StoryEditor
HrvatskaJučer, danas, malo sutra

Ivica Ivanišević: Hrvatska o sebi i dalje razmišlja kao o zemlji u geopolitičkom crtiću, borbene avione želimo kupiti samo zbog straha od Srba

29. svibnja 2021. - 10:01

Hrvatska je mala zemlja, iz dana u dan sve manja. Ne, to ne znači da ulazi u se, da se na neki neobjašnjivi način usitnjava i roni ili da nam je netko, ne daj bože, čupa, nagriza i otima. Duboko vjerujem da zemlju – svaku, pa i ovu našu – prije svega čine ljudi, a oni već godinama iz sivila ovdašnje svakodnevice odlaze u bijeli svijet.

Odlaze jer su uvjereni – ili se barem nadaju – da će im negdje drugdje biti bolje, da će lakše naći posao od kojega će moći pristojno živjeti, i to u društvu koje nije premreženo korupcijom na svim razinama.

Naši iseljenici čuli su, eto, da ima i zemalja u kojima se porezi ne definiraju kao otimačina i pljačka, nego kao oročeno ulaganje u vlastitu budućnost, jer se od tako prikupljenog novca mogu namiriti neki budući izdaci, recimo, troškovi liječenja na koje svaki čovjek ima pravo kad god mu ustreba, a ne kao kod nas, kad dođe – ako uopće ikad i dođe – na red.

Bijeg od siromaštva

I tako Hrvatska iz dana u dan biva sve manjom. Smanjivala se i prije pandemije i potresa, a kako neće sada. Ljudi je uglavnom napuštaju autobusima i avionima, jer, kao što znamo, od naših vlakova nema koristi, a brodovi plove samo prema Italiji, koja i nije neka osobita meka za one koji se nadaju boljemu životu.

Paradoksalno, autobusnim prijevoznicima nikad nije bilo gore, a nacionalni avioprijevoznik gomila dugove. I nikom ništa. Ljudi pokušavaju uteći od sudbine gubitaša, za razliku od buseva i aviona koji tom usudu ne mogu nikako izmaknuti, a država samo što nije iz čarape izvadila bolesnu svotu novca – koji, naravno, nema niti će ga ikad imati – da bi kupila borbene avione.

Pritom još uvijek nismo čuli, a bojim se da i nećemo, zašto bismo se uopće morali upustiti u taj trošak. Ta se tema ne otvara, kao da je samorazumljiva, svakome jasna i savršeno neupitna.

Pa hajdemo barem pokušati pronaći odgovor na pitanje što će nam, pobogu, nastrano skupe leteće naprave, svejedno jesu li francuske ili američke, namijenjene razaranju zgrada i ubijanju ljudi. One, netko će reći, služe tome da odvrate potencijalnog agresora od svake invazivne, napadačke ambicije.

No, na koga sumnjamo da bi nam prije ili kasnije mogao početi raditi o glavi? Jesu li to Englezi, Nijemci, Česi, Rumunji ili možda Bugari? Naravno da nisu, šanse da nas napadne neka od nabrojanih zemalja ravna je onoj da nas požele okupirati Klingonci.

Pa u čemu je onda stvar? Kao i obično, u Srbima. Hrvatska o sebi i dalje razmišlja kao o zemlji u geopolitičkom crtiću. Uživljena u ulogu okretnog i hrabrog miša Jerryja, čeka priliku da napakosti zločestom i ne osobito bistrom mačku Tomu koji je, logično, Srbin.

Mi se ne plašimo nikoga, nemamo ni zašto, jer smo sa svima u dobre, njegujemo srdačne ili barem vrlo pristojne odnose sa svima u svijetu, a kamoli tek u Europi. Samo nam jedna zemlja izaziva nelagodu. To je, naravno, Srbija, od koje strepimo jer veći dio našeg političkog establishmenta čvrsto vjeruje kako se njoj nikad, ni pod koju cijenu, s Vučićem na čelu države ili bez njega, ne smije vjerovati.

Prije ili kasnije, ona će još jednom poželjeti otkinuti nam dio teritorija ili čak cijelu zemlju, a velikosrpske apetite najlakše ćemo primiriti, odnosno obuzdati, kupnjom eskadrile borbenih aviona.

Dijabolična bića

Naš strah od Srbije može se vrlo precizno izmjeriti. Možda ne danas, ali vrlo skoro on će dobiti apsolutno neporeciv i do kraja precizan matematički izraz. Nakon što s izabranim ponuđačem potpišemo ugovor o nabavci lovaca bombardera, znat ćemo koja je vrijednost našega straha u stotinama milijuna eura.

Zanimljiv je to fenomen. Mi se ne plašimo siromaštva, gladi, beskućništva (kad su već naše vlasti na to zaboravile, red je podsjetiti kako su u potresu tisuće ljudi ostale bez domova), teških bolesti (koje se mogu adekvatno liječiti samo ako država namiri kolosalni dug prema veledrogerijama)... Ama baš ništa ne može u nama razgoriti paničan strah, osim istočnih susjeda na koje gledamo kao na dijabolična bića s nadnaravnim svojstvima, koja jedva čekaju prvu priliku da nam napakoste.

Mnogi će reći da oslobađanje od toga paralizirajućeg straha vrijedi para koje ćemo ulupati u nabavku aviona. Jer, što će ti život kad ga provodiš strepeći od najgoreg, dakle, invazije s istoka, kad povazdan samo odbrojavaš do velikog i neizbježnog napada. Meni se, pak, čini da postoje i jeftiniji načini da se kolektivno (ili barem većinski) izliječimo od paranoje koja bi nas mogla odvesti u bankrot. Što fali, recimo, psihoterapiji i ponekom medikamentu?

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
29. srpanj 2021 23:55