StoryEditorOCM
HrvatskaMARIJA ECKERT BILIĆ

Splićanka na čelu njemačke psihijatrije o tragediji u Jankomiru: ‘Ovo što se dogodilo u Hrvatskoj mi je nepojmljivo‘

Piše Ivica Marković
20. studenog 2026. - 10:42
S okupljanja u Dubrovniku “Osam minuta tišine za Kristiana Josipa Periša”  Mihael Barišić /Cropix
Prati slobodnadalmacija.hr na Googleu

Smrt Kristiana Josipa Periša 21. listopada 2026. godine u Klinici za psihijatriju Sveti Ivan u Zagrebu (Jankomir) izazvalo je s pravom najveći mogući medijski interes u Hrvatskoj. Nesretni Kristian, koji je bio atletičar, u poslijepodnevnim satima tog 21. listopada bio je odveden u bolnicu zbog jake uznemirenosti i paranoidnih misli. Tog, pokazat će se kobnoga dana, policija je u više navrata intervenirala zbog Periševa stanja.

Nakon poziva zabrinute obitelji koja je prijavila njegovu uznemirenost i paranoidne misli, oko 14 sati pozvana je i Hitna pomoć, koja ga je prevezla u Kliniku za psihijatriju Sveti Ivan. Periš je pri dolasku iskazao strah i izričit otpor prema ostanku, navodeći ranija negativna iskustva s vezanjem i gušenjem te tražeći razgovor isključivo s policijom. Zaprimljen je na muški dio Odjela integrativne psihijatrije.

Policija je u bolnici intervenirala u dva navrata prije Periševe smrti. Za vrijeme prve intervencije, oko 15.20, zatečen je kako sjedi na klupici te ne pruža otpor. Tijekom druge intervencije, oko 17 sati, bio je vezan za krevet, ošamućen i dezorijentiran.

Dok je bolnička uprava opisala prijem kao izrazito opasnu situaciju tijekom koje nije dobila potrebnu policijsku pomoć, policijske bilješke opisivale su Periša kao osobu koja tijekom pojedinih intervencija nije pružala otpor niti ugrožavala bolničko osoblje.

U dopisu bolničke uprave policiji navedeno je da policija nije pružila zatraženu pomoć bolničkom osoblju te da su policijski službenici odbili sudjelovati u osiguravanju prijema i pozivanju interventne policije. Prijem je trajao dulje od dva sata.

SLOMLJENA REBRA, EDEM PLUĆA...

Prema rezultatima dosadašnje istrage, u sobi 11 A došlo je do nasilnog postupanja medicinskih tehničara koje se sumnjiči da su primijenili prekomjernu i nepravilnu silu prilikom svladavanja pacijenta. Tijekom incidenta, a što je vidljivo iz snimke nadzorne kamere koja je izišla u javnost, Perišu se na glavi nalazio jastuk, dok su mu tehničari koljenima pritiskali vrat i udarali ga po prsima i trbuhu. Nakon što je primijećeno da Periš više ne reagira, osoblje je započelo reanimaciju.

Ključni dokaz u istrazi upravo je snimka nadzorne kamere iz bolničke sobe. Na približno osam i pol minuta dugoj snimci vidi se što se događalo u bolničkoj sobi 11 A.

Zbog sumnji u službene verzije uzroka smrti, obitelj je odmah zatražila uvid i dokumentiranje stanja tijela, koje je iste večeri prevezeno na Zavod za sudsku medicinu i kriminalistiku na Šalati. Obdukcija je obavljena idući dan, a kako su pisali hrvatski mediji, otkrila je brojne krvne podljeve, oguljotine, slomljena rebra i druge ozljede na tijelu, te edem pluća i mozga.

Snimku događaja ravnateljstvo klinike dostavilo je policiji 6. studenoga, no odvjetnik obitelji Periš kaznenu je prijavu podnio već 23. listopada i po njoj se nije interveniralo; policija je tvrdila da ne mogu postupati dok ne dobiju nalaz obdukcije.

image

Kristian Josip Periš

Kriminalističkim istraživanjem utvrđene su teške nepravilnosti, a za teško ubojstvo posebno ranjive osobe osumnjičena su četvorica medicinskih tehničara i njima je određen pritvor. Naknadno su sutkinji istrage Županijskog suda u Zagrebu privedene još četiri osobe (liječnica-specijalizantica, dvije medicinske sestre i medicinski tehničar) kojima je također određen pritvor zbog opasnosti utjecaja na svjedoke. Njih se sumnjiči da svojim nečinjenjem nisu spriječili počinjenje kaznenog djela.

Nekoliko dana nakon što je javnost doznala za ovaj tragičan događaj, ravnateljstvo, a potom i Nadzorni odbor Psihijatrijske klinike Sveti Ivan podnijeli su ostavke.

I tako to biva u Hrvatskoj.

No, mi smo htjeli čuti kako se u nekim drugim europskim državama postupa sa pacijentima koje treba prisilno hospitalizirati na psihijatrijskoj klinici.

Kako bismo usporedili slučajeve prisilne hospitalizacije, nazvali smo magistru sestrinstva Mariju Eckert-Bilić, Splićanku, zamjenicu ravnatelja Psihijatrijske klinike u Wiennendenu, gradu 20 kilometara udaljenom od Stuttgarta. U toj klinici, kapaciteta 456 psihijatrijska pacijenta (hospitalizirani + oni koji borave u dnevnoj bolnici) ima zaposlenih 413 medicinskih sestara/tehničara i stotinu liječnika, od kojih je 80 posto specijalista psihijatrije, a ostali su specijalizanti.

– U Njemačkoj postoje dva razloga zbog kojih netko može biti hospitaliziran na psihijatriji. Jedan je na osnovi bolesti, kada je netko agresivan, kada ima paranoidne misli i nema veze sa stvarnošću, a drugi je kada je netko suicidalan. U oba slučaja policija je ta koja mora dovesti takvog pacijenta do vrata naše Klinike i tada, tu na vratima Klinike, prestaje policijska odgovornost. U trenutku kada taj pacijent kaže: “Ja ne želim ovdje ostati, vi ste svi bolesni i ja hoću vani”, tada počinje postupak prisilne hospitalizacije, odnosno prisilnog smještaja, kazuje Eckertt-Bilić.

U NJEMAČKOJ ZAKON JE SVE

I tada ponovno na scenu stupaju njemački zakoni, jer u toj državi očigledno ništa ne može bez zakona.

– U Njemačkoj postoje dva zakona o smještaju osoba s duševnim smetnjama. Jedan je zakon o pomoći i zaštiti osoba sa duševnim smetnjama, a drugi je zakon o građanskom pravu. Uz pomoć tih zakona se odlučuje hoće li netko prisilno ostati na psihijatriji ili u psihijatrijskoj bolnici ili neće. Na osnovu tih dvaju zakona liječnik daje zahtjev sudskoj ustanovi, koja je dežurna 24 sata dnevno, 365 dana u godini, za prisilnom hospitalizacijom ako je ona potrebna.

Liječnik dežurnom sucu tog suda šalje faks i sudac odmah čim dobije taj faks/službeni dokument mora doći u našu kliniku/bolnicu kako bi razgovarao s pacijentom kojeg treba prisilno hospitalizirati. Sudac ne smije, a da nije razgovarao s pacijentom donijeti odluku o prisilnoj hospitalizaciji, on mora doći u bolnicu razgovarati s njime. Nakon razgovora sudac donosi odluku hoće li neki pacijent biti prisilno zadržan ili neće i koliko će dugo biti zadržan. I taj će pacijent od suda dobiti napismeno riješenje o svom prisilnom smještanju u Psihijatrijsku kliniku, kaže Eckert-Bilić.

image

Marija Eckert Bilić: Da se ovo u Jankomiru dogodilo u Njemačkoj svi koji su bili involvirani u taj postupak prisilne hospitalizacije bili bi privedeni na sud i odgovarali bi
 

Vojko Bašić/Cropix

Ako pacijent i dalje odbija hospitalizaciju i napada, prijeti vašim zaposlenicima..., kako ga umirite?

– Svi koji rade u našoj bolnici morali su završiti tečaj deeskalacijskog menandžmenta, odnosno naučiti kako se obraniti u takvim situacijama, odnosno smanjiti agresiju pacijenta. Ako ih pacijent i dalje pljuca, udara, prijeti..., tada naši djelatnici imaju pravo vezati ga i za to vezivanje postoje posebni kaiševi. Kada smo uspjeli vezati nekog pacijenta, tada sud mora biti obaviješten i o tome i to vezivanje sud mora odobriti – pojašnjava Eckert-Bilić.

Koliko djelatnika bolnice sudjeluje u vezivanju?

– Svi mi u bolnici imamo prijenosne telefone i ako se nekog pacijenta treba vezati, tada svi na telefonu čuju alarm i dobivaju poruku u kojoj bolničkoj zgradi treba vezati pacijenta, na kojem odjelu i sobi. Tada svi idu tamo kako bi ih bilo što više, jer tada bolesnik, kada vidi više ljudi u prostoriji ima veći respekt, odnosno postaje svjestan da ih neće moći sve savladati. Da su u prostoriji samo dva bolnička djelatnika, pacijent bi se opet opirao i napadao ih, ali kada vidi 20 ljudi, tada agresija prestaje.

Je li kod nas bilo sličnih slučajeva kao u Jankomiru?

- Ne mogu se sjetiti. Smrtnih slučajeva sigurno nije, a ne mogu se sjetiti ni jednog ozljeđivanja. Samo smo imali slučajeve gdje su se pacijenti sami ozlijeđivali. Ovo što se dogodilo u Hrvatskoj meni je nepojmljivo, jer ja ovdje u Njemačkoj poznajem neku drugu psihijatriju.

REDOVITI DOLASCI KOMISIJE

Vašu bolnicu jednom godišnje obilazi i posebna komisija.

– Da, u toj komisiji sjede liječnici, suci, medicinske sestre, psiholozi, i oni razgovaraju s pacijentima. Mi im predamo listu tko je u prisilnoj hospitalizaciji i oni pričaju s tim pacijentima. Pitaju ih jesu li zadovoljni smještajem, hranom, ophođenjem djelatnika bolnice, pitaju ih što im nedostaje... i nakon toga razgovaraju s nama djelatnicima. Pitate me imamo li u ovom trenutku prisilno hospitaliziranih pacijenata? Imamo. Jutros (utorak jutro) ih je bilo osam na prisilnoj hospitalizaciji – odgovara Eckert-Bilić.

U slučaju potrebe za vezivanjem nekog pacijenta tijekom noći postoji poseban protokol.

image

Da se "slučaj Jankomir" dogodio u Njemačkoj svi koji su bili involvirani u taj postupak prisilne hospitalizacije bili bi privedeni na sud i odgovarali bi

Vojko Bašić/Cropix

– Ja sam noćas dežurna (noć između utorka i srijede) i kod mene je mobitel na koji me medicinska sestra naziva ako nekog u bolnici treba vezati. Naime, kada nekog vežu, cijelo vrijeme dok je ta osoba vezana uz nju mora sjediti jedna medicinska sestra kako bi mu bila individualna podrška. Taj se postupak naziva “jedan za jedan.” I ja tada moram nazvati nekog drugog djelatnika da ode na taj odjel kako bi zamijenio medicinsku sestru koja sjedi uz vezanu osobu, pojašnjava Eckert-Bilić.

Da se kojim slučajem kod vas u Njemačkoj dogodio slučaj kao ovaj u Hrvatskoj, što bi se dogodilo sa djelatnicima bolnice?

– Bili bi svi koji su bili involvirani u taj postupak prisilne hospitalizacije privedeni na sud i odgovarali bi – zaključila je Marija Eckert-Bilić.•

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
20. studeni 2026 10:43