Blatnjav je put, još jučer bilo je na cesti snijega i leda. Još se drži sa strane. Tu kamena nema, samo valovita i masna zemljana brda. Sve je sivo, i gore, i dolje, i unutra. Golo drvlje djeluje jednako siromašno, tužno i jadno, kao i ljudi koje upravo gledamo pred sobom.
Gaze teška koraka: na čelu otac s osmomjesečnom bebom Amirali na prsima. Iza njega dvije žene, svaka voda po jedno za ruku. Ocu je i kišobran u ruci. Između njih i nas – granica, mi smo joj okrenuli leđa, oni lice. Možda je kojih dvjesto, najviše tristo metara do Hrvatske.
I nije prvi put da su toliko blizu, već su i prelazili. Evo će još jednom. Da nisu na nas naletjeli, već bi igrali još jedan "game". Zvuči zabavnije nego što znači. Kad ovim mladim Hazarima vidite oči s naslagama bora ko godovima posj...