StoryEditor
HrvatskaVuk Vuković

Ne iskoristi li premijer Plenković novac Europske komisije za pomoć građana i tvrtki, provođenje reformi i poticaj rasta, mogao bi na izborima proći kao Milanović

Piše Ivica Nevešćanin
17. travnja 2021. - 20:21
Boris Kovacev/Cropix

Hoće li Nacionalni plan oporavka i otpornosti (NPOO) težak 6,3 milijarde eura pomoći Hrvatskoj da prebrodi krizu uzrokovanu pandemijom koronavirusa, provede reforme i pokrene gospodarski rast ili će krivo korištenje izdašne europske pomoći u visini 12 posto BDP-a vratiti zemlju u gospodarsku stagnaciju s mogućim grčkim scenarijem, kao u vrijeme vlade Zorana Milanovića, što ga je na koncu koštalo i gubitka vlasti na parlamentarnim izborima?

Upravo na ove nimalo ugodne činjenice ondašnjeg premijera i današnjeg predsjednika Republike upozoravao je ugledni ekonomist Vuk Vuković, kao što to danas radi Vladi Andreja Plenkovića, izazivajući brojne reakcije i napade, prije SDP-ovih, a danas HDZ-ovih pristaša, među kojima se zadnjih dana posebno istaknula Grozdana Perić, predsjednica saborskog Odbora za financije i proračun.

Nakon argumentiranih kritika na račun NPOO-a koje je Vuković iznio na odboru kao voditelj Ekonomskog savjeta udruge "Glas poduzetnika" (UGP), ali i drugi vanjski članovi Josip Tica, Iva Tomić i Marijana Puljak, predsjednica Perić ih je optužila da ne vole Hrvatsku.

– Ako se europski novac ne iskoristi za izravnu pomoć građanima i tvrtkama, za provođenje nužnih reformi i poticaj gospodarskog rasta, Plenković bi mogao doživjeti sudbinu Milanovića i na idućim parlamentarnim izborima izgubiti vlast – procjenjuje Vuković.

Gospođa Perić kaže da ne volite Hrvatsku jer ste kritički govorili o NPOO-u. Što mu toliko zamjerate?

– Dvije su ključne naše zamjerke Vladinom programu. Prvo, programom oporavka mora se postići održivi ekonomski rast, a iz Vladina programa ja to ne vidim. Velika većina su projekti tzv. tekuće proračunske potrošnje, stvari koje su se mogle i prije toga financirati iz proračuna.

U plan su doslovno prepisani projekti iz prethodnih vladinih strategija i oni to otvoreno kažu. Uzeli su pet svojih prijašnjih dokumenata i iz toga sastavili NPOO s nizom projekata. Moje pitanje glasi: što bi se dogodilo da nije bilo pandemije? Mi bismo te projekte ionako financirali kroz proračune, a sada EU novce koji su potrebni za oporavak koristimo za njihovu realizaciju. Po meni je to jako loše jer to neće stvoriti ekonomski rast.

Druga zamjerka, Vlada ni na koji način u plan nije implementirala mehanizme koji će spriječiti korupciju u javnim nabavama, manipulaciju tim sredstvima i dodjeljivanje tih sredstava politički uvezanim firmama.

Čitavo vrijeme se govori kako će većina tog novca završiti u privatnom sektoru, indirektno kroz javne natječaje. Okej, ali na koji način ćemo spriječiti da se tim novcem ne manipulira kao što je dosad bio slučaj u Hrvatskoj?

Kako ćemo spriječiti da taj novac ne završi u podobnim firmama povezanima s politikom? Postoje brojna istraživanja na ovu temu koja pokazuju da kada radite političku alokaciju takvih sredstava podobnim firmama one imaju negativan učinak na ekonomski rast. Zato smatram da je plan loš.

Može li se dogoditi da zbog takvih propusta Europska komisija zaustavi odluku o dodjeli sredstava za oporavak? Odnosno, zašto Vlada predlaže plan s toliko slabosti?

– Mislim da je u pitanju birokratski odnos, koordinacija između birokrata iz Europske komisije s birokratima iz ureda premijera i ministarstava koja su u tome sudjelovala. Mislim da je njima bilo bitno zadovoljiti formu, a ne se usredotočiti na sadržaj.

Europska komisija je dala smjernice, one su dosta općenite i pisane za sve zemlje EU-a, a svaka članica pojedinačno treba se izboriti za neke svoje specifičnosti. Vlada se pohvalila kako je specifičnost za koju su se izborili – a navodno je to bilo jako teško postići – bilo dobivanje sredstva za obnovu zgrada nakon potresa.

Tu dolazimo do tog birokratskog problema. Sjećate se da je nakon potresa šefica EK-a Ursula von der Leyen snažno naglašavala da nas neće zaboraviti i da ćemo dobiti novac za oporavak? To je lijepo, ali onda dođete do birokratske razmjene gdje se domaći predstavnici vlade moraju jako boriti da dio tog novca ide za obnovu od potresa.

Tu nešto ne štima. Ako je EK dao smjernice, njih je potrebno pregovarati i usmjeriti u one stvari koje će nama omogućiti poticanje snažnog ekonomskog rasta, a ne u projekte koji su stajali na lageru i mogli bi se financirati bez problema iz dosadašnje proračunske potrošnje.

Mi ovaj novac trebamo iskoristi da se potakne održivi ekonomski rast i provedu prave, korjenite reforme. A znamo što je u Hrvatskoj problem: pravosuđe i politička zarobljenost institucija. Ti ključni problemi u Hrvatskoj se ovdje nigdje ne rješavaju. Izgradnja Trga pravde nije reforma pravosuđa.

image
Damjan Tadic/Cropix

Koji su vaši prijedlozi? Što je Vlada po vašem mišljenju trebala uvrstiti u plan oporavka kao prioritet?

– Mi tražimo četiri stvari. Tražimo korjenitu promjenu plana u smislu da se puno više novca alocira privatnim tvrtkama i građanima. Ako trebamo govoriti o subvencijama zelene ekonomije, na primjer, radije subvencionirajte građanima solarne panele, svakom kućanstvu i svakoj kući.

To će imati puno veći efekt i na potrošnju i na podizanje BDP-a, a ljudi će imati neku korist od toga. Građani uopće nisu obuhvaćeni planom, firme vrlo malim dijelom. Imamo veliki broj privatnih tvrtki koje su jako izložene pandemiji i bit će nakon turističke sezone još jače izložene pandemiji zato što ne očekujemo snažan rast turističke sezone, tako da je potrebna pomoć privatnom sektoru za što brži oporavak. Ako za oporavak dolazi ogroman novac od EK-a, 12 posto BDP-a, što je sjajno, onda to treba maksimalno iskoristiti.

Drugo što tražimo je da proces bude maksimalno transparentan, da se zna točno kome ide novac, na koji se način dodjeljuje, koji su kriteriji i da se to vidi u javnim nabavama. Da sve ponude javnosti budu dostupne, tko je dobio po kojim kriterijima i po kojim ocjenama.

Treća stvar, tražimo da svi dionici ovog procesa sudjeluju u daljnjoj izradi plana i praćenju njegove kasnije alokacije, ne samo mi kao UGP, nego i da sve druge sindikalne i poslovne organizacije sudjeluju u praćenju dodjele sredstava.

I konačno, premda je možda već kasno, jer rok za predaju plana je konac travnja, tražimo da se detaljno elaboriraju kriteriji distribucije tih sredstava, dakle koji su modeli koje je Vlada koristila da upravo ove projekte uvrsti u plan. Ako je to rađeno stihijski, ako je to rađeno s političkim odlukama usmjeravanja sredstava, opet imate bitno niži učinak na ekonomski oporavak.

Kako su druge zemlje odradile tu pripremu za pakete pomoći, jesu li one slijedile procedure koje vi sugerirate?

– Prije svega druge su se zemlje konzultirale sa što više dionika društva, što naša vlada nije radila, od građana do tvrtki i javnog sektora. Govorim o primjeru susjedne Slovenije koja je konzultirala više od 1300 ljudi, od poduzetnika do civilnih udruga, u pripremi i izvedbi njihova plana i strategije.

Oni su javnosti već u prosincu prezentirali svoje prve korake, a mi to radimo mjesec dana prije isteka roka, praktički pred sami "deadline" idemo u javnu raspravu, što nije naprosto dovoljno jer taj dokument treba proći i saborsku raspravu. Sve se sad jako ubrzava, želi se stvoriti dojam da je to hitno, i naravno jest hitno, ali to se trebalo raditi postupno čitavo ovo vrijeme u suradnji s javnošću i udrugama privatnog sektora, što se nije događalo.

image
Neja Markicevic/Cropix

Kad već spominjete Sabor, je li na sjednici Odbora za financije i proračun predsjednica Perić uistinu rekla da ne volite Hrvatsku?

– To je bila njezina direktna implikacija u smislu da ne trebate kritizirati zemlju nego je više voljeti, kao da je to poanta našeg djelovanja. Osobno sam kritizirao i prethodnu SDP-ovu vladu, tada to isto nije bilo dobro jer su se našli uvrijeđeni. Sad se ovi vrijeđaju, pa ne znam više kako razgovarati s tim ljudima, a da se ne nađu uvrijeđenima. Poanta kritike je da se ukaže na stvari koje su loše.

Kad sam kritizirao SDP-ovu vladu isticao sam upravo loš pristup oporavku, zbog čega je hrvatska depresija bila produžena na šest godina, što je bilo katastrofa za domaće gospodarstvo. Isto tako nisu htjeli slušati kritike, a ja sam im rekao da će izgubiti izbore. I ovi će, bojim se, slomiti zube na toj reformi, odnosno na nepokretanju reformi i na lošem oporavku.

Jer oporavak nakon ovoga neće biti značajan i imat ćemo opet stagnaciju. Zaostajat ćemo za drugim zemljama i zbog toga ćemo biti kažnjeni. Ako Vlada ne razmišlja dugoročno, nego o kratkoročnim prijetnjama, neka barem razmisle koji rizik preuzimaju. Preuzimaju rizik da neće više biti na vlasti.

Govorimo o 6,3 milijarde eura. Koje reforme predlažete, što biste sugerirali u poziciji ekonomskog savjetnika premijera? Kad kažete reforma pravosuđa, na što konkretno mislite?

– Kompletan iznos, svih gotovo 50 milijardi kuna, iskoristio bih za pomoć građanima koji su u blokadama i na granici siromaštva zbog pandemije i tvrtkama, a tek na treće mjesto bih stavio javnu infrastrukturu i javna ulaganja koja nam također trebaju.

Ne kažem da nam ne treba digitalizacija i drugi javni projekti, ali oni trebaju biti tek treći prioritet. To su vam primjeri planova kakve je provela Bidenova administracija u SAD-u i Johnsonova u Velikoj Britaniji, dakle zemlje koje razmišljanju na drukčiji način. Englezi, primjerice, idu u maksimalno rasterećenje privatnog sektora koji je stradao u krizi, ugostiteljstvo i turizam, smanjenjem PDV-a s 20 na pet posto, a uvode energetsku obnovu, zelenu ekonomiju, isključivo kroz subvencije građanima.

To su primjeri pametnih pristupa. Ako europski mehanizam takvo nešto ne dopušta treba ispregovarati drukčije uvjete da se takve stvari omoguće. Mi smo specifična zemlja koja ima dosta velike probleme, nismo Francuska i Njemačka. Tako dolazimo do reforme pravosuđa koje je najveći kočničar investicija u Hrvatskoj.

Prema indeksu globalne konkurentnosti Hrvatska je od 141 zemlje na 140. mjestu po neovisnosti i efikasnosti pravosuđa, a po korupciji najgora među članicama EU-a. To nisu moje izmišljotine i kritike, to su naprosto činjenice. Koje treba poboljšati i cijeli naš sustav učiniti boljim, efikasnijim i slobodnijim od političkog utjecaja. Na način da se politika u potpunosti makne od utjecaja na pravosuđe. To ne košta puno, odnosno košta u smislu ljudi koji su ovisni o nekoj stranačkoj pripadnosti, ali to je neki drugi problem.

Od tih silnih milijardi pomoći, koliko će ići gospodarstvu, odnosno privatnom sektoru?

– Mi smo izračunali oko sedam posto. Vlada kaže da 54 posto sredstava ide u gospodarstvo, što je nategnuto i PR-ovski, jer ako uđete u taj plan vidjet ćete da su unutar tih 54 posto projekti odvodnje otpadnih voda, zbrinjavanje otpada, izgradnja cesta, željezničke infrastrukture, hrpa projekata koja ide u javni sektor.

Posredno ide u privatni sektor preko javnih natječaja, ali pitanje je kojim se firmama takvi natječaji dodjeljuju. Tu postoji velika opasnost da alokacija tih resursa ide prema politički uvezanim firmama, što će generirati negativan učinak na rast. Kad sam o ovim stvarima govorio na saborskom odboru našli su se uvrijeđenima naprosto zato što im je zasmetala činjenica da u Hrvatskoj neke stvari ne funkcioniraju dobro upravo zbog korupcije. Oni kažu da korupcija nije tema, ali jest, nažalost, uvijek tema zato što se radi o velikom novcu i pitanje je tko će taj novac dobiti. Korupcija je tu uvijek potencijalno veliki problem i rizik.

image
Neja Markicevic/Cropix

Vlada je najavila milijardu kuna pomoći za biznis Mate Rimca.

– Poanta ove priče je da se guraju oni projekti koji će imati najbolju neto dodatnu vrijednost. Davati novac Rimcu imat će dodatnu vrijednost jer je on pokazao da zna oploditi kapital koji je dosad dobio, dominantno privatni kapital, uložiti ga i stvoriti novu vrijednost.

Mislim da je to dobar primjer ulaganja. Volio bih da se sve na taj način potiče. Ako treba poticati najveće IT tvrtke, dapače, to će imati pozitivan kaskadni efekt na ekonomiju. Ali ne financirati projekte koji su im godinama stajali na dispoziciji, od kojih je većina tek u planovima, nisu spremni za investiranje, i sad Vlada želi iskoristiti novac za njihov oporavak.

Ako Hrvatska ne iskoristi ovu priliku za reforme, što nas čeka u idućih četiri ili pet godina?

– Čeka nas relativna stagnacija, kao što je bilo i nakon prvog oporavka od krize 2009. godine. Mi sad imamo luksuz govoriti o ubrizgavanju velike količine novca u ekonomiju, ponovit ću, svaka im čast na tih 12 posto BDP-a, ali taj veliki iznos treba znati jako dobro rasporediti. Imamo situaciju da nam je zbog pandemije naglo porastao deficit proračuna, javni dug, i ministar Marić vodi o tome brigu.

Imat ćemo dakle opet situaciju kao što smo je imali kada je Milanovićeva vlada došla na vlast 2011., dvije godine nakon krize, kad su se morali suočiti s velikim deficitima u proračunu od prošle vlade. Njihova politika, vođena osovinom Linić – ​Čačić, bila je dizanje poreza i porezne presije i naglasak na javne investicije za podizanje rasta i smanjenje deficita. Znamo kako je to završilo. Bojim se da će ova vlada napraviti identične pogreške.

Sada će ići na javne investicije i deficit će već za godinu dvije početi zatvarati povećanjem poreza. Već su to bili najavljivali kroz zdravstvo. Ministar Beroš nedavno je spominjao povećanje doprinosa na plaće poslodavcima, dakle već sada se razmišlja kako zatvoriti taj deficit, jer rupe su ogromne. Imat ćemo, nažalost, identičnu situaciju, to vam je isti scenarij koji je i Grčka prolazila pet-šest dugih godina, a koje su građani najviše osjetili, taj efekt dizanja poreza i rezanja javne potrošnje.

Nisu se rezali politički uvjetovani proračunski rashodi, nego socijalna komponenta javne potrošnje koja najviše utječe na građane, tako da će se u Hrvatskoj ponoviti isti onaj scenarij zadnje krize. Imat ćemo jako spori oporavak i opet ćemo relativno stagnirati za uspješnijim članicama EU-a. To je najveća opasnost čitavog ovog procesa.

Vratimo se na početak priče, je li razlog tome što ova vlada nema znanja da iskoristi novac kako treba ili joj nedostaje političke volje da provede neophodne reforme?

– Moguće je i jedno i drugo. S jedne strane, moguće je da nemaju snage u smislu da ih koči domaći ekonomsko-politički okvir, a drugo, moguće je da nemaju niti znanja i sposobnosti, nego se cijeli proces birokratizira i to završava u nekim imaginarnim scenarijima.

Ovo što su birokrati Vlade izbrifirali na saborskom odboru, savjetnik premijera i njegov kolega tajnik iz ministarstva, naprosto je bilo jedno šturo primjenjivanje europskih smjernica koje ne stvaraju dodatnu vrijednost. Nisu objasnili koji je njihov efekt na rast, niti koje će implikacije takve potrošnje biti.

Je li točno da na Odboru niste vidjeli cjeloviti dokument nacionalnog oporavka, nego neku skraćenu verziju?

– Cjelovit dokument ne postoji, to nam je izričito rekao savjetnik premijera. Postoji samo sažetak na osamdesetak stranica, popisi i kratki opisi svih projekata. Cjeloviti dokument još ne postoji.

Što vam to govori?

– O neozbiljnosti. Razumijem da su oni radili šest mjeseci na tome, vjerujem da jesu, ali nisu se savjetovali sa strukom, nisu se konzultirali ni sa kim iz stručne javnosti, niti vrhunskim ekonomistima izvana koje mi imamo. Došli smo u situaciju da ih kritiziramo, njima je to žao, jer su puno na tome radili, i meni je isto žao, ali nisu napravili dobar posao.

Praktički ispada da Vlada paket europske pomoći predstavlja kao stranački program HDZ-a u predizborne svrhe?

– Pa da. U tome je Vladina strategija 20/30, Vladin program reformi od 2020. do 2024., kad pogledate, većina projekta je iz toga prepisana. Meni je jasno da su oni sad osjetljivi zbog lokalnih izbora, normalno je i logično da tako nervozno reagiraju jer ne smiju sada pokazati da rade nešto loše. Ali kad rade loše, pustite sad lokalne izbore, ovo će im se za tri godine vratiti kao bumerang.

image
Boris Kovacev/Cropix
Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
16. lipanj 2021 22:44