StoryEditor
Hrvatskahrabra tomislavka

Ispovijest zagrebačke liječnice: Izgubila sam dvoje djece i preboljela rak. Naučila sam da je život vrijedan borbe za sebe i svoje najmilije

Piše Jutarnji list
24. rujna 2020. - 08:45
Tomislavka Buhiniček Neja Markičević/Cropix

Zagrebačka liječnica Tomislavka Buhiniček, upravo je navršila 50 godina, sretno je udana već 24 godine i rodila je četvero djece. Uspješna je žena s karijerom u farmaceutskoj industriji.

Već je na prvi dojam pristupačna, pametna i topla žena duge plave kose i usana namazanih crvenim ružem. A oni koji je pobliže poznaju, za Tomislavku će reći i da je nevjerojatno hrabra osoba, a kada pročitate njezinu životnu priču, otvorenu ispovijest o borbi sa zloćudnom bolesti koju je u povodu Bra Daya i Dana Dojki, napisala za Jutarnji list, bit će vam jasno i zašto:

"Jučer mi je bio rođendan. Kada pogledam unatrag, u svojoj borbi zaista sam imala sreće.

Nisam napipala kvržicu. Nisam zamijetila zadebljanje. Nisam imala nikakvih bolova.

Shvatili ste, nisam imala nikakvih simptoma koji bi ukazivali na rak dojke. Da ne idem redovito na preglede, vjerojatno bih ga otkrili u znatno kasnijem stadiju i tko zna kako bi tada išla ova priča.

Bila sam na mamografiji, redovnoj ultrazvučnoj kontroli dojke u studenom prošle godine. No, nalaz se nije mogao jasno iščitati. Po preporuci radiologa napravila sam dodatne pretrage iako nisam imala nikakvih simptoma. Bila sam na biopsiji. Nalaz nije bio jasan. I na magnetskoj rezonanci, no nije ništa posebno zabrinjavajuće pokazivala. Dojke su mi već svi silni liječnici ispipali, no nitko nije imao konačan zaključak. Tek nakon treće biopsije postavljena mi je dijagnoza.

Otkriven mi je Carcinoma Mammae Ductale In Situ desne dojke. Rak.

Što sada? Kako? Nije me bilo strah, ali bila sam zatečena s obzirom na to da nisam napipala nikakva zadebljanja ni kvržice u tkivu. Više sam strahovala kako će moja obitelj reagirati. Možda je to zato što sam medicinske struke, ali postavila sam se prema dijagnozi kao prema još jednom poslu koji trebam obaviti. Kada su vidjeli da se ja mogu nositi s dijagnozom, i moja obitelj ju je prihvatila bez puno drame.

Trebalo je obaviti i taj posao. Pitala sam svoga liječnika koja je daljnja procedura, što mogu očekivati i što me čeka u najboljem, a što u najlošijem scenariju. Nakon što mi je objasnio što mogu očekivati i koji je daljnji tijek bolesti, odlučila sam se za obostranu rekonstrukciju kako bih se osigurala da se kasnije, u kratkom roku, karcinom ne pojavi i na lijevoj dojci.

Svoj život doživljavam kao dar i bila sam spremna napraviti sve samo kako bih bila zdrava. Zbog sebe, ali i zbog svoje obitelji, supruga Roberta i svojih najdražih. Kao što sam spomenula, majka sam četvero djece od kojih su dvoje živi i zdravi, sina Tomislava od 23 godine te kći Niku od 13 godina. Dvoje djece je preminulo. To je dio mene. Ne govorim o tome često, ali dio je moje životne priče. Dvoje djece koji više nisu uz mene bili su blizanci.

Kći Ana koja je bolovala od cerebralne paralize preminula je u 20. godini, lani u kolovozu. Sin Tomislav danas ima 23 godine, a kći Nika 13 godina

Jedno je preminulo 20 minuta nakon rođenja, a drugo je živjelo s cerebralnom paralizom do svoje dvadesete godine. Svoju kći Anu izgubila sam u kolovozu prošle godine. U studenom mi je otkriven karcinom. Je li to dvoje povezano? Ja ne znam.

Moguće je da zloćudne stanice nosim u sebi posljednjih 20 godina, ali da su se tek sada, od šoka i neopisive tuge, aktivirale. Vjerujem da je to moguće. Ima smisla.

Kada se karcinom otkrio, sve je išlo vrlo brzo. Već u veljači bila sam na prvoj operaciji u KBC-u Dubrava.

Nakon uspješnog zahvata, uslijedilo je prilično naporno razdoblje oporavka. Naporno je samo po sebi, a još ga dodatno otežava ondašnja javnozdravstvena situacija vezano za karantenu i covid-19. Kako sam bila okružena pažnjom i pomoći obitelji i prijatelja, nisam imala potrebu obratiti se nekoj udruzi koja pruža pomoć u ovako kritičnim i teškim životnim situacijama iako je utješno znati da one postoje.

Nisam za to vrijeme bila pod nekom posebnom prismotrom. Manje-više sam normalno živjela, poput svih, pridržavajući se epidemioloških mjera i preporuka. Brinula sam o svom zdravlju, ali nisam išla u krajnosti i tražila ljude da rade test na covid-19 kako bih se s njima mogla družiti, ali nisam niti išla na velika okupljanja ili svadbe. Jednako bih se pazila i da nije bilo korone.

Štedjela sam se u čišćenju doma, pranju, kuhanju, nisam dizala teške stvari, a sva druženja su bila na otvorenom. Podrška obitelji i prijatelja nevjerojatno mi je puno značila u tim trenucima. Svi su mi pomagali i moj mobitel je stalno zvrndao. No, u bolnici je bilo i žena koje nitko nije ni nazvao...

U lipnju su mi obje dojke odstranjene i rekonstruirane silikonskim implantatima.

Što se samog zahvata tj. rekonstrukcije tiče očekivala sam da taj zahvat riješi primarni-zdravstveni, a naravno i estetski problem. Jer, nemojmo se lagati, grudi su ženama često najdraži znak ženstvenosti, pa tako i meni. U tome me je podržao i savjetovao te kroz cijeli postupak i oporavak vodio i pratio doc. dr. Domagoj Eljuga. Izrazito sam zadovoljna cijelim načinom i pristupom te sadašnjim izgledom rekonstruiranih dojki.

Mislim da je najveći problem zbog kojeg žene ne pristaju na rekonstrukciju strah i neznanje tj. preslaba javnozdravstvena osviještenost. Svakako bih preporučila rekonstrukciju tamo gdje god je moguća jer se u istom zahvatu rješava i medicinski i estetski problem. Ujedno dugoročno pozitivno utječe na podizanje narušenog samopouzdanja i prevenciji daljnjih psihosocijalnih komplikacija bolesti.

Ipak, trebao mi je određen period da se naviknem na nove grudi, na to strano tijelo u meni. Čudan je osjećaj jer to nisu one moje dojke koje sam mogla lijepo opipati nego neka čudna masa u mojim rukama, a tu su još i ožiljci.

No, tijekom oporavka, navikavala sam se. Sada sam već prestala nositi medicinski grudnjak i sve reagira onako kako je i prije, a mogu reći da je i moj suprug zadovoljan opipom. Jer i to je isto jedan od strahova s kojim se žene u mojoj poziciji susreću - kako će partner reagirati.

Sada sam zdrava i priznajem, zadovoljna svojim grudima. Dekolte mi jako lijepo izgleda. A onaj tko ne zna za moju priču, teško išta može i zamijetiti. Iako, još me uvijek nekada osjetim nelagodu, grudi me posebno bole prije promjene vremena.

No, to je mala cijena za moje zdravlje...

Ne živim u strahu iako mi nitko ne može garantirati da mi se rak nikada neće vratiti. Uvijek postoji mogućnost da je ostao neki kanalić u pazuhu, leđnom mišiću ili negdje drugdje u mom tijelu te da se nešto može od njega izroditi. No ne zamaram se time. Ne želim živjeti u strahu. Idem na redovite kontrole i pretrage i pazim na sebe.

Voljela bih da i druge žene tako paze na sebe.

Samo u jednoj godini s rakom dojke u Hrvatskoj se susreće više od 2500 žena, a ja sam frustrirana jer u Hrvatskoj sustav prevencije ne funkcionira najbolje, počevši od redovitih kontrola pa sve do nepostojanja registra oboljelih pacijenata koji bi se nakon oporavka dalje pratili. K tome, žene još uvijek preglede poput mamografije smatraju tabuom, što je nedopustivo.

Kada se o raku dojke govori u javnozdravstvenim akcijama kao što je Bra Day & Dan dojki, žene odmahuju rukom jer ‘to se ne događa meni, nego nekome drugome’. E, pa to je svijest koju moramo promijeniti! To je razlog zbog kojeg pišem ovu priču. Jer ja nisam imala simptome koji bi ukazivali na rak dojke i redovita mamografija se pokazala spasonosnom.

Koliko ste sigurni da su vaše dojke zdrave?

Nemojte čekati!

Ne želite doći prekasno...

Teško je nešto generalno reći ili preporučiti osobama koje se bore s ovako teškom bolesti. Ja sam naučila da je život vrijedan borbe za sebe i svoje najmilije. Možda te riječi nekome mogu biti poticaj. Kada je, pak, riječ o onima oko nas koji nas prate u ovoj teškoj situaciji, savjetovala bih im da imaju ljubavi i strpljenja jer toga nikad nije dovoljno", zaključuje Tomislavka Buhiniček za Jutarnji.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?

Izdvojeno

01. prosinac 2020 12:46