StoryEditor
HrvatskaNovo doba

Kamo ide hrvatski turizam? O tome se malo priča, a u 2018. dogodile su se tektonske promjene, nezabilježene u povijesti

1. siječnja 2019. - 12:18

Nemamo radnika, fali nam gostiju, pa nam fali hotela, previše je obiteljskog smještaja, onda imamo previše turista i prevelike gužve, a fali nam avionskih linija, partneri se žale da smo poskupjeli bez ulaganja, a potom se rješenje s naše strane traži u daljnjem povećanju cijena...

Sve te i mnoge druge kontradiktornosti bile su kockice u mozaiku ovogodišnje turbulentne turističke godine, na kraju koje je, htjeli to priznati ili ne, ipak puno više zadovoljnih nego onih drugih. Jer, nemojmo se lagati, svi koji su se turizmom u Hrvatskoj bavili u 2018. godini pospremili su sasvim pristojne zarade, koliko god galamili o teškim uvjetima poslovanja, visokim nametima i svemu ostalom što ih koči u radu.

Istina, to su uspjeli dobrim dijelom varajući državu i "zaobilazeći" zakone, ali devizni računi građana nikada nisu u jesen bili deblji nego ove godine. Daleko od toga da je Hrvatska stvorila idealan makroekonomski okvir za ozbiljan turistički posao, no naši su turistički i uslužni poduzetnici pronašli način da nadmudre državu, poreznike i inspektore i zato su svi potiho zadovoljni 2018. godinom.

Krenemo li u analizu ove turističke godine od onoga što ju je najsnažnije obilježilo, onda su to nesumnjivo dvije ključne stvari: nedostatak radne snage i prve burne reakcije domaćeg stanovništva na turističke gužve i poskupljenje života. A i jedna i druga stvar prvi put su baš u ovoj godini postale dio svakodnevnih jadikovki poslodavaca s jedne strane i građana s druge. Iako je još od zimskih mjeseci bilo jasno da će radnika nedostajati u svim ugostiteljsko-turističkim zvanjima, u turizmu i ugostiteljstvu radilo je oko 120 tisuća zaposlenih te još oko 20 tisuća sezonaca u samoj "špici" sezone, ali je stalno nedostajalo još oko 15 tisuća radnika. Prvotna kvota za uvoz radnika u turizmu, koja se s 4660 radnika u srcu sezone(?!) penjala na 7660, koliko su ih poslodavci smjeli uvesti iz inozemstva, nije u tom pogledu gotovo ništa pomogla. Strancima smo privlačni kao zemlja za odmor, ali kao zemlja u kojoj će zaraditi za odmor – teško.

Prigovori građana

Isto tako, dobili smo u ovoj turističkoj godini i prve prave i velike gubitnike u našem tako uspješnom turizmu, a to su nesumnjivo domaći građani koji ne participiraju u zaradi i biznisu koji nose turisti. Oni su najveći "luzeri" uspješne turističke godine jer od tih pustih gostiju, poreza, prireza, pristojbi, članarina i svega što su poduzetnici i lokalne uprave naplatile turistima, oni uglavnom nisu dobili ništa. Ni u poboljšanju komunalnog standarda, ni u sadržajnom obogaćivanju gradova i općina, građani koji se ne bave turizmom baš ničim nisu osjetili zašto su trpjeli mjesecima svu tu turističku opsadu. A zaslužili su nagradu za strpljenje barem u vidu nekog novog parkića, igrališta za djecu, novog parkirališta, ambulante ili bilo čega drugog što bi se financiralo iz gradske zarade u sezoni, kako bi vidjeli da je i njima bilo vrijedno podnositi sav taj teret uspjeha koji je drugima napunio blagajne. I to sve glasnije nezadovoljstvo građana zbog (ne)organiziranosti suživota s turistima je nešto što je obilježilo turističku godinu. No, nitko se zbog toga nije previše uznemirio osim njih samih.

Analizirati turističku 2018. godinu, a ne krenuti od činjenice da je u njoj na tržište stavljeno oko 70 tisuća novih postelja u obiteljskom smještaju (11 posto više nego lani!), koji je tako prešao brojku od 600 tisuća kreveta, nije moguće. Jer ta činjenica stalnog rasta te vrste smještaja već uvelike obilježava sve parametre poslovanja u našem turizmu.

Ukupan broj kreveta u komercijalnim smještajnim kapacitetima povećan je za oko sedam posto, dok su hoteli povećali kapacitete za samo 2,5 posto. Tako je, u odnosu na 600 tisuća postelja u apartmanima, registrirano oko 167 tisuća kreveta u hotelima, koje i dalje obilježava nizak udio u turističkim posteljama od svega 16 posto. Zbog takvog rasta kapaciteta obiteljskog smještaja, ove je godine zauzetost kapaciteta tijekom pojedinih mjeseci bila ispod očekivane.

Jednostavno, rast gostiju nije toliki da bi popunio toliko stalno novih kreveta u obiteljima. Kada se svemu doda i neizbježan veliki povratak privremeno otpisanih u turizmu – Turske, Egipta, Tunisa, Maroka, Grčke – jasno je zašto je došlo do prave uzbune krajem srpnja i početkom kolovoza, kada je u hotelima i obiteljskom smještaju bilo posvuda slobodnih postelja koje su se nudile po dampinškim cijenama, samo da nisu prazne. Posljedica je to u hotelima pogrešne poslovne politike i zaustavljanja prodaje (stop bookinga) još od veljače u želji da se zaradi više. U obiteljskom smještaju gostiju je nedostajalo zbog stalno sve veće ponude i sve izbirljivijih gostiju koji traže više za manje novca.

Splitski rekord

Dokle je stigla borba za popuniti apartman na Jadranu, najbolje ilustrira priča jednog iznajmljivača koji je zamolio goste da pričekaju na parkingu dok ode po ključ apartmana, da bi ih tu zaskočio njegov susjed ponudivši im 10 eura nižu cijenu i odveo ih k sebi.

Sve to dovodi do stagnacije zauzetosti kapaciteta, iako će ukupan prihod od turističke godine rasti. No, na prihod će utjecati stopa povećanja broja noćenja i stopa povećanja cijena u odnosu na prošlu godinu, što valja pošteno priznati.

– U prvih šest mjeseci ove godine postigli smo 10 posto veći prihod od turizma, a do kraja godine možemo predvidjeti ukupan prihod do 12 milijardi eura. Isto tako, ove godine realizirano je gotovo milijardu eura investicija u turizmu, a iduće godine očekujemo i 50 milijuna više. Prosječna popunjenost u hotelima tijekom ljetnih mjeseci na razini zemlje je 91 posto, a u primorskim županijama i do 97 posto. Prema najnovijem istraživanju o stavovima i potrošnji turista u Hrvatskoj, gosti u hotelskom smještaju borave šest do deset dana te prosječno po danu troše 122 eura, što je čak 55 posto više od prosječne potrošnje u svim ostalim vrstama smještaja – kaže ministar Gari Cappelli.

Sada, kada se može već s velikom sigurnošću pogledati 12 mjeseci unatrag u turističkoj branši, sigurno je da su predsezona i posezona bile najkvalitetniji dio ovogodišnje poslovne godine, iako ne svuda podjednako. Prvi sezonski letovi su krenuli prema Jadranu tri tjedna ranije nego lani, a bilo ih je čak 70 više nego lanjske predsezone i posezone. I u toj brojci od 34.400 rotacija iz Europe prema Hrvatskoj ove godine, leži najvažniji podatak koji govori o odličnom posjetu jadranskim odmorištima u predsezoni. Splitsko-dalmatinska županija u tom je pogledu doista pobjednik jer je na njezinu području još od ožujka pa sve do studenoga rast turističkih dolazaka bio stalno najveći u zemlji, pri čemu je prava zvijezda grad Split s dvoznamenkastim rastom dolazaka i noćenja tijekom cijele godine.

Na rezultate sjevernih jadranskih regija utjecalo je proljetno (ne)vrijeme i činjenica da velike kapacitete imaju u kampovima, pa se srednja Dalmacija čvrsto pozicionirala kao druga najjača turistička regija u zemlji, odmah iza Istre, a ispred Kvarnera, koji je desetljećima po prometu držao drugo mjesto u zemlji. Vrijedno je istaknuti da te tri regije same ostvaruju tek nešto manje od 70 posto turističkog prometa u priobalju.

Izrazita sezonalnost hrvatskog turizma, u kojoj se najveći dio prometa ostvari u ljetnim mjesecima, nije se, nažalost, promijenila ni ove godine, čemu je dokaz činjenica da je krajem listopada nekoliko stotina hotela u Hrvatskoj zatvorilo svoja vrata do proljeća, iako će im, prema sadašnjim pokazateljima, ukupni prihodi biti značajno bolji nego godinu prije. No, hotelijeri se i dalje s pravom žale na visoku stopu PDV-a na ugostiteljske usluge od 25 posto i brojne druge namete koji im poslovanje čine nekonkurentnim u odnosu na druge mediteranske zemlje, pa im poput svjetla na kraju tunela zvuči najava resornog ministra o korekciji tih poreznih davanja u 2020. godini.

Podjela karata za 2019.

Ono po čemu će ova turistička godina ostati upamćena onima koji pažljivo prate zbivanja u toj branši svakako je i odmak od stalnog "bombardiranja" javnosti brojkama kao ključnim dokazom uspješnosti našeg turizma. U godini kad se sve više svjetskih top-destinacija suočava sa simptomima kroničnog "overtourisma", poput preopterećene infrastrukture, uskih grla u "nezaobilaznim znamenitostima", otuđenja lokalnih stanovnika, iseljavanja povijesnih jezgri, i u Hrvatskoj je shvaćeno kako ta turistička masovnost koju smo dosegnuli ne donosi previše dobroga na duge staze.

Uostalom, odražava se ona već i na našu uslugu, pa su nam ocjene iz gostoljubivosti u značajnom padu. I u strukturi gostiju došlo je do tektonskih poremećaja, pa više nismo tipična zemlja obiteljskog turizma. Gosti su nam sve mlađi i razuzdaniji. U proteklih sedam godina izgubili smo gotovo 20 posto obitelji na odmoru u korist mlađih gostiju i parova bez djece, koji sada prvi put u novijoj povijesti našeg turizma čine najveći dio naših gostiju (48 posto). Full of life!

Eto, 2018. godina puno je desetljetnih turističkih postulata uzdrmala, dovela u pitanje, a neke i potpuno pregazila. Ostaje vidjeti koliko pouka će odgovorni iz nje izvući i što će raditi tijekom zime da ne ponove iste pogreške. Jer, putnici imaju sve više izbora, konkurencija ne spava, a mi bismo trebali prestati misliti sami o sebi kao o bogom danima za cijeli turistički svijet. Ako smo tu povlasticu stjecajem tuđih (loših) okolnosti uživali nekoliko godina, 2019. će stvari staviti na pravo mjesto. A karte se dijele sada...

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?

Izdvojeno

01. prosinac 2020 06:40