StoryEditorOCM

Dakle, što ćemo s celibatom? Ima li ikakva smisla? Tko ga se uopće drži? Župnik koji je zavodio udanu ženu u Slavoniji ima samo jedan problem: studirao je u Beču

10. listopada 2022. - 12:00

Đakovačko-osječki nadbiskup u miru mons dr. Marin Srakić izdao je nedavno iznimno zanimljivu i duhovitu knjigu “Anegdote iz kleričkog života”.

Radi se, kroz povijest, o stvarnim događajima koje čovjeka uistinu razvedre i nasmiju. Kako knjigu još nisam do kraja pročitao, čini mi se (ne tvrdim sa sigurnošću) da nema niti jedna anegdota o svećeničkom celibatu. Zato ću dati svoj skromni prinos, istiniti događaj, anegdotama iz kleričkog života.

Jedan župnik u blizini sela Sikirevci, u kojem je izbila afera sa župnikom koji je zavodio udanu ženu, navodno i spavao s njom, a navodno zavodio i druge, pozvao je svoja dva bivša kapelana na ručak. Jedan je bio otišao na doktorat u Rim, a drugi u Beč. Taj vrsni i omiljeni župnik upitao je bivšeg kapelana koji je studirao u Rimu: “Što kažu u Rimu, kada će ukinuti celibat?” Bivši kapelan odgovori: “Vjerojatno nikada”. Potom upita drugoga: “A što kažu u Beču, kada će ukinuti celibat?” Bivši kapelan odgovori: “Mi u Beču se pitamo kada će uvesti celibat.”

Čuvanje crkvene imovine

Župnik Stjepan Šumanovac, sada bivši, iz sela Sikirevci u blizini Slavonskog Broda očito je “studirao u Beču”, a i da je “studirao u Rimu”, pitanje celibata za dijecezanski kler u Katoličkoj crkvi je već dugo pitanje prijepora. U detalje tih prijepora neću ulaziti, kao i u neke bizarne razloge zbog kojih je uveden kao obvezan (jedan od njih je očuvanje crkvene imovine), već fokus staviti na neke druge “nebitne stvari” u hrpi farizejskog moraliziranja i malograđanskog zgražanja nad ovom aferom. Nikada u povijesti nismo živjeli u toliko hiperseksualiziranom društvu u kojem erotika, opscenost i pornografija izbijaju iz svih medija, gdje bez guzica i sisa ne možete u reklamama prodati ništa, od auta do agruma. Pa ni sok Pipi.

U takvoj hiperseksualiziranoj atmosferi nije lako obdržavati samo celibat, već i bračnu vjernost. Nehumani ritam života, trčanje za poslom kako biste zadovoljili osnovne potrebe, od plaćanja režija, sve skuplje hrane, kredita, troškova života općenito, ljudi, muškarci i žene, imaju sve manje vremena jedni za druge.

K tome, žena nije više, kao u ne tako davnim vremenima i predmodernim društvima, kućanica, Penelopa, koja rađa djecu, sprema i kuha. Proces emancipacije žene mnoge je, Bogu hvala, učinio i financijski neovisnim o muškarcu. Žene rade, idu na poslovne puteve, u službama dežuraju, idu na kongrese, skupove, poslovne ručkove..., kao i muškarci. U takvom sustavu i hipersksualiziranom društvu tko može jamčiti da se neće “poskliznuti”? Čudimo se onda statistikama da se svaki drugi brak raspadne, ili kako na Zapadu ljudi više i ne sklapaju brakove već žive “dok im je dobro”, u sustavu serijske, sukcesivne poligamije i poliandrije. Zato, kada se u Crkvi vode prijepori oko celibata, previđa se da nije samo celibat teško održiva institucija, već jednako tako i brak, ako ne i više. Kriza braka i obitelji, kao temeljnog stupa društva, puno je opasnija za samo društvo od krize celibata, koji u Crkvi i tako nikada nije zaživio – ni u Rimu ni u Beču.

Zato bih, nakon sve ove sapunice u Sikirevcima, rekao par riječi u obranu bivšeg župnika i udane gospođe s kojom je šurovao.

Učinili su što su učinili, to nije nikakvo kazneno djelo, to je moralno posrnuće koje se može dogoditi svakome. No jednu intimnu aferu između dvije odrasle osobe dati u medije je, smatram, puno podlije jer objavljivanjem izravnog ili neizravnog identiteta osoba iz jedne intimne afere znači doživotno baciti stigmu na osobe, posebno gospođu.

Naime, žena koja se posklizne je za licemjernu gomilu ćaršijskih farizeja i farizejki kurva za cijeli život, dok muškarac koji prevari ženu je frajer, jeb.č. Zato “čestitam” gospođinu suprugu koji je sve stavio u medije. Krasna metoda rješavanja problema, tako da vlastitu suprugu doživotno stigmatiziraš zbog poskliznuća, a mediji jedva dočekali jer, da nije “pop” s druge strane bio, već neki baja koji je do nje došao traktorom iz drugog sela dok joj muž žanje žito, nikome ništa. Dakle, i “pop” grešnik i žena grešnica, imaju uže i šire obitelji, djecu, nećake... čemu ovakve epizode razvlačiti po medijima? Ako su pogriješili, zar trebaju cijeli život nositi stigmu ovog “puritanskog” društva?

Drama je u braku, a ne u preljubu

Prava drama uglavnom nikada ne počinje u preljubu već u – braku. Preljub je tek posljednji čin te drame.

Isus nije bio moralizator, on nije vrednovao ljude po tome koliko griješe, već koliko pate. Inače Petra, koji je učinio nešto puno gore od preljuba, nikada ne bi imenovao prvim papom. Isus je, prema teologu Bonhoefferu, razlikovao grijehe koje izviru iz ljudske slabosti, i one koje izviru iz bahatosti i osjećaja moralne superiornosti. Prve je zalijevao milosrđem, druge je šibao.

Budući da sam i sam studirao u Rimu, a ne u Beču, evo još jedan moj osobni prinos “anegdotama iz kleričkog života”. Za rimskih dana prišao mi jedan dobar poznanik i požali mi se uz pivo da ga je žena prevarila. Budući da je bio vjernik, ja mu jeftino propovjednički kažem: “Dragi, Isus je oprostio ženi uhvaćenoj u preljubu.” A on me poklopi: “Lako je tako kada nije bila njegova.”

Ipak, ta žena je poslije postala svetica, Petar dao život za Isusa, a one “bezgrešne” i poštene povijest i ne pamti. Felix culpa! •

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
27. ožujak 2023 03:44