Športsko ribolovno društvo (ŠRD) "Gubavica" Omiš zajedno sa ŠRD-om "Cetina" Sinj i ŠRD-om "Šaran" Vrlika ovlaštenik je ribolovnih voda rijeke Cetine. Njihov ribolovni "reon" proteže se od mosta na Čikotinoj lađi do Starog Davidovog mosta u Omišu u dužini od 40 km.
Možda i najljepšim dijelom kanjona Cetine, nekada područjem bogatim florom i faunom, a danas zbog raznih utjecaja, tamošnji ribiči skoro pa svake godine unosom riblje mlađi obogaćuju njezine vode. Tamošnje ribolovno društvo "Gubavica", osnovano 1997. godine, ime je dobilo po slapu povrh HE Kraljevac, koji simbolično spaja gornji i donji tok ribolovnih voda, pa danas upravo zahvaljujući Hidroelektrani, ali onoj u Zakučcu, svojim donacijama pomaže u redovitom poribljavanju Cetine pastrvom.
Ribe salmonidi koje nastanjuju njihove ribolovne vode su: potočna pastrva, kalifornijska pastrva, lipljan i endemska vrsta "Zubatak".
Znalci tvrde da je prije izgradnje brana na rijeci Cetini potočna pastrva iz kanjona rijeke išla na mrijest u Cetinsko polje i poslije mrijesta vraćala se u svoja staništa. Izgradnjom brana put joj je zapriječen, a u kanjonu Cetine nema tako dobre uvjete za mrijest.
Vrijeme lovostaja potočne pastrve traje od početka listopada do kraja veljače. To je vrijeme zabrane ribolova kada kao sve životinje, pa tako i ribe, moraju imati potpuni mir.
- Pastrva se u to vrijeme pojačano hrani i lak je ulov, a zakon je štiti da se neometano i uspješno mrijesti. Početak ribolovne sezone je početak ožujka i kraj rujna. Unatoč svemu, ŠRD "Gubavica" je zadnjih 20-ak godina ribolovne vode poribljavala sa 600 kg potočne pastrve. Zadnje dvije godine na zahtjev Zavoda za zaštitu prirode ribolovne vode
poribljavamo sterilnom kalifornijskom pastrvom. To je alohtona (strana) vrsta u našim vodama, a zašto sterilna, ne znam, nema nikakvog stručnog rada koji ukazuje da se kalifornijska pastrva mrijesti u rijeci Cetini. Imamo loša iskustva s kalifornijskom pastrvom jer smo sredinom ožujka naše vode do Radmanovih mlinica poribili tom kalifornijskom pastrvom, a nakon šest dana u moru kraj Lokve Rogoznice uhvaćene su u mrežu dvije takve pastrve, petnaestak kilometara udaljene od mjesta poribljavanja, tako da društvo i naši ribiči ostanu bez dobrog dijela poribljene ribe, a takva iskustva nismo imali s potočnom pastrvom - tvrdi Marijan Bartulin, tajnik omiških ribiča.
Također kaže da im je Državni zavod za zaštitu prirode zabranio poribljavanje potočnom pastrvom jer navodno pastrva iz ribogojilišta ima dunavski gen, za razliku od potočne pastrve iz rijeke Cetine. Dozvoljeno im je poribljavati ribolovne vode isključivo primjercima koji su potomci matičnog jata podrijetlom iz rijeke Cetine i njezinih pritoka. Ali Državni zavod za zaštitu prirode, Ministarstvo gospodarstva i održivog razvoja i Ministarstvo poljoprivrede kao vlasnik ribolovnih voda u zadnjih desetak godina nisu učinili ništa da bi ta potočna pastrva za poribljavanje bila dostupna na tržištu.
Danas omiška "Gubavica" broji 80-ak članova. Većina su stariji članovi "veterani", ali ima i mlađih koji ribolovu pristupaju krajnje športski. Ribu love sistemom "ulovi – pusti" i ti ribiči pastrvu love udicama bez kontra-kuke, kako bi je neoštećenu mogli vratiti natrag u vodu.
- Nažalost, imamo i onih koji umjesto dozvoljene tri pastrve veličine trideset i više centimetara u torbu kupe sve što ulove bez obzira na količinu i veličinu. Zato društvo ima ribočuvarsku službu koja vrši ribočuvarski nadzor ribolovnih voda. Planom upravljanja predviđena su četiri ribočuvara, a kroz ribočuvarsku službu do sada je prošlo 14 ribočuvara - ističe Bartulin.
Naime, u svakoj dobroj priči je i onaj manje ljepši dio. Za to su se u Cetini pobrinuli kormorani koji se, tvrdi naš sugovornik, pojave upravo tijekom poribljavanja, pa uz štuku koja je, nažalost, napućila vode rijeke Cetine i slovi kao najveći predator i štetočina na rijeci Cetini, čine ogromne štete. Ako tome pridodamo krivolov i nesavjestan ribolov, onda je vidljivo zašto su prisiljeni ribolovne vode poribljavati svake godine sa 600 kg pastrve.
Ipak vjeruju da se eksponencijalno digla svijest o očuvanju ove ljepote u zadnjih desetak godina upravo kroz rad ŠRD-a "Gubavica". Iza rata je bilo baciti dinamit u Cetinu kao otići na kavu, a sada toga više nema. Sve više je radnih akcija. Netko će reći, čisti se, educira i postao je takav trend da se čuvaju rijeke. Međutim, do kada? Ulaskom turizma na Cetinu i neutaživom željom za brzim profitom i zaradom, rijeku se ugrožava na druge načine. Nema više dinamita, ali ima ekoloških bombi. Veliki dio Cetine danas je spremište u koje pojedinci pretakaju svoje septičke jame, a oni drugi u njezin jedinstveni kanjon deponiraju razni otpad, pa nije čudo što i riba naglavačke bježi i spas traži u moru, gdje opet završi u ribarskim mrežama.