Ovotjedna premijera filma Lordana Zafranovića "Zlatni rez ‘42 – Djeca Kozare", posvećen stradanju tisuća srpske djece s Kozare kojoj su u lipnju i srpnju 1942. ustaše ubili roditelje ili ih poslali u logore – učinivši tu djecu siročadima – izazvala je očekivane reakcije na našoj revizionističkoj desnici.
Već godinama ta desnica pokušava izokrenuti povijest i taj ustaški zločin nad djecom Kozare prikazati kao humanitarni čin u kojem su plemeniti ustaše spašavali djecu koju su surovi i okrutni partizani namjerno izgladnjivali do smrti. Otprilike kao da kažete da su Židovi u WW2 ubijali vlastitu djecu, a nacisti ih spašavali. Ili da Palestinci u Gazi namjerno izgladnjuju svoju djecu, a časna izraelska vojska ih spašava.
Nažalost, tom trendu podlegao je i kolumnist Slobodne Dalmacije Ivica Šola, koji je u svom nedjeljnom tekstu "Evo zašto mislim da je novi Zafranovićev film povijesni falsifikat. U tradiciji projekta SANU-a" plasirao upravo tu revizionističku tezu. To pokazuje citat iz njegova teksta: "Što se tiče stradavanja kozaračke djece u vrijeme Bitke na Kozari, na temelju dokumenata možemo govoriti o najvećoj odgovornosti partizana koji su vodili djecu u zbjeg, u šumu i tamo ih držali bez hrane, prikladnog smještaja i liječničke brige važne zbog epidemije tifusa."
U citiranoj Šolinoj rečenici zapravo je gotovo sve povijesno točno, osim dvije "sitnice". Umjesto riječi "partizana" treba stajati "ustaša", a umjesto izraza "u zbjeg, u šumu" valjda staviti "u dječje logore". Vidite kako male greške nekad postanu velike.
Ne kažem, možda su se kolegi Šoli slučajno omakle te greške. Možda je tekst pisao u zadnji čas, pod vremenskim pritiskom, pa su mu ustaše nehotice postali partizani, kao što je i ustaške dječje logore možda u brzini pobrkao s kozaračkom šumom.
Kako god, u ovom tekstu ćemo – na temelju dokumenata – pokazati kako je ta Šolina rečenica trebala izgledati da bi bila povijesno točna.
Suradnja ustaša i četnika
Prije nego što prijeđemo na tragičnu epopeju kozaračke djece, nije zgorega ukazati na činjenicu da Bitka na Kozari – koja je trajala od 10. lipnja do 18. srpnja 1942. godine – predstavlja jedan od najbolje dokumentiranih primjera suradnje ustaša i četnika u borbi protiv partizana. U tjednima uoči te bitke niz četničkih komandanata potpisalo je više sporazuma s vlastima NDH o toj zajedničkoj borbi. Domaći izdajnici i kvislinzi lako su našli zajednički jezik.
Kronološki prvi bio je sporazum potpisan u Mrkonjić Gradu 27. travnja 1942., koji je s NDH sklopio Uroš Drenović, komandant četničkog odreda "Kočić". Taj sporazum ovjekovječen je i onom čuvenom fotografijom na kojoj Drenović (na slici lijevo, sa šubarom) i par njegovih četnika piju i nazdravljaju s grupicom ustaša i domobrana.
Potom je sporazum s NDH 23. svibnja potpisao i Lazar Tešanović, komandant četničkog bataljuna "Mrkonjić". Slijedili su ga Cvijetin Todić i Savo Božić, zapovjednici Ozrenskog i Trebavskog četničkog odreda, koji su sporazum s NDH sklopili 28. svibnja u selu Lipac. Dva dana kasnije, 30. svibnja, sporazum s NDH potpisali su i predstavnici Majevičkog četničkog odreda. I konačno, zapovjednik četničkog odreda "Borja" Rade Radić sporazum s NDH sklopio je 9. lipnja, samo dan prije početka Bitke na Kozari.
Prvi zajednički napadi ustaša i četnika na slobodni partizanski teritorij u sjeverozapadnoj Bosni krenuli su već 21. svibnja, a početkom lipnja dijelovi četničkog puka "Manjača" zauzeli su selo Brončani Majdan i potisnuli borce 2. krajiškog partizanskog odreda, čime su uspjeli deblokirati opkoljeni ustaško-domobranski garnizon u Sanskom Mostu. Bio je to operativni uvod u Bitku na Kozari.
23.000 kozaračke djece
Bitku na Kozari osmislio je i vodio njemački Wehrmacht – pod zapovjedništvom generala Friedricha Stahla – tako da su i ustaše i četnici bili pod njemačkom komandom, iako je ustaša bilo gotovo dvostruko više od Nijemaca. Kako je evidentirao povjesničar Antun Miletić, u Bitki na Kozari na strani Sila Osovine bilo je angažirano više od 30 tisuća boraca: 17.917 vojnika NDH, oko 11.000 pripadnika Wehrmachta i oko dvije tisuće četnika.
Partizana je na Kozari bilo deset puta manje, između tri i četiri tisuće. Već prvog dana ofenzive ustaše su otkrili i uništili partizansku bolnicu, pobivši 300 zatečenih ranjenika, tako da Šolina opaska kako su partizani na Kozari držali djecu "bez liječničke brige" zvuči u najmanju ruku cinično: likvidiraš partizansku bolnicu i onda optužiš partizane za medicinski nemar prema djeci.
Iako je uz partizane stajao srpski narod s Kozare, nekih 80-90 tisuća civila, tako neravnopravnu bitku partizani nisu mogli dobiti. Dio partizanskih boraca uspio je početkom srpnja nakratko probiti njemačko-ustaško-četnički obruč i izvući oko 10.000 civila, ali većina boraca i naroda ostala je u obruču i stradala. Ubijeno je oko 1500 partizana i više tisuća srpskih civila.
Kad je bitka završena, u ustaškim rukama ostalo je oko 68.000 zarobljenih civila, od čega oko 23.000 djece. Tada su ustaše "humano" razdvojili kozaračku djecu od njihovih roditelja, koji su poslani najprije u Jasenovac i druge ustaške logore, a potom je veliki broj njih deportiran u logore u Njemačkoj. Dio djece također je završio u Jasenovcu, gdje su neka djeca odmah ubijena, dok su ostala prebačena u ustaške dječje logore, ponajviše u Sisak i Jastrebarsko.
Prema podacima koje je nakon rata iznio Ante Dumbović, povjerenik ustaškog Ministarstva udružbe za kolonizaciju djece u Sisku, kroz taj dječji logor prošlo je 6954 kozaračke djece, od kojih je zbog nedostatne njege i skrbi umrlo njih čak 1152, odnosno svako šesto dijete. Ne u partizanskoj šumi na Kozari, nego u ustaškom dječjem logoru u Sisku. U logoru u Jastrebarskom, pak, od 3336 kozaračke djece umrlo je njih 452.
Te bi brojke bile još i mnogo veće da nije bilo zagrebačke humanitarke Diane Budisavljević, koja je zahvaljujući svojim vezama s vrhom NDH uspjela spasiti i udomiti oko 12.000 kozaračke djece. U tome joj je pomagao prof. Kamilo Bresler iz Ministarstva udružbe NDH, inače partizanski simpatizer koji je nakon rata odlikovan od komunističkih vlasti.
‘Humani‘ Maks Luburić
Šola u svom tekstu piše da su spašavanje kozaračke djece "pokrenule vlasti NDH i Ante Pavelić osobno", koji su se svojski založili da se ta djeca – koja su prethodno "misteriozno" ostala bez roditelja – zbrinu po svim uzusima ustaškog humanizma.
"Stoga, nakon bitke na Kozari možemo iz dokumenata vidjeti opću mobilizaciju svih institucija nadležnih za socijalnu i zdravstvenu skrb od Ministarstva zdravstva i Udružbe, Hrvatskog Crvenog križa, Karitasa, nadbiskupa Stepinca, lokalne vlasti, vojske, policije", navodi naš kolumnist.
Tako kaže Šola. A evo što o tome u svom dnevniku piše svjedokinja događaja, spomenuta humanitarka Diana Budisavljević:
"Neobično teško je bilo osigurati smještaj za djecu. Različiti moji razgovori u Ministarstvu udružbe i kod nadbiskupa (Stepinca, op. a.) bili su svi bez rezultata. Neka si pomognemo kako znamo ili neka djecu ostavimo u logoru. Ustaše nisu stvarno željele da se djeca spase. I ministar udružbe je nevoljko dao odobrenje za smještaj i brigu za djecu uz usmenu preporuku da se dovede što je moguće više nepoznate djece, koja će se onda odgajati u ustaškom duhu. Ni od kuda pomoći, tako da je problem smještaja bio isključivo prepušten prof. Bresleru koji je činio čuda", piše Budisavljević.
Nadalje, Šola se u svom tekstu, želeći pokazati ustašku "humanost", poziva na dokument u kojem šef Ustaške nadzorne službe (UNS) Maks Luburić, zapovjednik sustava koncentracijskih logora Jasenovac, naređuje "da se mora zbrinuti 10 tisuća izbjeglica s Kozare, većinom srpske (!) djece". Doduše, u dokumentu na koji se poziva ne stoji brojka od "10 tisuća izbjeglica s Kozare", nego brojka od "800 žena i djece (13 vagona) obitelji partizana s Kozare", ali to je manji problem. Puno veći problem je ono što o načinu na koji je Luburić "zbrinjavao" partizansku djecu stoji na službenim stranicama Javne ustanove Spomen-područje Jasenovac.
"Potkraj ljeta 1942. primijetio je zapovjednik Ureda III UNS-a, Vjekoslav Maks Luburić, da se mnogo djece skriva po radionicama i barakama u logoru III Ciglana u Jasenovcu te je naredio da se svu djecu smjesti u posebne prostorije. Odredio je zatočenika Mitra Trifunovića Uču da ih podučava. Ubrzo su ta djeca prebačena u Donju Gradinu i ubijena zajedno s učiteljem", navodi JUSP Jasenovac.
I nacisti se zgražali
A kako su ona kozaračka djeca koja su uspjela izbjeći Luburićevo "zbrinjavanje" živjela u ustaškim dječjim logorima – koje su ustaše zvali "prihvatilištima" – zorno svjedoči naša povjesničarka dr. Nataša Mataušić, koja je doktorirala upravo na Diani Budisavljević i njezinu spašavanju kozaračke djece iz ustaških logora. U svom znanstvenom radu na temu "Rad Prihvatilišta za djecu izbjeglica u Sisku i djelovanje učitelja Ante Dumbovića (Dokumenti)", objavljenom 2022. godine, dr. Mataušić donosi čak 18 dokumenata iz Hrvatskog državnog arhiva u Zagrebu, Muzeja žrtava genocida u Beogradu i drugih arhivskih izvora koji potpuno pobijaju Šolinu revizionističku tezu.
Među ostalim, Mataušić ističe da je katastrofalnim stanjem u dječjem logoru u Sisku bio zgrožen i njemački general Glaise von Horstenau, Hitlerov opunomoćenik za NDH, koji je taj logor posjetio u listopadu 1942. u društvu ustaškog krilnog pobočnika Ericha Lisaka. U svojim memoarima, koje je zagrebački Disput objavio 2013., Von Horstenau o tom posjetu piše sljedeće:
"Užasne prilike. Malo muškaraca, mnogo žena i djece bez dovoljno odjeće, noću leže na kamenu, ucviljeni su, kukaju i plaču. ‘Zapovjednik logora‘ (dr. Antun Najžar, op.a.) – usprkos kasnijoj Poglavnikovoj povoljnoj ocjeni, običan lupež, ignorirao sam ga, ali sam zato svojoj ustaškoj pratnji rekao: ‘U ovakvim prilikama čovjeku dođe da povraća... samo da povraća, moja gospodo.‘ A ono najstrašnije: dvorana uz čiji uzdužni zid na oskudnoj slami, koju su zacijelo bacili ovamo samo zbog moje ‘inspekcije‘, leži oko 50 gole djece, dijelom već mrtve, a dijelom na umoru!" navodi njemački general (Von Horstenau, "Zapisi iz NDH", str. 162-163).
I ustaše su povraćali
General Von Horstenau imao je prilikom tog posjeta ne samo oštro oko, nego i proročke sposobnosti. Jer to što je govorio o povraćanju doista se i dogodilo, i to baš njegovom ustaškom pratitelju Lisaku.
"Jednom članu Glaisove pratnje, upravo Erichu Lisaku, nakon što je vidio baraku u kojoj su bila smještena djeca doista je i pozlilo. To potvrđuje i Rudref Šteger iz Štaba I. domobranskog zbora Sisak koji opisuje pregled logora u vrijeme dolaska Horstenaua u tekstu ‘Podaci o logoru pravoslavaca – Srba u novembru 1942. godine u SISKU‘ (vidi Dokument 8)", piše Mataušić u spomenutom znanstvenom radu.
Uvidom u navedeni Dokument 8 ("Izvještaj Ruderfa Štegera o logoru u Sisku") vidi se kako je Šteger doista primijetio – i o tome izvijestio – da je Lisaku pozlilo kad je vidio u kakvim uvjetima žive djeca s Kozare. Taj izvještaj prenosimo bez lektorskih intervencija:
"U prvom logoru bila su dijeca u barakama razvrstana po sobama i po godinama, tako, da su deca do 1. godine ležala na slami u očajnom stanju. U barakama strašan zadah i nečistoča jer su djeca vršila nuždu u sobi. Ovom prilikom njemački general obratio se Lisaku sa ovim rečima: ‘to je vaša kultura, trebali bi reći Poglavniku, da sam dojde ovamo, pa da bi on vidi ovu strahotu.‘ Nato je Lisaku pripala muka, tako da je otišao u svoj vagon na stanicu", piše Šteger.
Eto, to je ta "humana" ustaška skrb za djecu Kozare, o kojoj piše Ivica Šola. Toliko je to bilo humano da su se čak i nacistički generali zgražali, a okorjeli ustaški dužnosnici povraćali kad su vidjeli pravo stanje stvari.
Pri kraju svog teksta Šola rezimira: "Okrutnost partizana prema kozaračkoj djeci bila je više nego zvjerska, a oni to pripisali ustašama..." I ta Šolina rečenica je gotovo u potpunosti točna, samo treba učiniti dvije male ispravke: riječi "partizana" i "ustašama" moraju zamijeniti mjesta, a umjesto riječi "oni" treba pisati "Šola". I tako dobijemo punu povijesnu istinu: "Okrutnost ustaša prema kozaračkoj djeci bila je više nego zvjerska, a Šola to pripisao partizanima."
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....