Hrvati su mali narod, sve manji. Ima nas toliko da smo svi jedni drugima svojta najdalje u trećem, četvrtom koljenu. Nama ne trebaju obavještajne službe, jer znamo sve o svima.
Ako su najdruštveniji među nama jutros u punoj diskreciji saznali neku vijest, najveći usamljenici čut će je najkasnije do večeras. Ništa nam ne može uteći, svačije prljavo rublje prije ili kasnije – a uglavnom to bude prije – iziđe na svjetlo dana. Znamo tko od naših visokih čimbenika voli popiti (a voli dosljedno, svake budne minute svakoga dana), baš kao što znamo tko među njima raspolaže inteligencijom koja je dostatna samo za siguran prelazak jednotračne ceste, a s jedne na drugu stranu neke šire prometnice nije kadar stići bez tuđe potpore. Sve znamo, ali se svejedno stalno iznenađujemo....