Kaže se da imaju tri stvari koje ni dragi Bog ne zna: gdje je nestalo franjevačko siromaštvo, gdje se pogubila isusovačka poslušnost i koliko ima redova časnih sestara.

Nakon svjedočenja splitsko-makarskog nadbiskupa Marina Barišića na Županijskom sudu u Splitu u ponovljenom postupku protiv fra Šime Nimca i bankarice Jasmine Bilonić, čini se da je i nadbiskup među onima koji se čudom čude što se to događa s franjevcima, a i drugim redovnicima, glede zavjeta siromaštva koji su slobodno izabrali.

Kao prvo, zanimljivo je kako se splitsko-makarski nadbiskup uopće pojavio na sudu, i koliko mi je poznato, on je kao takav prvi visoki prelat Crkve u Hrvata koji je u jednom sudskom postupku bio kao svjedok u sudnici. Bio je on pozivan i prije u ovom slučaju, međutim, opravdao se pismenim putem sucu Slavku Lozini koji ga je "oslobodio" od obveze dolaska na sud i uzeo u obzir ono što je Barišić napisao u pismu, da nema nikakve veze s onim što je fra Šime radio, odnosno da mu nisu dali odobrenje za prodaju crkvenog zemljišta ni on niti itko iz njegova kruga u Nadbiskupskom ordinarijatu, ni tadašnji generalni vikar don Ivan Ćubelić, ni don Jozo Lončar, u to vrijeme voditelj Građevinskog ureda. Sve je to sada i uživo ponovio na sudu. No, kad u svom svjedočenju istom prilikom don Ivan Ćubelić, s kojim je također Nimac razgovarao nakon razgovora s Barišićem, kaže kako nije znao da je fra Šime bio kod nadbiskupa, meni je to malo čudno, jer su im uredi jako blizu u Biskupovoj palači. I to da trojica navedenih o fra Šiminoj namjeri prodaje crkvenog zemljišta u Baškoj Vodi međusobno ništa ne razgovaraju, niti uz kavu, ne djeluje mi baš uvjerljivo.

Sudac koji vodi ponovljeni postupak, Dinko Mešin, inzistirao je na tome da se nadbiskup osobno pojavi i svjedoči na sudu i to se dogodilo neki dan kad je nadbiskup stigao u zgradu Županijskog suda u Splitu i odmah na početku u svom stilu izjavio kako je "ugodno ovdje među vama" te se na dolasku i odlasku srdačno rukovao s okrivljenicima, što je, kako se i vidjelo na fotografijama, osobito dobro sjelo fra Šimi, koji je nakon što je učinio to što je učinio, već duže vremena svojevrsna "persona non grata" u fratarskim redovima, te ga drže daleko od očiju najprije u samostanu u Karinu, a sada je u franjevačkom samostanu u Sumartinu na Braču.

Podsjetimo kako se nekadašnjem župniku u Baškoj Vodi fra Šimi Nimcu i fatalnoj bankarici sudi nakon što je ukinuta prva presuda iz 2014. godine kada je Nimac dobio dvije godine zatvora zbog zlouporabe položaja i ovlasti kojom je Crkvi uzeo gotovo 10 milijuna kuna, nakon što je prodao župno zemljište s nakanom da gradi novu crkvu u župi, dok je Bilonić bila osuđena na godinu i devet mjeseci zatvora zbog poticanja fratra da novac skloni na svoj račun. Ne ulazeći u detalje što se s novcem poslije događalo, a poznato je da je dio završio i kod bankarice, drugim dijelom Nimac je kupio i Passat, a bilo je riječi i o nekakvoj jahti, kao i činjenici da se ostatku novca zagubio trag, očigledno je kako je fra Šime "bio zaveden i dao se zavesti", kad bismo u ovom slučaju parafrazirali biblijsku Knjigu proroka Jeremije, i teško će zbog svega navedenoga izbjeći zatvorsku kaznu.

Meni je osobno u nadbiskupovu svjedočenju najzanimljivije bilo ono što je govorio o siromaštvu redovnika.

- Dijecezanski svećenici koji se nisu zavjetovali na siromaštvo imaju pravo imati svoj osobni račun, a redovnici to ne bi smjeli. Šime je redovnik i on ne bi smio imati račun jer se svega odrekao.

Kad je održano prvo ročište u ovom ponovljenom postupku, Nimac je sucu pojasnio kako nema nikakvih primanja i nema imovine, pa bi se moglo reći kako sada živi kao pravi redovnik, za razliku od onda kad je bio župnik. Kod redovnika bi to trebalo funkcionirati tako da sva materijalna primanja idu na zajednički račun pa se onda pojedini redovnici od njega namiruju prema potrebama i koliko poglavari odobre. No, imate slučajeve, naprimjer, da je neki redovnik profesor na nekom teološkom ili drugom visokom učilištu koje je u sastavu sveučilišta, i za to dobiva propisanu plaću. Logično bi bilo da plaću prima na osobni račun, a ne na neki zajednički provincijski ili samostanski račun. Je li taj cijeli iznos neki profesor prosljeđuje na zajednički račun ili dio ostaje na njegovu računu, to je valjda propisano pravilima redodržave.

Osim toga, mnogi naši fratri kao i drugi svećenici služe u hrvatskim katoličkim misijama na Zapadu i tamo su kao i ostali pastoralni radnici dobro plaćeni za svoju službu. Zna se da franjevci misionari itekako pomažu svoje provincije novcem koji dobivaju, a isto tako aktivni su i u mnogim humanitarnim projektima. Pomagali su više puta i meni osobno, jer dok sam bio urednik europskog izdanja Slobodne Dalmacije, u našim sam misijama često predstavljao svoje knjige.

Sjećam se iz tog doba i jednog fratra u Njemačkoj koji je svako malo mijenjao automobile i to je vozio one najskuplje poput BMW-a. Crkva u Njemačkoj je bogata i dobrim dijelom i zbog toga se u njoj u posljednje vrijeme događaju procesi koji vode novoj protestantskoj reformaciji u toj zemlji.

Jednom mi je jedan svećenik, danas biskup, pričao kako je bogatstvo svojedobno uništilo hrvatske benediktince koji su nekada bili naša najbrojnija redovnička zajednica s mnoštvom imanja i posjeda. Danas su se jedva održali na životu i u Hrvatskoj imaju tek jedan samostan, onaj na brdu Ćokovcu kod Tkona na otoku Pašmanu.