StoryEditor
HrvatskaJučer, danas, malo sutra

Ivica Ivanišević: Srame li se sada oni koji su uredovali nad šetačima? Jesu li im makar malo narasle magareće uši?

27. lipnja 2020. - 12:00
Stožer funkcionira kao neka vrsta predizbornog servisa vladajuće stranke  Damir Krajač/HANZA MEDIA

Do prije mjesec-dva dijelili smo se na neodgovorne i odgovorne pojedince. Prvi su bili društvu na sramotu, a drugi na diku. U međuvremenu je zaživjela podjela na opuštene i one koji to nisu, pa bismo ih valjda trebali zvati napetima. Na skali krivnje opuštenost nema, međutim, jednaku težinu kao i neodgovornost. Nitko ne želi ohrabrivati i poticati relaksirano ponašanje, ali se ono ipak ne drži bogzna kakvim krimenom. Razlog tome je jednostavan: svi smo manje ili više skloni opuštanju. Naprosto, u čovjekovoj je prirodi ići linijom manjeg otpora i zaobilaziti prepreke. Zato naši visoki čimbenici već tjednima ne upiru prstom na neodgovorne pojedince, nego rezignirano sliježu ramenima i ponavljaju zaključak kako smo se, eto, opustili. Kao da su svi građani ove zemlje jedno jedincato tijelo koje se sprema poći na plažu, ali je cijelu zimu neumjereno žderalo i nije se posvećivalo fiskulturi, pa je sada mlohavo i izgleda ajme meni.

Ako smo krivi svi, tad nema smisla propitivati bilo čiju pojedinačnu odgovornost, a kamoli krivnju. Recimo, u slučaju teniskog turnira - koji je, kao i sve slične manifestacije, išao u paketu s noćnim partijanjima i dnevnim druženjima s djecom - nisu krivi organizatori, zdravstvene i ostale vlasti koje su im dopustile slobodno održavanje natjecanja i pratećih programa, sudionici turnira, visoki pokrovitelji i gosti. Krivi smo svi mi.

Kompromitirani Stožer

I premijer koji se u Zadru veselo družio s kremom svjetskoga tenisa, i ti, dragi čitatelju, koji se već mjesecima krećeš samo na potezu između stana i kvartovskog dućana, s tek povremenim skretanjima do tržnice ili brijačnice. Svi smo se, brate, opustili i sad je skroz bezveze cjepidlačiti oko pojedinačnih krivnji. A naročito je bezveze krivce tražiti tamo gdje ih objektivno jedino ima: u do kraja kompromitiranome Stožeru koji se odavno već ne bavi svojim temeljnim poslom, dakle, zaštitom stanovništva od pandemijske prijetnje, nego funkcionira kao neka vrsta predizbornog servisa vladajuće stranke.

Tužno je gledati ljude u ozbiljnim godinama, među njima i turboobrazovanu čeljad, kako se iz dana u dan brukaju izmišljajući nove kriterije za upućivanje ljudi u samoizolaciju, hvatajući se za svaku sekundu manjka ili viška što ga je neki čovjek proveo u društvu oboljelih, a koja može prelomiti odluku treba li ga pospremiti u samicu na dva tjedna. Naravno da treba, osim ako se ne radi o čovjeku s vrha vlasti.

Temeljita kompromitacija Stožera koja ide u paketu s još temeljitijim ne opuštanjem, nego raspuštanjem svih kriterija, trebala bi biti dobra opomena onima koji su tri mjeseca predano i samoprijegorno, kao poslušni kotačići velikoga profesionalnog mehanizma ili kao entuzijastični dragovoljci u vlastitoj režiji uhodili i denuncirali takozvane neodgovorne pojedince, ne mareći što pritom ograničavaju njihova (a posredno i vlastita) ljudska prava bez ijednog racionalnog opravdanja. Baš me zanima što o friškom razvoju situacije imaju reći ona dva slavna policajca koja su u Splitu uredovala zbog subverzivne šetnje dviju građanki oborivši usput na zemlju građanina koji ih je pokušao zaštititi od "uredovanja“. Jesu li makar malo narasle magareće uši redarstveniku koji je izustio onu slavnu, primitivnu i besmrtnu rečenicu: "Gospođo, koji vam je kurac, ovo je radi vašeg dobra“?

Zatvoreni Marjan

Je li ovih dana barem mrvicu neugodno pripadnicima Hrvatske gorske službe spašavanja, koji su po Marjanu lovili sredovječne rekreativce s kardiovaskularnim dijagnozama i držali im prodike o odgovornosti, jer im onako mladima, zdravima i mišićavima nije išlo u glavu da nekim ljudima šuma nije adrenalinsko zabavište, nego jedino mjesto na kojemu mogu sačuvati ono malo preostalog zdravlja?

Toplo se nadam da jest, jer sam dotično društvo do ovoga proljeća doživljavao kao skupinu bistrih i plemenitih ljudi. Očito sam ih precijenio, ali se ipak nadam da nisam previše. Siguran sam, međutim, da onima koji su iz tobože epidemioloških razloga zatvorili brdo koje se prostire na 340 hektara i na kojemu bi se mogli smjestiti svi građani Splita održavajući pritom preporučenu socijalnu distancu – nimalo nije neugodno. Njihovi intelektualni i moralni kapaciteti naprosto su, bojim se, tragično nedorasli tome zahtjevu. Oni samo znaju slušati i bespogovorno izvršavati naređenja.

Ovih dana mora da im nije lako. Jer, jednom kad se razlabave svi kriteriji, kad više nitko ne zna što je (i kome) dopušteno, a što nije, kad se umjesto neodgovornim pojedincima krivnja pripiše cijelome kolektivu, što je činiti pokornim čuvarima poretka? Kad već ne mogu režati, ne preostaje im ništa drugo nego da neutješno zavijaju.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?

Izdvojeno

19. rujan 2020 08:23