StoryEditor
PolitikaJučer, danas, malo sutra

Dvije najveće stranke strepe od dva Freddyja Kruegera

13. veljače 2021. - 12:00
Svu dubinu HDZ-ovskog i SDP-ovskog jada, kadrovskog i svakog drugog, nitko bolje nije razobličio od Milana Bandića i Željka Keruma  Božidar Vukicevic/Cropix

Moj dragi prijatelj svojedobno se našao na izbornoj listi jedne patuljaste desne stranke. Kao što je to slučaj s većinom sličnih ekstremnih političkih grupacija, i ova je tajila svoje izvorno nadahnuće. Premda joj se cijeli program u suštini svodio na naslov kultnog albuma grupe Let 3 "Bombardiranje Srbije i Čačka“, članovi stranke nisu imali hrabrosti to jasno i glasno reći, nego su petljali o konzervativizmu i suverenizmu. Naravno, suvišno je uopće i govoriti da moj prijatelj nikada nije bio desničarski manijak. Samo je kao nepopravljivi emotivac podlegao sentimentalnoj ucjeni staroga šulkolege koji je u međuvremenu malo zastranio.

Logično, čim su u novinama objavljene izborne liste, cijelo je naše društvo krenulo mitraljirati novopečenog političara pitanjima na koja smo odmah ponudili i jedine moguće odgovore. Prije nego što se u konobi gdje smo se okupili popio prvi bićerin, ustanovili smo da bi naš prijatelj zabranio pobačaj, uveo obvezni vojni rok u trajanju od sedam godina, donio uredbu da Uskrs svake godine padne na deseti travnja, ukinuo građanska prava Srbima, homoseksualcima i ateistima te rasformirao Hajduk zbog partizanske prošlosti kluba.

Uz bok Stipici Radiću

On se, međutim, nije dao smesti. Zamašnom figurom ionako je podsjećao na Buda Spencera, a pohodeći mnoge matineje izbrusio je kulersko držanje tog italoštemera. Samo je procijedio kako se nije našao na listi za parlamentarne izbore, nego za lokalne. Mi smo mu, naravno, požurili kontrirati kako to vjerojatno znači da bi zabranio pobačaj samo onim ženama koje žive na potezu od Spinuta do Sirobuje, te suspendirao građanska prava isključivo domicilnih Srba, homoseksualaca i ateista. Ali ništa nije moglo isprovocirati našeg prijatelja. Samo je podvukao kako se političari na lokalnoj razini ne bave svjetonazorskim i ideološkim pitanjima, nego crnim jamama i ležećim policajcima. (Usput, jednakom se retorikom ovih dana poslužio i Siniša Vuco odbivši odgovoriti na pitanje je li za zabranu pobačaja.)

Naravno, od političke karijere moga prijatelja na koncu nije bilo ništa. Plasiran na zadnjemu mjestu liste, ionako je služio samo za popunjavanje broja, a više ne pamtim je li se uopće itko iz te, u međuvremenu ugasle, strančice uspio ugurati u Gradsko vijeće. Cijela ta bizarna izborna epizoda završena je happy endom. Dobili smo krasan šlagvort da se nekoliko tjedana zezamo na račun našega prijatelja kojemu smo već bili odredili i mjesto u hrvatskome političkom Parnasu, odmah uz bok braći Radić. On se, pak, nije uprljao sudjelujući u radu stranke čiji članovi nikad nisu imali hrabrosti autati svoje nacisentimente u širokoj javnosti, nego samo u tijesnim birtijama nakon nekoliko rundi domovinske brlje.

Moj dragi prijatelj više nije živ. Da jest, tko zna, možda ga danas u izborne svrhe više ne bi snubili marginalci s desnice, nego predstavnici naših najvećih stranaka. Kao što imamo prilike vidjeti, u svim se većim gradovima jednako muče s pronalaženjem pravih kandidata. A kad im se dogodi da ga i nađu, kao u zagrebačkom slučaju HDZ-ova skautiranja Damira Vanđelića, onda ih dotični principijelno otpili.

Stranački jad

Moj prijatelj imao je sva tražena svojstva. Bio je autentični čovjek iz naroda, socijalno i općenito osjetljiv, ne samo poštovan, nego voljen u svojoj sredini, širokih interesa i znanja, nepotkupljivo nezainteresiran za bilo kakve materijalne probitke, tolerantan, šarmantan, iskren, duhovit i vedar. Mogao je večerati s ovlaštenim serviserom Scanijinih kamiona, sopranisticom svjetskog ugleda i direktorom pariške kinoteke, i u to bi se društvo skladno uklopio kao da se s njima druži od mladosti.

Jednom zgodom nešto se slično i dogodilo. Večer je proveo u društvu dva gospodina, jedan je bio bivši guverner narodne banke, a drugi francuski akademik. I, naravno, obojicu je potpuno zasjenio na toj soareji. Moj prijatelj bio je, ukratko, oličenje osobe za kojom su mjesecima panično koliko i jalovo tragali i u HDZ-u i SDP-u, da je na koncu ne bi našli. Jer, sve čega su se mogli dosjetiti pokorni su aparatčici bez osobnosti koja bi stršala iznad žalosnog partijskog prosjeka.

Zato smo tu gdje jesmo: dvije velike, još uvijek najveće stranke strepe, kao uostalom i cijela zemlja, od dva tipa koji su po svim zakonima fizike davno trebali biti bivši, ali koji uvijek iznova oživljavaju kao dva Freddyja Kruegera u novim nastavcima horora. Svu dubinu HDZ-ovskog i SDP-ovskog jada, kadrovskog i svakog drugog, nitko bolje nije razobličio od Milana Bandića i Željka Keruma. Barem zato bismo im trebali zahvaliti. A onda, naravno, poželjeti da konačno odu bestraga.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
22. lipanj 2021 19:49