Krv i med, gorko i slatko, sve to jest - Balkan. Lakše mu je odrediti zemljopisne nego političke granice, a one su po Krleži završavale negdje pred vratima luksuzne Esplanade.
Najčešće ono što su Osmanlije "razjele" od nekadašnjeg slavnog kraljevstva hrvatskog, i tamo gdje su proširili svoj utjecaj - kulturološki, civilizacijski; povezujemo s Balkanom. Snažno se osjeća na zagrebačkoj i splitskoj periferiji, dok je na Kaptolu i Griču, Pjaci i Rivi, više zapadne Europe, a manje Orijenta. Smućkani smo mi Hrvati od svega i svakoga, s istoka i zapada.
Nemirna granica s BiH
Hrvatska je stoljećima na razmeđi civilizacija. Otrcano je ponavljati onu o predziđu kršćanstva, ali stoji da su Hrvati i Mađari silno izginuli u obrani Europe i u svakom pogledu, demografski i materijalno, platili tešku cijenu prodora Turaka u ove krajeve.
Otuda i ona da smo čuvari granice; bili i bit ćemo, jer ulaskom u Schengen to postajemo s obzirom na naš zemljopisni položaj. Čuvat ćemo EU od ilegalnih migracija, biti bogato nagrađeni svom za to raspoloživom opremom i oružjem, ali ne i ljudstvom.
Plašim se da ćemo kao što su Talijani godinama praktički sami rješavali probleme s migrantima iz Afrike na Lampedusi, i mi u početku, dok i ako problem ilegalnih prelazaka granice ne eskalira, biti prepušteni vlastitim snagama na terenu. Na dugoj i nemirnoj granici s Bosnom, suočeni s valovima nesretnika koji se preko nas očajnički žele dohvatiti najbogatijeg dijela svijeta.
Jesmo li mi to onda spašeni ulaskom u Schengen? Jesmo li utekli nesreći koja se ovdje utaborila od ratnih devedesetih?
Činjenica je da nam je istočno susjedstvo iznimno politički nestabilno. Bosna je država u kojoj Milorad Dodik stalno prijeti odcjepljenjem Republike Srpske, a sad mu i Hrvati sekundiraju nezadovoljni izborom Željka Komšića za člana Predsjedništva BiH.
U Crnoj Gori nije ništa bolje. Tamo je još nešto manje od pola stanovništva za čvršće veze s Vučićevom Srbijom, a ostali se zaklinju u neovisnu Crnu Goru, svjesni da će joj oni drugi, na putu u eurointegracije, stalno podapinjati nogu.
Kosovska kriza
Srbija ima najviše političkih problema. Ne može se pomiriti s gubitkom Kosova, koketira s EU, a praktički je stala na stranu Putina čiji režim sije smrt po Ukrajini i zaziva novi rat na globalnoj razini.
Na srpskoj južnoj granici Aleksandar Vučić stalno prijeti Kosovarima teškim haubicama i prosvjednicima iz sjevernog dijela Mitrovice kojima upravlja na daljinski, potvrđujući onu o Balkanu kao "buretu baruta". Ni u Prištini nisu sretni razvojem događaja jer nemaju puni suverenitet nad općinama na sjeveru Kosova u kojima većinu čine Srbi.
Sjeverna Makedonija također nije politički stabilna. Tek što su pristali promijeniti ime i tako barem primiriti nesuglasice s Grčkom oko identiteta države stvorene raspadom Titove Jugoslavije, sad ih na istim pitanjima pritišću i Bugari, uvjetujući im primanje u EU. Ni s Albancima iz Sjeverne Makedonije računi nisu posve raščišćeni, prije će biti da je taj krvavi konflikt koji je umalo eskalirao u pravi rat, stavljen na čekanje.
Ukratko; ratom poharana i u pretvorbi i privatizaciji opljačkana Hrvatska, opterećena brojnim repovima iz teškog razdoblja 1991.- 1995., te suočena s korupcijom zabrinjavajućih razmjera, ipak je sretnije mjesto za život od zemalja zapadnog dijela Balkana. I tu je činjenicu Bruxelles valorizirao našim primanjem u EU i istodobnim prelaskom s kune na euro.
Tako se dovršava proces eurointegracija star praktički tridesetak godina. Još kad je ono Toto Cutugno 1990. na Eurosongu u Zagrebu zapjevao "insieme, unite, unite Europe", dio napredne inteligencije stremio je k tomu da i Hrvatska postane dijelom tog ekskluzivnog saveza zemalja, kojemu pripadaju neke od najmoćnijih i najbogatijih država svijeta.
Milošević i Marković
Pišem Hrvatska, a ne Jugoslavija, jer u Sloveniji i Hrvatskoj je ta svijest o pridruženju Europskoj ekonomskoj zajednici bila puno jača nego na istoku pokojne države. Tamo su se zapadnim utjecajima žestoko opirali vojni i politički vrh, koji je brzo marginalizirao prilično liberalnog saveznog premijera Antu Markovića, dapače, umalo ga stajao života raketiranjem Banskih dvora, pa na tron posjeo Slobodana Miloševića.
Sve što se kasnije događalo, cijeli prostor nekadašnje Jugoslavije, izuzev Slovenije koja je stekla samostalnost u operetnom ratu, udaljilo je ove prostore od političkog zapada. Najgnusniji ratni zločini i kršenje ljudskih prava, gaženje slobode medija, nepoštivanje nacionalnih i seksualnih manjina, palež imovine i protjerivanje civila koje je zabilježeno na svim zaraćenim stranama, ostavilo nas je duboko iza nove željezne zavjese.
Hrvatska je na Zapad poćirila tek 2000. godine. Da rata nije bilo, već je poar godina kasnije mogla prijeći na euro jer bi odavno bila u Europskoj uniji, i to kao druga po razvijenosti bivša socijalistička republika, odmah iza Slovenije.
Ovako su nas prešišali mnogi: Poljaci, Česi, Slovaci i Mađari, baltičke republike..., negdje smo u ravni samo sa nesretnim Bugarima i Rumunjima. Kasnimo, dakle, gotovo dva i pol desetljeća za europskim vlakom kojem je iz Zagreba mahao talijanski kanconijer, ali smo se barem na njega ukrcali. Za ostale, istočnije od Hrvatske, nažalost još vrijedi stih neprežaljenog Đorđa Balaševića: "Putuj Evropo, nemoj više čekati na nas."