StoryEditor
Hrvatskapogled s distance

Život u doba ‘korone‘: ovo nije tekst o herojima s prve crte, ovo je priča o nama, pozadincima koji svaki uz svoj kazan čekamo da ovo prođe

Piše Vinko Vuković
18. travnja 2020. - 18:34
IlustracijaDuje Klarić/HANZA MEDIA

Svi pričaju o njima. I neka, zaslužili su.

Reportaže s medicinskim sestrama, liječnicima, policajcima, dostavljačima, kamiondžijama ili blagajnicama nesumnjivo su tražena roba, čitano štivo, a tako i treba biti. Svi oni - popularna je danas ta usporedba kao da rata ova zemlja nikad nije vidjela - na prvoj su crti bojišnice. Redom junaci i junakinje. U rovovima. Budući nositelji spomenice koronskoga rata.

Neka, rekoh. Zaslužili su.

No, ovo nije tekst o njima. O njihovim strahovima i nadanjima. Prošlim i budućim njihovim životima. Talentima i super moćima. Jer, o tome sve znamo. Njihova lica vise od jutra po kioscima i izmjenjuju se do ponoći na ekranima. Oni su dio reality showa koji je sve samo ne zabavan. Ali je gledan. Jako. Padaju maske, bacaju se rukavice. Dijele se čak i uskrsnice.   

Neka.

Ali ovo ipak nije tekst o njima. Nego o nama. Pozadincima. Koji uopće ne sudjelujemo. I ničim ne pridonosimo. Koji svaki uz svoj kazan čekamo da prođe.

Umjesto da mobitel budi nas, mi budimo njega. Držimo ga pod jastukom. Da nam slučajno koja vijest ne bi promakla.

U Americi 1000 mrtvih. I još nešto sitno.

- Koliko je bilo jučer - pita supruga.

Oboje računamo koliko je to povećanje u postocima. Ne ide nam. Ali sigurno nije malo.

Ustajemo. Ona se prva tušira. Njoj treba duže do posla. A ja se ionako trebam i obrijati, ne mogu ovakav na sastanak.

Gledam na sat. Sad će Vijesti.

Potraga za cjepivom traje. Počela su i prva testiranja. Cijeli svijet stenje od muke i ne vjeruje što nas je snašlo, samo se Lukašenko pravi pametan.

- Debil - kratko će ona šminkajući se.

Do jučer je politika uopće nije zanimala, a sad bi bjeloruskom diktatatoru opalila takvu šamarčinu da bi mu brkovi na potiljku završili.   

Zanima je i što je s Borisom Johnsonom. Je li još na intenzivnoj i kako mu je žena.

- Ima li jadan uopće ženu?! - nadvikuje se s fenom dok suši kosu.

Oblači haljinu, stavlja parfem - ne, naravno, onaj što sam joj kupio za rođendan, nego onaj koji je sama kupila - i traži odgovarajuće cipele. Ja oblačim košulju - ne, naravno, onu koju sam kupio sam, nego onu koju mi je ona kupila za rođendan.

Staje na vagu.

Silazi s vage, čeka da se kazaljka vrati na nulu, pa opet staje na vagu.

Skida sve sa sebe, pa opet staje na vagu.

- Zakasnit ćemo - pomalo živčanim.

- Šta kažu za hidroksiklorokin kad se uzima u kombinaciji s azitromicinom, pomaže li, jer moralo bi - nastavlja po svom.

Sve one odgledane epizode "Doktora Housea" napokon su joj se isplatile. Barata medicinskom terminologijom poput kirurga.

Ponovno je odjevena. No, cipele koje je odabrala iz nekog joj se razloga ne sviđaju. Izuva ih i uzima druge. 

Gubim strpljenje.

- Ja odoh - govorim.

- Ajde - uzvraća.

Odlazim u kuhinju i palim računalo. Tresem tastaturu iz koje ispadaju ljuskice kikirikija. Pokrećem zoom i čekam da se i ostali obrijani kolege pojave na ekranu.

Nakon nekoliko minuta čujem potpetice kako udaraju o pločice. Evo je, na izlazu iz hodnika skreće lijevo i upućuje se prema dnevnom boravku. U onim prvim cipelama.

Sjeda u fotelju, stavlja laptop u krilo pa iz torbice vadi dezinficijens. Briše ga našpricanom krpicom. Briše potom i mobitel. I torbicu. Iz nje vadi drugu bočicu dezinficijensa. Ponovo našpricava krpicu i sada njome briše prvu bočica dezinficijensa.

- Ti nisi normalna - govorim dovoljno glasno da me čuje. Namjerno.

- Ti si glup! - odgovor se čuje niz ulicu.

Radimo. Ja u kuhinji, ona u dnevnom boravku.

- Donesi mi jogurt.

- Napravi mi sendvič.

- Natoči mi sok.

- Oguli mi bananu.

Negdje oko podne eto i djece. Spremaju se za nastavu. On danas ima test iz matematike. Kaže da mu prijatelj iz Makarske ima rodicu koja sve zna. I da će mu riješiti da dobije dva. Ili možda tri. Sve više od toga bilo bi sumnjivo. Ona je napredovala do drugog mjesta u Europi u nekoj igrici. Mobile Legends. Još koji mjesec izolacije i možda je zovnu u reprezentaciju.

- Kad će ručak - grintaju.

- Za večeru - odvraćam bez ikakve namjere da ih onako čupave i neoprane pogledam.

Prkosno napuštaju kuhinju i odlaze po smoki u sobu koju smo pretvorili u ostavu. Otvaraju se vrata i čuje se zujanje.

Ledenica. Puna je do čepa. Zadnji put smo je uključili krajem devedesetih, ono kad smo s TAS-ovim golfom jedinicom - modrim, ali krova obojanog u bijelo jer je stari mislio da će mu tako biti manje vruće - išli u Hercegovinu po meso. Otišli smo po koji kilogram teletine, a vratili se s cijelom kravom.

Ledenica je od tada samo smetala. Premještali smo je iz sobe u sobu, a mater uporno nije dala da je prodamo.

Da je sad barem može čuti kako zuji, kako prede natovarena piletinom. Djeca ne jedu ništa osim piletine. S naglaskom na filete. Osvojene u krvavom obračunu kod Studenca u prvim danima krize.

- Stvarno, šta ćemo za ručak? - pita ona izlazeći na pauzu.

- Ako se tebi ne da, mogu i ja nešto spremit - dovikuje s balkona.

Znači, ne da joj se.

Ionako je moj red za dućan. Nestalo je svega. Osim piletine.

Navlačim rukavice, stavljam masku, za pojas kačim bočicu antiseptika i krećem prema vratima. Virim kroz špijunku i provjeravam je li zrak čist. Duboko udišem i brzo izlazim van. Trčim do lifta, stišćem poziv za naš kat i jednakim se trkom vraćam u stan. Izdišem, a pluća mi se nadimlju.

- Ti nisi normalan - čujem je kako govori.

- Ti si glupa - odgovaram.

Čujem lift. Pristaje na naš kat kao kad vlak ulazi u peron. Odzvanja cijelim kvartom.

Izlijećem iz stana i zabijam se u debelog susjeda koji je upravo izletio iz svoga stana. Čuo je, kaže, lift.

- Ja sam gao pozvao! Odakle ti pravo!!!

- Jesi se stvarno izderao na njega?! - pitala me poslije.

Naravno da nisam. Na Debelog se niko ne dere.

Krećem stepenicama u prizemlje prskajući se antiseptikom. Po cijelom tijelu osjećam koronu. Jedva je dočekala pobjeći s Debelog. Govori mi na uho. Curi mi iz nosa. Klizi mi niz grlo.

Gotov sam. Umrijet ću prije press konferencije u 14 sati. Ni u statistici me neće biti. Više nikad neću vidjeti Vilija Beroša.

Pred trgovinom red. Zapravo, trgovinu i ne vidim. Stajem u red za red u trgovinu.

Gledam ima li tko poznat u prednjem dijelu da mu se prikačim. Možda netko iz osnove škole. Iz Dugog Rata. Iz HDZ-a. Bilo tko.

- Tako ti i treba kad si se svima zamjerio - čujem je kako prigovara.

Prošlo je sat vremena. I evakuacija iz Doma u Vukovarskoj brže teče od ovoga. Napokon ulazim.

- Sretno - govori mi trgovkinja u narančastoj pregači kao da u rudnik ulazim.

Stavila je dvije maske na lice. Jednu preko druge. Ako se ona zarazi, onda ovom virusu stvarno treba skinuti kapu.

- Budalo, maske uopće ne pomažu - opet je čujem kako mi se ruga iz dnevnoga boravka.

Umislila je da sve zna o "koroni". Ne gasi N1 i ne skida se s portala "Slobodne". Zna nabrojati sve epidemiologe odavde do Singapura. Dopisuje se s Igorom Rudanom.

Kvasca nema. Naravno.

Briga me. Neka jedu tost.

Tražim wc papir na akciji. Nema ga. Niti jedan jedini nije na akciji. Banda!

Guram kolica i ulazim u tjesnac. Znam da puno riskiram, ali tuda naprosto moram proći. S jedne strane su police s vinima, a s druge sa sokovima. Klinci su rekli da se bez coca-cole ne vraćam.

Zaboli me za klince. Neka piju vodu sa špine.

Gledam boce i suzdržavam se da svaku ne dotaknem. Da ih sve od dragosti ne zagrlim.

- Ako ova karantena potraje, ti će se pretvorit u alkoholičara - evo je opet, u savršenom tajmingu, kao i uvijek.

Golema sjena odjednom se nadvija nad odjel s vinima. Merloti i plavci pocrniše kako nikad crni nisu bili.

Podižem pogled i trnem. S druge strane prolaza sa svojim kolicima stoji Debeli.

Golemom glavom, neošišan valjda još od Stare godine, prekrio je neonke s plafona i ne pada mu na pamet povući se.

Još ga osjećam u nozdrvama. Oteo mi je lift, lift koji sam ja bio pozvao, a sad namjerava i moja vina pokupovati.

- Nećeš, Debeli!

- Jesi mu stvarno to rekao?!

Stojimo jedan nasuprot drugoga kao Gary Cooper (ja) i Frank Miller (on). Dlan držim na bočici s dezinficijensom i čekam njegov potez. Umjesto sata čujem srce, lupa poput veš mašine.  

Činilo se da traje poput vječnosti. Odjednom, on se trzne, okrene prema polici i zgrabi litrenu bocu graševine. Potom drugom rukom sa suprotne police dohvati jamnicu. Okrene kolica i ode.

Luzer. Znao sam da taj pije samo gemišt. Nakrivljujem masku i počinjem kolica puniti pravim vinima. Ubacujem i coca-colu, od dvije litre. Neka se i klinci počaste. Ne moraju znati da je bila na akciji.

#KORONAVIRUS

Izdvojeno

08. srpanj 2020 14:36