StoryEditor
HrvatskaJučer, danas, malo sutra

Priča o umjetniku koji zapišava svoju zemlju i domoljupkinji koja je prisvaja: Zna li Josipa Rimac tko je David Černý?

5. rujna 2020. - 12:00
Josipi Rimac nikad ne bi palo na pamet zapišavati svetinje, ona bi ih radije prisvojilaXGoran Mehkek/Cropix

Nemam pojma kakav je kućni red u pritvorima (hvala na pitanju, nemam ni najmanju želju obavijestiti se o toj temi, barem ne iz prve ruke, kao korisnik smještajnih kapaciteta). Pretpostavljam da u kasno popodne, izvan radnog vremena sudova, štićenici nemaju bogzna što raditi. Mogu do iznemoglosti čitati optužnice koje su podignute protiv njih, kartati s cimerima ili gledati televiziju. A nekidan je na HTV-u emitiran zgodan dokumentarac o praškim znamenitostima, koji je mogao biti iznimno poučan za neke remetinečke pritvorenike.

Među inim ljepotama češke prijestolnice u tome su se filmu mogle vidjeti i skulpture proslavljenog umjetnika Davida Černýja. Jedna od njih zove se "Čůrajicí postavy“ ilitiga "Figure pišača“, što je vrlo doslovan opis onoga što se prolaznicima pruža na uvid. Skulpture dvaju visokih muškaraca nalaze se na podlozi u obliku državnih granica Češke, a iz njihovih brončanih penisa povazdan žubore potočići zapišavajući tako cijelu zemlju. To je djelo i interaktivno, jer tko god poželi, može esemesati poruku sa sadržajem koji će skulpture potom ispisati, pardon ispišati, možda ne baš vlastoručno, ali zato vlastopenisno.

Zapišana domovina

Taj spomenik već petnaest godina ponosno stoji preko puta Kafkina muzeja, u ljupkoj četvrti Mala strana, dakle, u samom središtu Praga, i nije zabilježeno da ga je itko pokušao vandalizirati. Ne treba sumnjati da postoji dovoljno Pražana kojima je Černý neka vrsta crvene krpe. Oni ga vjerojatno i ne doživljavaju kao umjetnika, nego kao drskog provokatora kojemu ništa pod kapom nebeskom nije sveto. Nakon dvije-tri krigle piva naći će se, možda, i poneko da mu se glasno spomene gospođe majke u odnošaju sa stanovitim kućnim ljubimcima, ali na toj će točki otpor prema provokativnom umjetniku otprilike i stati.
Da je, pak, Černý kojim slučajem Hrvat, o njemu bih, bojim se, mogao pisati samo u prošlom svršenom vremenu. Uopće nije u pitanju činjenica da bi njegovi pišači odletjeli u nebo istoga dana kad bi ih umjetnik postavio. Dapače, mogao bih se kladiti kako mineri ne bi čekali noć da na miru i u punoj diskreciji podmetnu pakleni stroj pod dijabolične penise. Jer, tko bi im smetao da to mirne duše urade i u pola bijela dana.

Ponekog pitomijeg prolaznika možda bi zasmetala tako drastična i bučna metoda obračuna s umjetničkim djelom, ali bi, slutim, svi jednodušno zaključili kako je zločesti kipar dobio što je i zaslužio, jer je njegov rad nečuvena svinjarija koja vrijeđa sve tanahne osjećaje poštenih domoljuba ove zemlje. Nisam, međutim, siguran da bi se histerija smirila "samo“ drobljenjem pišača u prah. Bojim se da bi buletu platio i sâm Černý.

Zgodno je to, zar ne? Ista osoba koju u Češkoj štuju kao jednog od najvećih umjetnika ovoga vremena, kod nas bi bila degenerični izdajnik koji zaslužuje sve najgore. Ako mene pitate, ovaj primjer sažima sve važno što se ima reći o razlikama između naših dviju republika.

Ne znam je li Josipa Rimac u rijetkim trenucima dokolice pogledala ovaj dokumentarac ili su je cimerice obrlatile da umjesto edukativnog programa pogledaju kakvu tursku sapunjaru o ženama i muškarcima koji se naizmjence vole i preziru. Ako jest, vjerujem da je bijesno pljunula u ekran i na koncu zadovoljno zaključila kako je prava sreća da Česi imaju Černýja, a Hrvati Karamarka, pa se kod nas ne može dogoditi da itko nekažnjeno zapišava Hrvatsku.

Patriotski džepari

Podsjećam, gospođa je rado i često isticala koliko je velika njezina ljubav prema jedinoj nam i vječnoj Hrvatskoj. "Vjera, obitelj, domovina i HDZ, sve ostalo je prolazno“, dojmljivo je sažela svoj credo jednom prilikom.

A od nabrojene četiri temeljne sastavnice njezina svjetonazora ima bit da joj je upravo domovina najvažnija. Da nije, Rimčeva se vjerojatno ne bi drznula prije pet godina okomiti na tadašnjeg predsjednika Vlade Zorana Milanovića i kazati: "Premijer ne voli svoj narod.“ Ta kratka i odvratna rečenica pretpostavljala je, naravno, i neizgovorenu poruku da Josipa Rimac, s druge strane, svoj narod voli strasno, neumjereno i neutješno. Njoj nikad ne bi palo na pamet zapišavati svetinje, ona bi ih radije prisvojila.

Tako to ide: prvo se monopolizira pravo na domoljublje, a onda se, nakon nekog vremena, apsolutizira i pravo na domovinu koja postaje stranački bankomat.

Samo što će puno vode proći ispod Savskog mosta (i Karlovog pride) dok Hrvati konačno ne shvate da se moraju grčevito uhvatiti za novčanik čim čuju nekog patriotskog džepara kako se glasno zaklinje u svetu domovinu. Ukratko, kod nas će zadugo vrijediti ona - pišaj propalo.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?

Izdvojeno

21. studeni 2020 17:02