U mračnom podrumu vukovarske bolnice, u studenom 1991. godine, dok su na razoreni grad padale tisuće granata, dogodio se trenutak koji se zainatio smrti. Među jaucima ranjenika i ruševinama ustanove koja je odavno izgubila uvjete dostojne moderne medicine, smrti usprkos, rodio se novi život! Na svijet je došla Emilija Đuđar, jedna od trinaestero vukovarskih anđela rođenih u samom ratnom grotlu. Taj rijetki prizor nade zabilježila je kamera engleskog novinara Michaela Nicholsona, a snimku je kasnije objavio britanski dragovoljac Domovinskog rata Steve Gaunt.
U 28:07. minuti zapisa vukovarski branitelj Saša Đuđar, prijateljima znan kao Sale, u naručju drži svoju tek rođenu kćer. Iako je i sam bio ranjen na prvoj crti obrane i završio u bolnici s gelerom u glavi, u tom trenutku kao da je sva bol, doslovce, nestala. Vukovarski heroj Saša Đuđar nježno je poljubio svoju mezimicu u nosić, dok je pokraj njega ponosno stajala majka Sanja. Taj poljubac obišao je svijet kao snažan simbol života koji se rađa iz pepela.
Popis smrti
Nažalost, sreća mlade obitelji nije bila dugog vijeka. Nedugo nakon odlaska stranih novinara, u podrum bolnice, ili bolje rečeno u ono što je od nje ostalo, ušao je agresor, s unaprijed pripremljenim popisom, a na njemu je bilo i ime 23-godišnjeg Saše Đuđara. Pred očima civiliziranog svijeta, zauvijek su ga odvojili od supruge i novorođene kćeri te odveli na Ovčaru, gdje je krvnički mučen i ubijen. Godinama kasnije, nakon ekshumacije masovne grobnice, pronađeni su njegovi posmrtni ostaci, u istom onom džemperu u kojem je na snimci grlio kćer. Uz njega je bio zlatni lančić s imenom "Sanja", s kojim je 3. ožujka 1997. godine i pokopan.
Za malenu Emili taj kratki videozapis ostao je jedini očev zagrljaj i poljubac u životu. Nakon pada Vukovara, s majkom je završila u Somboru, a prvi rođendan dočekala je ponovno u svojem rodnom gradu, noseći teret tragedije koje se, kako je za "Slobodnu" ispričala, nije mogla ni sjećati. Njezino je odrastanje bilo obilježeno gubicima i tihom prazninom. Kad je Emilija imala samo trinaest godina, u svojoj 33. godini preminula je i njezina majka Sanja, otišavši u vječni zagrljaj voljenom suprugu, vukovarskom heroju Saši Đuđaru.
Život nakon tragedije
Brigu o vukovarskom anđelu Emili preuzela je baka, žena iznimne snage, čiji je život također bio obilježen teškim stradanjima. Nakon što je pala pod vlak izgubila je obje noge, a tijekom ratnog vihora na Veleprometu živu je glavu izvukla zahvaljujući hrabrosti njihova susjeda srpske nacionalnosti. Upravo je baka postala Emilijin najčvršći oslonac i jedina svakodnevna poveznica s obitelji koje više nije bilo, sve dok i ona nije preminula, ostavivši za sobom tišinu koju više ništa ne može ispuniti.
Danas, kao 35-godišnja žena, Emilija s ponosom i sjetom gleda na svoje korijene. Iako priznaje da ne zna može li ikada potpuno oprostiti onima koji su joj, doslovce, ukrali djetinjstvo, oca i djeda njezinoj djeci, svoju je snagu pronašla u vlastitoj obitelji. Uz partnera, koji joj je velika podrška, i dvoje djece, koja su joj najveća radost, na temeljima čiste ljubavi, izgradila je dom.
U njezinu srcu i dalje živi tiha sjena svega što je moglo biti, ali još snažnije živi ponos na oca koji je dao život za domovinu, čiji će ukradeni poljubac vječno stajati na obrazu herojskoga grada na rijeci Vuki...
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....