu ona ipak ne mogu pokvariti dobro raspoloženje. A zašto? Zato što on nikada nije ni imao tako veliku, napuhanu ambiciju da mijenja svijet oko sebe. Njegovi su apetiti oduvijek bili skromniji. On je, naime, "samo“ sadist, ispunjavati druge ljude nesrećom njemu pričinjava sreću. I to je sve.

On se veseli kao malo dijete kad, na primjer, Grlića-Radmana povuče za jezik, jer zna da je dotični rječit kao i nekadašnji mu kolega Damir Krstičević. I svaki put kad ministrant vanjskih poslova svojim faširanim mislima krene oblikovati ubogu jufku od rečenice, Milanović puca od sreće. Toliko mu je lijepo da ni ne pomišlja prestati. Dapače, što se njegov oponent dublje zapliće u mrežu slogova ispražnjenih od svakoga smisla, to je Zokiju ljepše. A najljepše mu je kad vlastiti jezik shvati kao puku ekstenziju noge, pa njime udari po protivniku koji se bespomoćno koprca na podu.

Baš kao u pjesmi, Milanoviću malo za sriću triba. Ali mu triba često, zapravo redovito. Na štetu svih ljudi koje izabere kao mete. A mnogi među njima čestit su svijet kojeg bi trebalo zaštititi od predsjednikova nasilničkog orgijanja.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
27. srpanj 2021 14:41