StoryEditor
HrvatskaJučer, danas, malo sutra

Umjesto o broju oboljelih, uskoro će se pričati o broju bankrotiranih. Dobro bi nam došla neka varijanta nacionalnog kriznog stožera za ekonomiju

Piše Ivica Ivanišević
28. ožujka 2020. - 12:00
Pred Zdravkom Marićem je težak posaoFah/Pool

Paul Samuelson (1915. – 2009.) bio je prvi Amerikanac koji je dobio Nobelovu nagradu za ekonomiju (1970.), ali zaludu mu sva pamet i golemi stručni utjecaj kad ga najšira, dakle, laička javnost uglavnom pamti po rečenici kako ekonomija nije znanost.

On je, naime, bio čvrsto uvjeren da se radi o disciplini koja stoji negdje na pola puta između nauke i umjetnosti te da ekonomistima nije “zapisano” spoznavati i utvrđivati neporecive istine, nego brusiti metode i sredstva kojima im se mogu tek približiti.

Naravno, ako je Samuelson kao “čovjek iznutra” imao ozbiljnih rezervi oko znanstvenog statusa ekonomije, možete misliti kako su se tek o istoj temi očitovali intelektualci iz drugih branši. U tome smislu čuvena je misao filozofa Nelsona Goodmana (1906. – 1998.) koji je jednom prilikom izjavio kako je ekonomija znanost koliko i fizika.

To se na prvi pogled može činiti kao moćna rehabilitacija podcijenjene discipline, no za tom rečenicom slijedio je i nastavak: “Fizika može objasniti kako list pada sa stabla i sve u vezi s tim, ali ne može reći kamo će list odlelujati. Tako stvari stoje i s ekonomijom.” Dosjetljivi filozof ne samo da nije rehabilitirao ekonomiju, nego se usput još i narugao fizici.

Raširena skepsa oko mogućnosti ekonomije i svođenje ove discipline na sofisticirano gatanje razlozi su što nijedna vlast u gospodarskom škripcu neće okupiti kolegij stručnjaka koji bi zajedničkim snagama trebali ponuditi rješenje za izlaz iz krize. Sva je prilika da bi se oni prije potukli nego se uspjeli usuglasiti čak i oko sasvim načelnih pitanja, jer gdje bi se jedan zalagao za stiskanje remena i discipliniranu štednju, drugi bi ohrabrivao razularenu potrošnju, dok bi netko tražio snažniji upliv države, drugi bi se, pak, zauzimao za potpuno predavanje zakonima tržišta.

Pesimizam i optimizam

Ekonomisti nisu, naime, nimalo nalik epidemiolozima. Nijedan ekspert zaokupljen pitanjima obuzdavanja i iskorjenjivanja zaraze ne može sebi dopustiti luksuz da bude optimist. Ako baš inzistira, vedrinu i vjeru u bolje sutra može sačuvati za osobne odnose i privatne poslove, no dokle god je u bijeloj kuti, ne smije biti ništa drugo nego dosljedni, tvrdokorni pesimist.

Optimističan epidemiolog neizmjerno je opasan. Običan građanin ima pravo na ispovijedanje utješne vjere kako će situacija za desetak dana biti puno bolja, no profesionalac nema, jer bi njegove riječi mogle ohrabriti laike da se počnu ležerno odnositi prema nalozima i preporukama zdravstvenih vlasti.

S druge strane, među ekonomistima ima svakakvih: i katastrofičara koji su dočekali mirovinu navješćujući sudnji fiskalni dan, i veseljaka koji tvrde da bi se svi problemi mogli riješiti preko noći samo ako bi tupave političke elite prihvatile njihov savjet i odmah donijele dvije-tri uredbe. Pesimizam i optimizam skladno supostoje u zajednici ekonomskih stručnjaka koja se doima poput debatnog kluba u kojemu svatko može drobiti što poželi.

Šteta, jer nekakva varijanta nacionalnog kriznog stožera za ekonomiju mogla bi nam dobro doći već sada, a kamoli tek za koji tjedan ili mjesec. Naime, epidemiološke mjere obuzdat će koronavirus prije ili kasnije, ali u glibu recesije ostat ćemo zaglavljeni dugo, dugo nakon što pandemija mine.

Ovih dana informativne emisije počinju izvještajima o broju novooboljelih i ukupnoj sumi zaraženih. Vrlo brzo ukazat će se potreba da televizijski dnevnici emitiranje započnu vijestima o broju bankrotiranih i ovršenih.

Čovjek ne mora imati bogzna kako bolesnu maštu da zamisli ministra Zdravka Marića kako u crnome veštitu s crnom kularinom dva puta dnevno, ujutro u devet i poslijepodne u četiri, izlazi pred kamere i obraća se javnosti otprilike ovim riječima: “Od jučer bilježimo stečaj novih 257 poslovnih subjekata, čime se ukupni broj bankrotiranih pravnih osoba popeo na 12.783. Novoovršenih je 312, ukupno 21.345, a u zadnjih desetak sati evidentirano je i jedanaest sumnjivih smrti koje bi mogle imati veze s recesijom. Zašto tako mislimo? Zato što su svi preminuli zatečeni kako vise na užetu pod kukom lustera ili stropnom gredom, a imali su blokirane račune i teret hipoteka.”

Bilo bi utješno kad bi nakon ministra Marića istupio neki ekonomski Vili Beroš pa nam preporučio pet-šest jednostavnih, svima razumljivih, ne osobito ugodnih, ali ipak podnošljivih mjera koje bi nas u neko razumno vrijeme mogle izbaviti iz nevolje i preporoditi. Ali bojim se da taj film nećemo gledati.

Ma što ja pričam kad se zapravo uopće ne bojim?! Neće ga vidjeti ni Nijemci, kojima čitav svijet zavidi na ekonomskoj pameti, a kamoli tek mi.

Izdvojeno

06. lipanj 2020 17:27