Mladima je danas mnogo toga nezamislivo iz načina života i običaja naših baka. Posebna je priča bila ona s kavom. U dućanima se prije šezdesetak godina kupovala uglavnom sirova kava. To su bila zelenkasta zrnca koja su se na kilograme kupovala u dućanima mješovite robe. Jedan od takvih bio je i splitski legendarni "Bonačić" i mnogi iz starije generacije sjetit će se tih vremena. Sirovu, neprženu kavu u takvim bi vam dućanima izvagali i stavljali u škartoce. Domaćice bi potom doma izdvojile jedno poslijepodne i vrlo spretno tresle tavu tamo-vamo sa zelenkastim zrnima nad jakom vatrom.
Prženje je pridonosilo jednoj posebnoj kućnoj atmosferi. Onaj zvuk protresanja zrnaca, pa onda sam zvuk prženja, a kao kruna svega čarobni miris... imali su sasvim jasnu "poruku" - tu je mama, to je dom, mir... Kad bi se kava ispržila i otkrio se poklopac nad tavom, žene bi malo propuhivale kavu, a nježne ljuskice razletjele bi se okolo. Trebalo je još malo treskati i propuhivati kako bi ostala čista pržena zrna.
Ohlađena pržena kava onda je išla u teški mlinac, najčešće izrađen od mesinga i izrezbaren u kakvoj staroj radionici. U njega bi stalo zrna za dvije-tri turske kave i trebalo je imati snage vrtjeti ručicu. Ponekad je trebao uskočiti i pripomoći i najjači muški član obitelji kako bi dovršio mljevenje kad bi se ženske ruke umorile.
Mlinac je imao mali okrugli poklopac koji se mogao skinuti tek kad se ukloni i ručica postavljena na vrhu. I tada bi vas zapljusnuo novi val ugodnog kavenog mirisa. Tek onda se kava mogla kuhati. Obično bi u friškoj "turskoj" uživali roditelji, a djeci se dopuštalo tek mirisanje onog što se osjetilo u zraku cijele kuće. Djeci se tada govorilo da ne smiju piti kavu jer će im "narasti rep".
Ova starinska priča ostala je u sjećanjima najstarijih, možda posebno kod onih koji još uvijek negdje u kuhinji čuvaju stari mlinac, za uspomenu na neka davna vremena, a možda malo i zbog estetike te male spravice za mljevenje kave.
'Najbolju ponudu kave pronađite u najbližoj Tommy prodavaonici!'