Poštovani premijeru, poštovana ministrice zdravstva,
Bila je to, složit ćete se, tragedija od koje se ledi krv u žilama.
Mladi čovjek, sportaš, trener i budući otac, došao je u psihijatrijsku bolnicu Sveti Ivan na zagrebačkom Jankomiru po pomoć. Tamo su ga medicinski radnici – netko svojim činjenjem, netko nečinjenjem – odveli u smrt.
A onda su čitav slučaj, iz svega što se o njemu do sada zna, pokušali zataškati.
Da obitelj Kristiana Josipa Periša, možemo se složiti i oko toga, nije posumnjala u službenu verziju smrti po kojoj je nakon primanja lijeka za smirenje pacijent prestao disati, te da nisu uporno tražili da vide njegovo tijelo puno modrica i podljeva – objavu prizora šokantne snimke nadzornih kamera koju potpisuju Jutarnji list i novinar Dušan Miljuš ovoga ćemo puta preskočiti, svjesni neskrivene rezerve koju gajite prema kvalitetnom novinarstvu – tko zna bismo li danas uopće znali što se dogodilo iza zatvorenih vrata Jankomira.
Jer svi oni koji su morali reagirati odmah, reagirali su tek nakon gotovo dva tjedna.
Složit ćemo se i oko toga da su se zagrebački gradonačelnik Tomislav Tomašević, kao i stranke Možemo i SDP, koje su u Gradu Zagrebu na vlasti, ponijeli prilično besprizorno. Jeftinim trikovima pokušavajući umanjiti vlastitu odgovornost za ono što se u bolnici mjesecima – a prema svjedočenjima pacijenata i godinama – događalo.
Svjesni smo, međutim, i da se oko nekih stvari u slučaju Periš ipak nećemo moći složiti.
A posebno ne oko one koja kaže da priča o odgovornosti ne završava na zlostavljačima među medicinskim osobljem niti na njihovim nadređenima koji s oba oka žmire ili čak i potiču to neljudsko ponašanje. Ne završava ni na Tomaševiću, ni na Možemo, ni na SDP-u, onima s druge strane političke barikade koje ste u startu odlučili tako vatreno prozvati za tragediju u bolnici na Jankomiru.
Odgovornost se, sviđalo se to vama ili ne, veže i uz postupke vaše Vlade.
Svjesni smo da vas od ulaska u izbornu godinu dijeli tek nekoliko mjeseci i da je možda iz vaše perspektive logično da o tuđoj odgovornosti govorite žustro. Dok onu vlastitu prešućujete.
Ali ipak, nipošto je ne biste smjeli zanemariti. Ne samo u ovom, nego i u nizu drugih slučajeva, sve odreda povezanima s crnim točkama hrvatskog zdravstva.
SLUČAJ PERIŠ
Ministarstvo zdravstva je o tragediji upozoreno 23. listopada 2026., samo dva dana nakon Periševe smrti. Zdravstvenoj inspekciji trebalo je dva tjedna da iziđe na teren. Jednako koliko policiji da dođe do snimke Periševe smrti, iako bi upravo ona u svakoj ozbiljnoj istrazi trebala biti prvi korak. Kažnjavanja, prisilna zadržavanja i ostale nepravilnosti u psihijatrijskoj bolnici "Sveti Ivan" detaljno je 2023. zabilježilo izvješće pučke pravobraniteljice, no o njemu Sabor do danas nije raspravljao. Razlog? Svoje mišljenje na taj dokument nije dala vaša Vlada. Kao što bi rekao Andrej Plenković, koga briga. U izvještaju iz 2022. se pak govori o pretjeranim, učestalim i neopravdanim mjerama prisile i dugotrajnog sputavanja, kao i potrebi za boljom edukacijom. To što je Grad Zagreb kao osnivač bolnice godinama zatvarao oči pred upozorenjima, nije nikakvo opravdanje Ministarstvu zdravstva da učini isto to.
HRVATSKI LET IZNAD KUKAVIČJEG GNIJEZDA
Ono što je posebno poražavajuće jest tvrdnja da je riječ tek o izoliranom incidentu. Ministrica Irena Hrstić kao da je prečula svjedočanstva koja otkrivaju da horor-priče iz Jankomira nisu vezane samo uz tragično preminulog Periša. On je, čini se, bio tek vrh ledene sante. Postoje prilično ozbiljne optužbe drugih pacijenata te bolnice o psihičkom i fizičkom zlostavljanju. Bivši pacijenti govore o prisilnim zadržavanjima, vezivanju, premlaćivanju i ponižavanju, uskraćivanju vode, gušenju plahtom omotanom oko vrata, vrijeđanju, propisivanju lijekova po kazni… Pri čemu je upravo odjel 11a bio na posebno zlu glasu.
Zvuči više kao pravilo, ne kao iznimka, zar ne?
Nema, naravno, nikakvog spora da u Hrvatskoj postoje psihijatrijske klinike na kojima radi niz stručnih, odgovornih i predanih liječnika, psihoterapeuta, sestara i tehničara koji doista čine sve što je u njihovoj moći da pacijentu pomognu. Na tim klinikama prisilna su sputavanja izrazito rijetka, a osoblje se prema ljudima u nevolji odnosi stručno i profesionalno. Usudili bismo se reći da je takvih većina. Međutim, ne bismo smjeli bježati od činjenice da postoje one koje su na iznimno lošem glasu. Poput, recimo, Psihijatrijske bolnice za djecu i mladež u Kukuljevićevoj ulici u Zagrebu, za koju postoji niz svjedočenja da mladi pacijenti iz nje izlaze u gorem stanju nego što su u nju ušli. Dječji psihijatar iz KBC-a Osijek optužen je da je godinama zlostavljao, drogirao i seksualno iskorištavao pacijentice i pacijente. KBC-u Rijeka pacijenti su prijavljivali šamaranje, guranje i pokušaj davljenja, dok je u KBC-u Split Europski odbor za sprječavanje mučenja utvrdio slučajeve višednevnog vezivanja pacijenata, od kojih je jedan bio sputan čak 208 sati. Zar to, ministrice Hrstić, nije dovoljno da se aktivira inspekcija? Prizorima iz Leta iznad kukavičjeg gnijezda u 21. stoljeću naprosto nije mjesto u hrvatskim bolnicama.
ČEKAJUĆI GODOTA
U Hrvatskoj nije dovoljno biti bolestan. Treba imati i čelične živce. Splićanin je osam mjeseci čekao da dozna kada će moći obaviti magnetsku rezonanciju. Kad je termin napokon stigao, imao je što i vidjeti: na pretragu je naručen za lipanj 2028. godine. U KBC-u Osijek na ultrazvuk dojke čekalo se 443 dana, dakle gotovo petnaest mjeseci. U KBC-u Split na kontrolni pregled kod kardiologa čeka se čak 650 dana. Ni manje ni više nego do kolovoza 2028. godine.
Svima u Ministarstvu zdravstva puna su usta priča o reorganizacijama, povećanju dostupnosti i povećanju kvalitete. Čisto mazanje očiju, posebno onima kojima pravodobna dijagnoza znači razliku između uspješnog liječenja i ozbiljnog pogoršanja bolesti. Da je HDZ-ovoj Vladi skraćivanje lista čekanja doista prioritet, rezultati bi se valjda nakon svih ovih godina već vidjeli.
Vama su, poštovana ministrice, ti podaci sigurno poznati. Pacijentima je to slaba utjeha.
Oni vide da vlasti, davno prije nego što ste vi postali ministrica zdravstva, naprosto guraju pacijente prema privatnim klinikama. A što je dulja lista čekanja, privatnici će više zaraditi. Tamo se magnetska rezonanca može obaviti praktički odmah. Samo što se ondje, za razliku od javnog zdravstva, pregled skupo plaća. Onaj tko ima platiti ne razmišlja dugo, jer bolest, za razliku od lista čekanja, ne čeka svoj red. Oni koji nemaju skupljaju od rodbine i prijatelja da bi financirali pretragu koja im život može spasiti.
Oni pak koji nemaju od koga posuditi, čekaju Godota. A on, to je i vama i premijeru valjda jasno, nikako da dođe.
KARCINOM BRŽI OD DIJAGNOZE
Hrvatska je među tri zemlje Europske unije s najvećom smrtnošću od raka. A kako izgleda borba protiv te bolesti? Onkološka pacijentica s hitnom uputnicom za ultrazvuk dojke krajem 2025. dobila je termin za srpanj 2028. godine. Pacijentica s glioblastomom, agresivnim tumorom mozga, nakon dvije operacije trebala je čekati deset mjeseci na magnetsku rezonanciju. Onkološka pacijentica na kontrolni ultrazvuk dojke naručena je za više od devet mjeseci, pa je pregled platila privatno.
Ministarstvo zdravstva uvelo je posebne onkološke uputnice i koordinatore. Govori se o bržoj dijagnostici i boljoj organizaciji liječenja. Ali to očito na terenu ne funkcionira. Pacijentu koji sumnja na karcinom ili čeka kontrolu nakon operacije ne trebaju nova obećanja. Treba mu pregled. I to odmah.
DOKTORE, IMA LI VAS?
U Hrvatskoj nije dovoljno imati zdravstveno osiguranje. Dobro bi bilo imati i liječnika. Posebno ako živite na otoku, u Dalmatinskoj zagori ili nekom drugom dijelu zemlje koji je zdravstvenom sustavu – predaleko. Prema podacima Koordinacije hrvatske obiteljske medicine, u čak 126 ordinacija nije bilo zaposlenog obiteljskog liječnika, a gotovo 900 liječnika trebalo bi otići u mirovinu u sljedećih pet do šest godina. Na Ižu su liječnika pronašli tek kada se umirovljeni doktor iz Sarajeva javio na objavu na Facebooku. Cres je gotovo godinu dana bio bez stalnog liječnika u jednoj ordinaciji, sve dok se nije javio liječnik iz Sjeverne Makedonije, koji je otok otkrio na YouTubeu. U Biogradu na Moru početkom 2026. ordinacija je ostala bez zamjene nakon odlaska umirovljene liječnice, dok je njezin nasljednik bio na specijalizaciji. Na Drveniku Velom i Malom jedan liječnik dijeli radni tjedan između dva otoka. U Dalmatinskoj zagori pokrenuta je čak i mobilna ambulanta za stanovnike Muća, Klisa, Lećevice, Prgometa i Segeta. Sve to pokazuje koliko je teško osigurati redovitu zdravstvenu zaštitu izvan velikih gradova. Ministarstvo zdravstva, naravno, za problem zna već godinama. Zna koliko liječnika odlazi u mirovinu, koliko ih nedostaje i koliko se malo mladih liječnika odlučuje za obiteljsku medicinu. Godinama najavljuje mjere, strategije i akcijske planove. Situacija na terenu sve je gora.
I vi, ministrice Hrstić, a i ostali članovi Vlade znaju koliko liječnika nedostaje, no pacijentu na otoku ili u Dalmatinskoj zagori od vaših zdravstvenih strategija neće pasti temperatura niti će mu se sniziti tlak. Za to bi mu ipak trebao liječnik. Kojeg – nema.
HITNO JE. SAMO NE ZNAMO KADA.
Ako nemate obiteljskog liječnika, ne možete do specijalista. Ako vam se zdravstveno stanje pogorša, preostaje vam Hitna. A tamo vas čeka novi problem. Kroz Objedinjeni hitni bolnički prijem KBC-a Split dnevno prođe između 400 i 450 pacijenata, a ljeti i više od 650. Prema podacima bolnice, gotovo 80 posto pacijenata koji dolaze na hitni prijem ne treba hitnu medicinsku pomoć.
Posljedice su gužve, višesatna čekanja i osoblje koje pada s nogu od posla. Ministarstvo zdravstva može, naravno, pozivati građane da ne dolaze na Hitnu ako nije hitno. Ali možda bi se najprije trebalo pobrinuti da imaju kamo otići. Kad zakažu sve druge mogućnosti, oni više ne biraju. Hitna im postaje posljednja adresa. I za one kojima život visi o koncu i za one kojima u tom trenutku nema tko drugi pomoći.
KAKO DOSTOJANSTVENO UMRIJETI
Palijativnu skrb u Hrvatskoj godišnje treba između 26 i 46 tisuća teško bolesnih ljudi. Dobiva je manje od polovice toga broja. Od 73 predviđena mobilna palijativna tima ugovoreno ih je samo 46. KBC Rijeka, KBC Osijek i niz drugih bolnica nemaju ugovorenu nijednu palijativnu postelju, premda su predviđene zdravstvenom mrežom. Nema ni ugovorene palijativne skrbi dostupne 24 sata dnevno, pa terminalni bolesnici završavaju na hitnim prijemima. Udruga "La Verna" upozorava na to da teško bolesni pacijenti na bolničkim hodnicima ponekad čekaju sanitetski prijevoz i po 12 sati. Neke bolnice otpuštaju ih kući bez organizirane daljnje skrbi, prepuštajući obiteljima da se same snađu.
Poštovani premijeru, poštovana ministrice, možete li zamisliti kako se osjeća osoba koja posljednje sate života provede čekajući sanitetsko vozilo?
Pučka pravobraniteljica već tri godine traži donošenje Nacionalnog programa razvoja palijativne skrbi. Ministarstvo zdravstva već godinama priprema program koji bi teško bolesnima trebao olakšati posljednje dane života. Što god da on u konačnici odredi, mnogima će stići prekasno. Njima više neće trebati palijativna skrb. Trebat će im grobno mjesto.
DVIJE ORDINACIJE, DVA SVIJETA
Ujutro u javnoj bolnici, poslijepodne u privatnoj poliklinici. Isti liječnik, ista specijalnost, ali za pacijenta dvije potpuno različite mogućnosti. U javnom sustavu na pregled se može čekati mjesecima. Privatno, termin se može dobiti već za nekoliko dana. Naravno, uz plaćanje. Dopunski rad liječnika zakonom je dopušten, ali otvara pitanje sukoba interesa: može li liječnik koji radi u oba sustava jednako štititi interese pacijenata i javnog zdravstva? Ili će u sve upetljati i svoj osobni interes.
Prvo se najavljivalo da liječnici neće moći raditi privatno ako se na prvi pregled u njihovoj bolnici čeka dulje od 60 dana. Potom je granica pomaknuta na 150, pa onda smanjena na 120 dana. Umjesto najavljivanog pravilnika, Ministarstvo je bolnicama poslalo uputu čiju pravnu obveznost osporava Hrvatska liječnička komora. U međuvremenu pacijenti i dalje biraju između dugog čekanja i skupog, ali brzog privatnog pregleda. Tko ima novca, ima i izbor. Tko nema, ima zdravstveno osiguranje od kojeg u tom trenutku nema nikakve koristi.
Ovo su, poštovani premijeru i poštovana ministrice, problemi u zdravstvu koje vaša Vlada vuče od početka. A koje do danas, ni nakon deset godina vlasti, niste uspjeli riješiti. Što ste sve poduzeli, zašto najavljene mjere nisu dale rezultate i kada će pacijenti napokon osjetiti promjene? Na ta pitanja odgovore ne duguje ni Možemo, ni Most, ni SDP.
Dugujete ih vi.
S tim da ovoga puta nemate nekog iza koga ćete moći sakriti vlastitu odgovornost.
Što za mudre političare može biti otrežnjujuće. Dok oni nedorasli mogu ostati bez posljednjeg čvrstog tla pod nogama.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....