StoryEditor
HrvatskaJučer, danas, malo sutra

Zašto mi je žao Tonija Cetinskog i Dejana Lovrena

23. svibnja 2020. - 12:00
Nije svatko pozvan na sva pitanja davati odgovoreMarijana Banko/HANZA MEDIA

Meni je malo žao Tonija Cetinskog i Dejana Lovrena. Malo. Nije puno. Žalim svakoga kojemu se ruga mnoštvo. S druge strane, ne mogu ih ni previše sažalijevati kad znam u kakve gluposti vjeruju. Posebno me žalosti kad vidim da svoju slijepu vjeru u neobranjivo oni nazivaju mišljenjem.

U tome, naravno, nisu usamljeni. Naš svijet jako je ponosan što nakon dugih desetljeća komunističke represije konačno uživa u slobodi mišljenja i govora. I treba biti ponosan, nego šta, samo ne bi bilo loše da pritom shvati kako mišljenje, na žalost, ima svoje granice. Ali hajdemo redom...

Kako, u najkraćem, opisati incidente koji su demolirali javni ugled dvojice donedavno omiljenih ljudi, pjevača i nogometaša? Oni su nasjeli na opasne budalaštine koje šire teoretičari zavjera, pa su na društvenim mrežama ponosno objavili kako ne žele biti ni cijepljeni ni čipirani, sugerirajući time svojim fanovima da se povedu za njihovim primjerom, pa i sami ustanu protiv dijabolične igle i još gorega čipa.

Zavjera protiv koje su podigli glas globalnih je razmjera i nju, pretpostavljam, operativno provode ljudi koji se, izvan svake sumnje, odlično razumiju u modernu medicinsku i informatičku tehnologiju. Cjepivo i čip ne mogu se kupiti u kvartovskom dućanu niti izraditi u garaži. I jedno i drugo može se domisliti i proizvesti samo u sofisticiranim laboratorijima gdje rade najveći svjetski znalci.

Da, znalci, ta ja riječ ključna. Jer, Cetinski i Lovren nemaju pojma ni o medicini ni o informatici. Odnosno znaju da kad ih nešto zaboli, treba zvati doktora, a kad im računalo rikne, servisera. Ali zašto se onda, pobogu, upliću u rasprave o temama o kojima nemaju dvije čiste? Odgovor je razoružavajuće jednostavan: zato što imaju mišljenje. Imaju pravo na njega, pa su ga, eto, i konzumirali.

Srž sukoba koji je izbio između Cetinskog, Lovrena, Đokovića te niza drugih antivaksera odnosno čipofoba i ostatka svemira svodi se na to da oni duboko vjeruju kako je svaka tema podložna raspravi i kako svačije mišljenje jednako vrijedi. To zvuči dobro sve dok duh vedre, demokratske rasprave u ozračju opojne, slatke slobode ne preselite, recimo, u kiruršku salu.

Kad bi se, ne daj bože, Cetinski i Lovren tamo zatekli u svojstvu pacijenta, bi li jednako držali do mišljenja kirurga i vulkanizera? Ne bih se baš zakleo. Naravno, vrijedi i obrat ovome pitanju, bi li centriranje trapa na svojemu automobilu povjerili entuzijastičnom dijabetologu ili školovanom serviseru?

Sva galama koju jednako podižu slavni baš kao i anonimni ljudi izluđeni budalaštinama koje su negdje čuli ili pročitali, pa u njih slijepo povjerovali, oslonjena je na kilave temelje, naime, na priglupo shvaćanje prava na mišljenje.

Da, svugdje u civiliziranom svijetu ono je i ustavom i zakonima zajamčeno, ali ga nije pametno apsolutizirati, pa reći kako je na sva pitanja svatko pozvan davati odgovore. Nije niti smije biti. Kad bi takav stav zaživio, civilizacija bi se raspala za tri dana, a naši životi više ne bi vrijedili ni pišljiva boba.

Većini ljudi to ne treba objašnjavati, zato se većina ljudi zadnjih dana smije Cetinskom i Lovrenu. Nije, međutim, na odmet upozoriti kako u našoj javnosti cirkulira puno više sličnih budalaština koje se, međutim, ne prepoznaju kao takve. Ljudi koji o povijesti ništa ne znaju ili im se ona ne sviđa, jer bi voljeli da je bila drukčija, uporno i glasno svakoga dana pokušavaju rehabilitirati one koji su bili na krivoj strani historije, morala i čestitosti.

Ti revizionisti ne daju se ušutkati, nema šanse, jer oni brane svoje prirodno i neotuđivo pravo na mišljenje. Iako ovdje o mišljenju ne može biti govora, jer njihovi stavovi nisu oslonjeni na znanje i činjenice, nego na možda dirljivu, ali apsolutno promašenu vjeru da su se stvari dogodile drukčije.

Takve tipove nitko se ne usuđuje ismijavati kao, recimo, Cetinskoga i Lovrena. Tko je blesav plašiti se pjevača i stopera, kako nam oni mogu naškoditi? Urlanjem u uho ili možda uklizavanjem u noge?

S druge strane, kako se ne plašiti onih koji misle da je izdajnički šljam, talog ove nacije, zapravo družina mučenika u koje bismo se svi trebali ugledati? Na račun naših ustašofila nitko se ne zeza da vrag ne bi odnio šalu. Žovijalnom vragu ne bi bilo prvi put.

Baš kao što ni nama ne bi bilo prvi put da padnemo u šake razbojničkoj falangi. Protiv koje nitko još uvijek nije izumio cjepivo, pa nam ne preostaje ništa drugo nego održavati socijalnu distancu prema njima.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?

Izdvojeno

26. rujan 2020 01:59