StoryEditor
HrvatskaJučer, danas, sutra

U Hrvatskoj vlada totalna nestašica neprijatelja: suočena s ozbiljnim manjkom protivnika, desnica ih mora proizvoditi

7. ožujka 2020. - 12:00
Željko Puhovski/HANZA MEDIA

Kvaka s izborima jest u tome što oni koji se natječu pokušavaju uvjeriti javnost da izbora zapravo nema: ne pobijede li oni, dogodit će se katastrofa neobično nalik smaku svijeta.

Naime, svi sudionici demokratskog nadmetanja pokušavaju uvjeriti građane da bi njihov eventualni poraz u isti mah bio i poraz demokracije kao takve. Birači su, naravno, slobodni donijeti odluku sukladno mjeri vlastite pameti i dobrog ukusa, ali bi trebali imati na umu činjenicu da bi im ta odluka mogla biti i posljednja ako izaberu krivo.

Izborne kampanje uvijek su stoga kampanje plašenja. Onaj tko želi pobijediti, mora nas uvjeriti da njegov suparnik narodu može donijeti samo krv, znoj i suze. Pa ti, rajo, biraj.

Zastrašuju, dakle, i lijevi i desni. No, iz ove okolnosti bilo bi neumjesno izvoditi zaključak da su obje strane političkog spektra u suštini iste. Naravno da nisu. Jer, ljevici strah ipak nije jedini programski oslonac. Ona bi svijet (ili barem vlastitu državu) rado mijenjala, a to ipak ne ide bez makar mrvice kuražnosti. Koja desnici bolno nedostaje. Raspirivanje straha njoj je ideološki početak i kraj. A razlog za plašenje uvijek su Drugi, oni koje se, kao fol, nepopravljivo i sudbonosno razlikuju od nas.

Zadnjih godina u tom smislu rado se operira migrantima, uvijek dobrodošlim pederima i, dakako, poslovično najdražim neprijateljima - Srbima. U Hrvatskoj bez migranata, pedera i Srba ne bi bilo ni desnice - netko bi sada mogao brzopleto zaključiti i promašiti, štono se kaže, cijelu loptu (kad već nije red kazati - fudbal). Jer, uzmanjka li migranata, pedera i Srba, suspektni i invazivni Drugi bit će regrutirani iz bilo koje preostale manjinske kategorije.

Gejzir žuči

Nije lako desničarima. Pokušavaju svoje simpatizere užasnuti, a to nije lako kad im je popis neprijatelja tanušan. Migranti, naime, nisu idioti; oni bi kroz Hrvatsku samo prošli, ne bi se ovdje zadržavali. Homoseksualci, pak, većinski trpe u tišini, strepeći, s razlogom, da bi ih autanje moglo koštati koječega, prije svega mira. Preostaju, dakle, Srbi, a njihov je broj ovih dana na povijesnom minimumu. Kako ćeš uplašiti birače kad im naviještaš invaziju nekolicine? Pravim, ozbiljnim neprijateljima, od čijeg se spomena ledi krv u žilama i najhrabrijim muževima, treba nešto više od jednog ili dva minibusa da bi krenuli u osvajački pohod.

Suočena s manjkom autentičnih protivnika, desnica ih mora proizvoditi. Čak i u vlastitim redovima. Lijepo je to nekidan kazao gospodin Penava, obrazovanjem kineziolog, zanimanjem gradonačelnik Vukovara, a vokacijom direktor groblja: “Moji su stavovi jasni, a zna se što je u kontri – velikosrpski i jugoslavenski element.“

Kako su u kontri dotičnome Plenković i društvo, to bi valjda trebalo značiti kako ih profesor tjelesnog odgoja sumnjiči za, u najmanju ruku, puhanje u iste diple s rasturačima Hrvatske. Sad zamislite što je ostalo od jugoslavenstva kad njegove pronositelje siroti Penava mora tražiti u uredu prvog čovjeka vlastite partije i države. Govoreći sasvim osobno, ne mogu zamisliti ozbiljniju potvrdu ocjene da je sama ideja zajednice južnoslavenskih naroda mrtva da mrtvija ne može biti.

Penavino “otkriće“ jugoslavenčina tamo gdje ih nitko - čak ni glup, a kamoli pametan - ne bi tražio, nije, naravno, jedina zvizdarija koju smo čuli u ovoj kampanji. Ona je možda čak i manje smiješna od milenijske budalaštine koju je nekidan izustio ministar Oleg Butković, kazavši da se u Hrvatskoj “radi, gradi i ulaže kao nikada prije.“ Ipak, Penavinu izjavu vrijedi upamtiti jer ona svjedoči o razmjerima očaja koji muči našu tvrdu desnicu. Oni su ovih dana konačno skontali da u Republici Hrvatskoj vlada totalna nestašica neprijatelja. Gdje god upitaš, svi će ti reći isto: “Nestalo. Što smo imali, to smo prodali.“

Pa dobro, boga mu poljubim, jesmo li se mi za ovo borili, da u cijeloj zemlji ne možeš više naći jednog jedincatog neprijatelja? – grme desničari koji više nemaju koga mrziti. Odbojnost, gađenje i prezir već se tjednima talože u njima, samo što im na usta nisu izašli, a oni s tim gejzirom žuči više nemaju koga naciljati. Nije li to strašno? Naime, nije li strašno da više ne znaju kako bi plašili građane, pa srbende i jugoslavenčine ne traže na uobičajenim adresama, nego na Markovome trgu, odnosno Trgu žrtava fašizma?

Nije strašno. Dapače, strašno je zabavno. Jedino što je u tome loše jest činjenica da će unutarpartijska koljačina koja se službeno zove predizbornom kampanjom trajati deprimirajuće kratko.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?

Izdvojeno

25. rujan 2020 03:04