Drago Pranjić iz osječke Javne vatrogasne postrojbe predsjednik je Odbora vatrogastva Sindikata lokalnih službenika i namještenika RH i jako je dobro upućen u sve probleme s kojim se njegovi kolege susreću.
Vijest da je na zadatku poginuo Goran Komlenac, njegov dubrovački kolega, jako ga je dirnula, kao i sve vatrogasce u Hrvatskoj.
– Goran je bio ne samo veliki profesionalac i jedan od najsposobnijih u našim redovima, nego je bio vrlo aktivan i kao sindikalist u Sindikatu vatrogasaca grada Dubrovnika. Susretao sam ga na raznim sindikalnim sastancima, a bio je i član Stručne skupine za izradu Pravilnika o sistematizaciji i koeficijentima složenosti, kojim bi se reguliralo da svaki vatrogasac u Hrvatskoj ima istu plaću, te da ne budemo ostavljeni lokalnoj samoupravi da ona određuje plaće za naš rad. Jer vatrogasac u Čepinu, Iloku ili manjim mjestima nema istu plaću kao onaj u Splitu i Osijeku, a radi isti posao – kaže nam Pranjić, čiji sindikat obuhvaća u svom članstvu 45 profesionalnih vatrogasnih postrojbi, od 75 koliko ih ima trenutačno u Hrvatskoj.
Vrhunski profesionalci
Pitamo ga tko je trebao donijeti taj Pravilnik o sistematizaciji i zašto se s njime kasni.
– Zakon o vatrogastvu stupio je na snagu 1. siječnja 2020. godine, a taj Pravilnik je trebao biti donesen šest mjeseci kasnije od donošenja Zakona. Dakle, nije donesen dvije godine i jedan mjesec. Donosi ga glavni vatrogasni zapovjednik RH Slavko Tucaković, a ja ne mogu znati zašto se to još nije dogodilo i koje su sfere u tu priču umiješane. Mada svi vatrogasci imaju odličnu suradnju sa zapovjednikom Tucakovićem, to mogu potvrditi, inzistiramo i na donošenju Pravilnika za koji se pokojni Goran Komlenac toliko borio, ali ga nije dočekao – ističe Pranjić, koji je već 28 godina vatrogasac, a sada se nalazi na mjestu šefa smjene u JVP-u Osijek.
– Nitko u sindikatima vatrogasaca nije oslobođen rada u službi pa tako ni ja, a sindikalni rad je pitanje trošenja dodatne energije i slobodnog vremena i volje da se nešto poboljša. Kod nas vatrogasac početnik u Osijeku ima plaću od 5800 kuna, u koju je uključeno osam noćnih smjena u mjesecu, dežurstva, rad vikendima i ostale aktivnosti, a dodaje se povećanje od 0,5 posto mjesečne plaće na svaku godinu radnog staža, tako da vatrogasac za 20 godina iskustva može zaraditi u Osijeku od 7500 do 7600 kuna. Još mi dobro stojimo, u drugim manjim sredinama stanje s plaćama je puno gore i plaće su manje za ista dežurstva, noćne smjene i intervencije.
Nismo mogli ne postaviti Pranjiću pitanje: mogu li se smrti vatrogasaca izbjeći i na koji način?
– Nažalost, ne mogu! To odgovorno tvrdim. Kako je poginuo naš prijatelj Goran, još službeno ne znam pa ne mogu ni govoriti što je tu krenulo po zlu, ali posao vatrogasca je jako opasan i to svi znamo. Do sada je poginulo petnaest vatrogasaca, zajedno s Goranom. U tragediji na Kornatima izgubili smo dvanaest svojih kolega, u Rijeci je od eksplozije plinske boce poginuo vatrogasac, a lani je u Velikoj Gorici poginuo kolega kojemu je na zadatku gašenja požara zatajilo srce. Koliko god smo spremni, opremljeni i obučeni, neke situacije ne mogu se izbjeći ni predvidjeti, nažalost. Prema teoriji, puno je lakše gasiti na otvorenom prostoru, no tu je teoriju praksa demantirala jer je baš na tom otvorenom prostoru poginulo trinaest vatrogasaca.
Sustav kontrole
Profesionalni vatrogasci imaju vrhunsku opremu, dobro su i fizički spremni i obučeni, ali uvijek se pojavi neki nepredvidljivi faktor kojeg nema u planu našeg rada ili se odjednom stvori na samom terenu. Koliko god si iskusan vatrogasac, ne možeš sve predvidjeti jer situacije nisu u vatrogastvu predvidljive ni šablonske. U stambenim objektima nailazimo na ostavljene plinske boce za koje ne znamo da se nalaze po stanovima i podrumima, a poseban problem su takozvane štukature, drvene grede između svodova starih kuća. Nikada u takvim intervencijama nismo sigurni – ističe Pranjić.
Kaže da ne zna koliko su trenutačno jake naše zrakoplovne vatrogasne snage, ali iznenađuju ga tekstovi da su u Zrakoplovno-tehničkom zavodu na remontu tri protupožarna aviona: Air Tractor i dva kanadera.
– Mislim da je to trebalo odavno biti riješeno i završeno prije nego je požarna sezona i počela. Ovdje se radi o Ministarstvu obrane, u čijem su vlasništvu avioni, ali je nemoguće da se ovakva situacija mogla dogoditi. I inače se zalažem za veće kontrole i u vatrogastvu na svim razinama, ali tih čestih kontrola i provjera, nažalost, nema dovoljno – ili nema dovoljno ljudi, ili smatraju da je sve u redu. Bez sustava kontrole i provjere nema ni sigurnosti da je sve u redu. Ne znam, pretpostavljam da je trebalo tako biti i s ova tri protupožarna zrakoplova, nemoguće je da se taj problem rješava, a početak je osmog mjeseca, srca protupožarne sezone. Mi smo iz Osijeka dali šest vatrogasaca na ispomoć u Divulje preko ljeta. Dakle, nešto se planira i provodi, ne znam kako neki sektori totalno zataje, a da nitko nije dogovoran – pita se Pranjić, koji poručuje da je stanje i sindikalne organiziranosti vatrogasaca i stanje u vatrogastvu puno bolje nego prije pet-šest godina, ali da prostora za napredak uvijek ima.