StoryEditor
Hrvatskapuljanka franica srhoj kumlanc u svojoj knjizi iznosi svjedočENJA 25 žena koje u trećoj životnoj dobi rade preko granice

Golgota nadničarki: Gladne, bolesne i zlostavljane njegujemo starce po Italiji

Piše PSD.
14. ožujka 2010. - 17:02

Puljanka Franica Srhoj Kumlanc jedna je od brojnih žena iz Hrvatske koje trbuhom za kruhom, u trećoj životnoj dobi, godinama odlaze na “pečalbu” u Italiju, kako bi sebi i obitelji osigurale koliko-toliko dostojan život.

Njezino i svjedočenje 25 žena iz Istre, Rijeke, Dalmacije, Slavonije, o mučnom i teškom radu u Italiji, gdje uglavnom čuvaju stare, nemoćne i bolesne osobe, a pri tome su i same često potplaćene, izgladnjele i zlostavljane, naći će se u njezinoj, devetoj po redu knjizi s naslovom “Sunce koje nema zalaza”.

Rasap obitelji

Autorica govori o pravom ekonomskom i socijalnom egzodusu naših žena, koje u teškim uvjetima, zarađujući gorak kruh, najčešće po dva tjedna ostavljaju obitelji i djecu, zbog čega im se nerijetko raspadaju brakovi, a djeca postaju problematična.

Najveći val žena iz Hrvatske zapljusnuo je Italiju poslije Domovinskog rata, kada su naše sunarodnjakinje radi egzistencije obitelji odlazile u nepoznato, većinom radeći na crno, ne znajući talijanski jezik, proživljavajući teške drame i neugodna iskustva.

Franica se prisjeća priče Riječanke Marije, koja je preko fantomske agencije stigla na rad u jednu obitelj blizu Padove, da bi ubrzo shvatila kako je prevarena, jer ju je u kući dočekao 70-godišnjak koji joj je otvoreno pokazao seksualne aspiracije.

Žene uglavnom kreću na put bez veće količine novca, u nadi da će nešto zaraditi, pa je Marija u strahu za svoj život pobjegla od nesuđenog “poslodavca” i pronašla utočište u benediktinskom samostanu. Vrata joj je otvorio fratar, koji je uočio da ženi treba pomoć i da je u velikoj nevolji, tako da se prvi put pod svodom tog samostana našla žena.

Dali su joj jesti, postelju da prespava, a sutradan su je otpratili do željezničke postaje, plativši joj kartu do Trsta i potom do Rijeke. Nakon takve, kako je rekla Božje ruke na njezinu ramenu u najtežem trenutku, postala je vjernica.

Po Franičinim riječima, posebno ju je potresla smrt 72-godišnje Istranke, koja je umrla na radu u jednoj talijanskoj obitelji, gdje je čuvala staricu od 80 godina, a budući da nije bila prijavljena i osigurana, njezino tijelo je bilo na patologiji mjesec i pol dana, dok obitelj nije uspjela skupiti oko 10 tisuća eura za transport pokojnice.

Prijetnje i ucjene

Naše žene u Italiji uglavnom njeguju vrlo teške i nepokretne bolesnike, koje domovi ne primaju ili je to za obitelj prevelik trošak, a jedna od njih ispričala je autorici knjige kako je oboljeli od Alzheimerove bolesti o kojemu se brinula, u njoj vidio ženu koja ga je napustila, tako da ju je često udarao, psovao i pokušavao potjerati iz kuće.

Sama Franica Srhoj doživjela je u Vicenzi, gdje je čuvala nepokretnu staricu koju je hranila na cjevčicu, da bude gladna, jer pet eura, koliko su joj davali za dnevnu “spizu”, nije bilo dostatno da se i ona hrani. Tada je nazvala sina Jana, koji joj je donio novac, kako bi preživjela do isplate 500 eura za dva tjedna danonoćnog rada.

- Ako su žene prijavljene, to je minimalac za četiri-pet sati rada, a budući da rade 24 sata, dnevnica iznosi od 25 do 35 eura, što je satnica od mizernih 1,5 eura. U posljednje vrijeme, u Italiji je pooštrena kontrola, pa je od oko 20 tisuća žena koje rade na crno, trećina ipak prijavljena, i to uglavnom iz Istre, Primorja i Dalmacije, kako gazde ne bi plaćali kazne od 20 tisuća eura - ističe Franica Srhoj Kumlanc.

Neprijavljene žene izložene su prijetnjama i ucjenama, nemaju pravo na slobodno vrijeme, a budući da često razmjenjuju telefonske brojeve na postajama u Trstu ili u autobusima, na putu prema odredištu, znaju jedna drugoj uskakati i donijeti nešto za jelo.

Bilo je slučajeva silovanih, pretučenih i potjeranih žena, a neke od njih i same su bolesne, pa skrivećki u autobusu same sebi daju inzulin.

Sve je veći broj žena iz Dalmacije, iz Splita, Ploča, Dubrovnika, Šibenika, tako da će neke od njihovih priča naći mjesto u Franičinoj knjizi o teškom “gastarbajterstvu” žena iz Hrvatske.

Branka Žužić/epeha

Država je tuži za 85.000 kuna, jer nije ‘zaledila’ mirovinu

Franica Srhoj Kumlanc svojevrsna je odvjetnica brojnim ženama koje je HZZO kaznio zbog toga što nisu zaledile mirovinu kad odlaze na rad u Italiju, pa su im stigle astronomske uplatnice.

Dužna je državi 85 tisuća kuna pa će sudski pokušati osporiti taj dug, jer kako tvrdi, u Italiji većina žena ne prima plaću, nego skromnu naknadu, kojom lakše preživljava u Lijepoj našoj.

Obratila se i premijerki Jadranki Kosor, kako bi se izmjenama mirovinskog zakona omogućilo ženama treće životne dobi da rade i zarađuju.

- Nastojim dokazati našu pravicu, zbog svih nas žena kojima su puni autobusi i vlakovi za Italiju. Ja sam Dalmatinka, iz Lovišta na Pelješcu, pa će mi moj dalmatinski dišpet biti najbolji saveznik u toj borbi - poručila je Franica, koja kaže kako se neće predati u borbi za prava žena koje samo zarađuju kruh.

 

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
21. listopad 2021 23:13