StoryEditor
Hrvatskapriprema se prosvjed

Majka: Molila sam ih da budem uz Nelu u bolnici jer se guši u plaču. Njima je žao, kažu, ali to tako mora. Roditeljima poručujem - borite se!

Piše Lada Novak Starčević /JL
11. kolovoza 2020. - 22:41
Nikolina Glavinić s kćerimaPrivatni album

Nikolina Glavinić ispričala  je za Jutarnji list svoje iskustvo s kćeri Nelom (1,5 godina), koju je morala ostaviti samu u bolnici. “Rođena je s kompliciranim srčanim i plućnim greškama. Odmah nakon rođenja hospitalizirana je na Rebru. Tamo je bila skoro mjesec dana, a onda je operirana u Linzu.

Danas živi relativno dobro iako je čekaju još dvije operacije. Sve je super dok ne dođe do nekakve infekcije što joj oteža disanje i mora biti hospitalizirana da je se prati u slučaju prestanka disanja.

Doživjela sam svašta, ali isto tako sam puno i naučila. Znam kako da u određenim situacijama odreagiram. Znam odraditi neke stvari kako bih pomogla sestrama kad je u bolnici. Nela je prije malo više od mjesec dana ponovo hospitalizirana na Rebru.

Došle smo na hitnu u 3 sata ujutro, kada su je pregledali i zaključili da treba ostati. Napravili su test na Covid-19. Bila je negativna. Ujutro dolazimo na odjel i oni mi je uzimaju. Ja ih molim da to ne rade jer je to opasno za nju. Plakanje može uzrokovati prestanak disanja. Njima je jako žao, ali, kažu, to tako mora. Treći dan su mi rekli da neprestano plače, ne jede, ne pije... uveli su infuziju, sondu... ne znaju što će s njom...

Dobila sam slom živaca! Spakirala sam stvari, došla u bolnicu, ušla u njenu sobu i uzela je u naručje, na što je horda doktora i sestara ušla za mnom. Pitali su me što ja tu radim, jesam li normalna, riskiram sve... Jesam li normalna?! Ja majka, jesam li normalna što sam došla svom bolesnom djetetu! Rekla sam im da ni mrtva ne izlazim, dok ona ne ozdravi da je odvedem kući. Testirali su me na Covid-19, bila sam negativna.

Onda su me smjestili u krevet do nje. Treći dan smo išle kući. Naša Nela je do tada kod kuće sama išla spavati, ali sada ne, ja moram stajati pored krevetića. U noći se budi i mora spavati na meni. Velike su to traume. Ako bude prosvjed, naravno da ću ići na njega.

Poručujem roditeljima, ne dajte se. Borite se svim silama! To su NAŠA djeca, ne njihova! Imamo pravo biti zajedno!”

Kristina Tomašević bila je odvojena od dvogodišnje kćeri, koja je lani bila hospitalizirana u osječkoj bolnici zbog sumnje na potres mozga. “Za mene se nije mogao naći slobodan apartman.

Rekla sam da ću stajati i dan i noć pored krevetića samo da je ne odvajaju od mene... To nije bilo moguće. Sestra mi je rekla da se ujutro ne uplašim ako vidim da joj je rukica vezana za krevetić jer one ne mogu u svakom trenutku biti uz nju. Vidno joj je išlo na živce kćerino plakanje. Pokušala sam joj objasniti da je malena žedna i gladna s obzirom na to da 24 sata ne smije ništa niti jesti ni piti i da očekujem trunku razumijevanja s njene strane...

Dopustili su mi da budem s kćeri do 21 sat, ali nije uspjela zaspati. Njeno vrištanje prilikom odvajanja sam čula do prizemlja. Sto stvari mi je prolazilo glavom dok sam odlazila. Pomislila sam ako je odvedem, ako se nešto zakomplicira, što ću onda? Ta noć nam je bila najgora u životu”.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?

Izdvojeno

30. rujan 2020 14:15