Stil Zdravlje

stopostotno izlječenje

Ovaj je doktor znanosti prošao put od ovisnika do vrhunskog terapeuta i sve nam je ispričao: Bio sam alkoholičar i propali student, a onda je žena rekla 'dosta'!

stopostotno izlječenje

Sve više je samaca upravo zato jer se mladi ljudi nisu spremni odricati zadovoljstva i užitka. U odnosu, potrebe zajednice su ispred potreba pojedinca i to znači da se za dobro partnerstva skupine često odriču svojih potreba kako bi zajednica funkcionirala

Dr. sc. Andrej Perko, slovenski psiholog, već godinama uživa status neupitnog autoriteta kad je riječ o liječenju ovisnosti o alkoholu, ali i o drugim ovisnostima, te pomaže i daje nadu mnogim ljudima koji pate zbog depresije, nesigurnosti zbog izgubljenog posla, usamljenosti, tuge i koječega.

Ukratko, ono oko čega se slažu svi koji su s njim imali stručni ili privatni odnos, riječ je o osobi koja ljudima na osobit način vraća optimizam. U razgovoru s ovim iznimnim stručnjakom saznajemo u čemu je tajna njegovog uspješnog liječenja alkoholičara, ali nam otkriva i neke druge zanimljive životne mudrosti.

Možda ste u Sloveniji, gdje je alkoholizam veliki problem, najpoznatiji po iznimnom uspjehu u liječenju ovisnika o alkoholu, u čemu imate gotovo 100-postotni uspjeh, bez recidiva. Otkrijte nam u čemu je tajna vaše metode za koju mnogi kažu da je tehnika "čvrste ruke"!?

- Nastavljam rad slavnog slovenskog psihijatra dr. Janeza Rugelja, koji je krajem sedamdesetih godina počeo razvijati vlastiti pristup upravljanju ljudima u nevolji - tj. socijalno-andragošku metodu. U prvim godinama se primjenjivala samo na alkoholičare, a kasnije mu je dolazilo više i više ljudi s različitim problemima, pred razvod, s poteškoćama u partnerskim odnosima, opsesivno-kompulzivnim poremećajima, itd.

Inače, socio-andragoška metoda upravljanja potrebitima je jedinstvena metoda i posebna je jer zapošljava više od 50 obrazovnih terapeutskih agenata (VTS). Razlikuje se od drugih metoda jer uvodi autoritativno upravljanje terapijskim skupinama, što je psihoterapijskom pristupu strano i neprihvatljivo.

VTS dodiruje sve ljudske dimenzije, fizičke, mentalne i duhovne, a osoba koja ulazi u grupni program dužna je ispuniti zahtjeve programa. Inače ga neću prihvatiti za liječenje. Naime, socio-andragoška metoda je puno više od psihoterapije.

Psihoterapija je samo dio cjelokupnog sustava, koji u stvari radikalno mijenja način života ljudi koji se odluče za takav pristup u rješavanju svojih problema. Kao što sam spomenuo, nakon smrti dr. Rugelja, prije dvadeset godina, osnovao sam Zavod "Mitikas" u Kamniku, u kojem nastavljam rad svog učitelja.

Možete li ukratko malo opisati to iskustvo o kojem ste napisali i knjigu i po čemu vi pamtite dr. Rugelja?

- Dr. Rugelj bio je čovjek jasnih pozicija, koji su bili, i još su uvijek, provokativni za šire društvo. Bio je prije svega vojnik, a zatim psihijatar. 

Namjerno je izazivao društvo radikalnim stavovima. Navečer, kada smo razgovarali nakon grupnih sastanaka, često mi je objašnjavao zašto nastupa provokativno. Mislio je da je potrebno provokacijom pokrenuti širu zajednicu da reagira i da onda možeš opširno objasniti svoje stavove i argumentirati ih.

Još kao studentica prisustvovala sam njegovim grupnim seansama u okviru vježbi na fakultetu, i činilo mi se da ima vrlo agresivan pristup koji me je u početku šokirao, osobito njegove definicije žena i muškaraca, zbog čega sam u početku mislila da uopće nije normalan, ali je očito takav način davao rezultate, i naknadno smo se i sprijateljili. Pokazalo se da koliko god bio kontroverzan, istovremeno je genijalac u svojoj struci. Je li to metoda koju i vi koristite, ili ste je unaprijedili?

- Slažem se, bio je briljantan, karizmatičan terapeut, vrlo obrazovan i načitan, i bio je u stanju procijeniti situaciju (pojedinca ili društvo u cjelini) sa šire perspektive i ne sjećam da je ikada pogriješio. Njegovi su se argumenti obično pokazali ispravnima, premda to nismo na početku razumjeli.

Vjerno slijedim njegovo poučavanje i metode, ali dodajem i neka druga terapeutska sredstva, koje se meni osobno čine važnima za rast osobe i koja odgovaraju i mojoj osobnosti. Osim toga, dajem jak naglasak na kulturi, učenju uspješnog dijaloga među partnerima itd. U biti, metoda ostaje Rugeljeva, sa svim zahtjevima i obvezama.

Zajedno sa suprugom bili ste i njegov pacijent, dakle i sami ste prošli kroz pakao ovisnosti, da biste potom postali njegov nasljednik !?

- Bio sam alkoholičar, ali hvala Bogu, moja je supruga brzo reagirala i postavila me pred ultimatum: liječenje ili razvod. Znao sam da si sam ne mogu pomoći i odmah sam se odlučio na liječenje. Iako mladi, u dobi od 30 godina, otišli smo dr. Rugelju. U njegovom programu sam nekoliko godina bio pacijent, a kad sam diplomirao, jer sam bio i propali student, magistrirao te specijalizirao kliničko psihološko savjetovanje i napravio doktorat, postao sam njegov koterapeut i zadnju godinu, kada je već bio teško bolestan, bio sam mu asistent i pomagao u vođenju njegove terapijske zajednice.

Tijekom godina učenja osnovao sam vlastitu terapijsku zajednicu 'Rugelj", koja danas broji više od stotinu ljudi i bavi se raznim problemima, od kojih alkoholičari čine samo 15 posto.

U programu dr. Rugelja formirao sam se kao čovjek i kao stručnjak. O čovjeku sam naučio u biti sve u njegovoj zajednici - i sada u mojoj, jer dugoročnim praćenjem ljudi u tim skupinama postaje vam jasno zašto ljudi upadaju u probleme i gdje su učinkovita rješenja. Studij psihologije i psihoterapije ne daje to znanje.

Ovakvih zajednica nema nigdje na svijetu, ili barem meni nisu poznate. Zajedno sa suprugom opisao sam dvadeset godina svog života u Rugeljevoj zajednici u knjizi "Summer Has a Hat on my Head". Osjećali smo da moramo podijeliti svoja iskustva i znanje s drugima, a ako smo pomogli nekome s našom profesijom, napravili smo dobar posao.

Danas ste apstinent u sretnoj obitelji s troje već odrasle djece!?

- Svaki alkoholičar mora ostati apstinent do kraja života. No, apstinencija je samo preduvjet za liječenje alkoholizma, i o njoj se ne razgovara. Bit liječenja alkoholizma i drugih problema jest u promjeni načina života, navika, razmišljanja itd.

- Kako objašnjavate činjenicu da je u Sloveniji više od 200 tisuća alkoholičara, što ugrožava i njihove obitelji, i da je taj broj u stalnom porastu? Nekada je dr. Rugelj tvrdio da je u Sloveniji najjača stranka - stranka alkoholičara i da bi bila nepobjediva na svim izborima. No, alkoholizam pogađa sve više i Hrvatsku, mladi se izgleda danas ne mogu zabavili bez opijanja. Opijaju se i djeca!

- To je tragedija za malu naciju, ja kažem da je alkoholizam rak-rana nacije. Ovih 200.000 alkoholičara niti nije glavni problem. Tragedija je da su ti alkoholičari obično oženjeni i imaju barem jedno dijete. Tako dolazimo do skoro trećine cijelog naroda koja je pogođena posljedicama alkoholizma jednog člana (obično oca) obitelji.

Naravno, "stranka alkoholičara" je naša najveća stranka, ali ne očekujem da će se političari ozbiljno baviti rješavanjem tog problema. Izgubili bi dobar dio glasača. Dakle, razne akcije radi smanjenja pijenja i borbe protiv alkoholizma samo su bacanje pijeska u oči.

S obzirom na stanje duha u društvu kod nas, ali i kod vas u Hrvatskoj i općenito u zapadnom svijetu, opijanje i drogiranje mladih je sasvim razumljivo. Kako kaže poznati psihoanalitičar i filozof Umberto Galimberti (u knjigi Grozljivi gost: nihilizem in mladi) mladi ne nalaze dovoljno smisla koji bi opravdavao sav trud koji je potreban za život.

Zato traže sedativ koji će ih učiniti neosjetljivima za život. S alkoholom i drogom se jednostavno anesteziraju i bježe od života koji im je zahtjevan i naporan.

Tko su ljudi koji vama dolaze, odnosno koji je profil alkoholičara koji se dolaze liječiti, jesu li to mlađi ili stariji ljudi, češće muškarci ili žene? Što ih motivira da se odluče na liječenje?

- Ljudi dolaze k meni s raznim problemima. Alkoholičara je samo 15 posto. Konkretno, dolaze parovi tražeći pomoć oko razvoda kad su odnosi toliko komplicirani da moraju nešto promijeniti. Dolaze i mladi ljudi koji imaju različite probleme: neuspjeh, razne strahove, opsesivno-kompulzivne poremećaje, itd.

Ponekad mladi dolaze samo kako bi unaprijedili kvalitetu svog života, kako kasnije ne bi dospjeli u nevolje. Glavni motiv odluke o liječenju je intenzitet nevolje. Kada je pritisak toliko velik da se više ne može živjeti, čovjek je spreman učiniti sve da bi se oslobodi pritiska. Većina ljudi u nevolji traži pomoć liječnika koji im propiše antidepresive ili pronađu terapeuta.

Obično očekuju da terapeut, liječnik, prebriše njihove probleme. Budući da to nije moguće, cijeli život provode lutajući od liječnika do liječnika, od terapeuta do terapeuta. K meni dolaze oni koji su zaista "u znoju svoga lica" spremni mijenjati svoj promašeni život.

Zašto na liječenje ne primate samce? U čemu je problem kad je danas sve više samaca, kad postajemo društvo samaca, partnerski odnosi su u krizi !?

- Ne prihvaćam samce (iznimka je kada netko stvarno nema nikoga da stoji iza njega, a spreman je iznadprosječno se truditi da se promijeni). Samci su "problematični" jer su razvili stil života u kojem se ne trebaju prilagođavati - drugima, partnerima... nego se jednostavno povlače u svoj svijet. Nemaju tzv. socijalni korektiv, zrcalo. Tako postaju čudaci koji žive u svome svijetu.

Sve više je samaca upravo zato jer se mladi ljudi nisu spremni odricati zadovoljstva i užitka. U odnosu, potrebe zajednice su ispred potreba pojedinca i to znači da se za dobro partnerstva skupine često odriču svojih potreba kako bi zajednica funkcionirala.

Mladi gube sposobnost odricanja i bilo kakvog trpljenja, a svi znamo da je osobni rast moguć samo kroz ova dva procesa. Dr. Rugelj je tvrdio da se samci alkoholičari ne mogu liječiti. Moje iskustvo pokazuje da je bio u pravu. Obično alkoholičar mora uza se imati obitelj koja mu znači više od alkohola i stoga je spreman odreći se alkohola. U protivnom, pobjednik je alkohol.

Za pomoć vam se obraćaju i ovisnici o drogama. Koliki je uspjeh njihovog liječenja?

- Ne prihvaćam ovisnike o teškim drogama (heroin, itd.), jer se pokazalo da njima treba zatvoreni sustav liječenja, kao što je komuna. U poluotvorenom sustavu, kao što je Rugeljev, liječenje ne uspijeva. Kasnije, neki ovisnici, kada se vrate iz komune, traže od mene pomoć da bi održali kvalitetu života na relativno visokoj razini.

Ovisnici o marihuani lakše se i uspješnije liječe kod mene.

- Usput, kako vi kao iskusni psiholog i terapeut gledate na sve veći broj konzumenata marihuane i među mladima koji su odlikaši, i na istodobno sve glasnije zahtjeve za legalizacijom marihuane koja dokazano uništava mozak?

- Mladi ljudi nisu kritični prema pušenju marihuane. Imao sam slučajeve mladih ljudi koji su bili izvrsni učenici u gimnaziji, ali na fakultetu nisu uspjeli položiti niti jednu godinu. Marihuana im je doslovno "spržila" mozak.

Rehabilitacija traje godinama dok se mozak opet obnovi, uz potpunu apstinenciju i zdravi način života, fizičke napore i intelektualni rad.

Nisam protivnik legalizacije kanabisa, kao ni drugih droga. Određeni postotak ljudi će se i dalje drogirati na ovaj ili onaj način, što potvrđuju i povijesne činjenice. Zbog legalizacije droga neće biti više ovisnika. Taj će broj doseći oko 10 posto populacije, bez obzira hoćemo li je zabraniti ili ne.

Osobno mislim da je trgovina ilegalnih droga tako unosan posao da se tog novca nisu spremni odreći narkokarteli, ali ni države.

Što biste danas preporučili mladim ljudima da bi stvorili zdrav životni stil? Što je po vama najbitnije?

- Nema smisla mladim ljudima nešto preporučivati. Ima ih smisla oduševljavati. To možemo učiniti samo vlastitim primjerom. Mladi ljudi žele znati tko je vođa, koja su pravila igre i da li ih vođa poštuje i po njima živi. Mladi ljudi slijede starije vođe ali samo ako oni žive onako kako govore ili savjetuju.

Nema smisla preporučiti, na primjer, redovito trčanje, gimnastiku, čitanje literature, ako vođa sam to ne čini. U tom slučaju mladi nas neće uzimati ozbiljno i neće nas slijediti.

Kako možete pomoći ljudima koji su usamljeni, koji ne mogu naći partnere ili partnerice, a pametni su, obrazovani, dobro izgledaju... No ne pada im na pamet da traže partnere preko društvenih mreža, što je danas masovna pojava?

- Postoji sve veći broj samohranih djevojaka (žena) u dobi od trideset godina i više. Njih u program prihvaćam ako zaista nemaju nikoga tko bi s njima sudjelovao u programu. Obično su to obrazovane, uspješne žene koje su usamljene i žele kroz osobni napredak u terapiji upoznati odgovarajuću osobu za partnersku vezu.

Prilikom uključivanja u program upozorim ih da će nakon jedne ili dvije godine rada u grupi još teže pronaći prikladnog partnera jer će njihovi kriteriji za odabir idućeg partnera biti tada puno viši. S takvim kriterijima neće biti spremne stupiti u vezu sa svakim tko za njih pokaže zanimanje.

S jedne strane, imamo potrebu tih žena za vezom, a na drugoj strani muškarce koji nisu prikladni za kvalitetan odnos.

Jednostavno rečeno: nema prikladnih muškaraca. Dr. Rugelj je više puta naglasio: pametne djevojke nađu prikladne muškarce do svoje 25. godine. Primjećujem da pametni, ozbiljni, prikladni muškarci djevojkama nisu zanimljivi. Zanimljivi su im pomalo problematični, a one će ih spašavati svojom ljubavlju.

Naravno, u 30. panično traže prikladnog partnera, često se opeku i u biti te djevojke žive vrlo nesretan/ nezadovoljan život. Uhvati ih panika, žele stvoriti obitelj, imati djecu, a vrijeme im nemilosrdno bježi...

S druge strane mladi, pa već i djeca, ovisni su o internetu, selfijima, međusobno više ne komuniciraju uživo... Društveni odnosi su u krizi. Gdje nam je budućnost? Ima li pomoći klasičnoj obitelji u kojoj je sve manje djece, a tamo gdje ih ima djeca sve manje uče, čitaju malo ili ništa, imaju većinom uzore u nogometu, ideal su im ljudi koji enormno zarađuju, nesamostalna su, očekuju da im roditelji riješe sve probleme ili vezama ili novcem!?

- Moramo znati da je obitelj u krizi. Roditelji nisu sigurni, ne vjeruju vlastitoj intuiciji i osjećaju se bespomoćni u odgoju djece. Slušaju savjete psihologa, pedagoga i socijalnih radnika, terapeuta, a situacija se ne poboljšava. Nesigurni roditelji ne mogu svoju djecu dobro odgojiti.

S druge strane, oca se isključuje iz obitelji, što je posljedica feminističkih i gay lobija i stava zapadnog društva koje pod krinkom ljudskih prava oduzima muškarcu očinski princip, potrebnu ulogu i moć. Djeca se bez oca ne mogu odgojiti, ne mogu razviti tzv. moralne norme i prihvatiti odgovornost za svoje postupke.

Djeca koja su odgajana bez očinskog autoriteta postaju razmaženci koji nisu sposobni za životnu borbu. Razmažena djeca rade po principu ugode i internet je za njih prava droga. S realnim životom se ne mogu nositi i nisu u stanju uspostaviti živi odnos s vršnjacima. Međutim, oni imaju bezbroj prijatelja na Facebooku.

Imate zanimljiv, tradicionalan stav oko muških i ženskih uloga u obitelji. Ipak, muškarce držite odgovornijima za sve loše. Zašto?

- Imam tradicionalan, konzervativni pogled na ulogu žene i muškarca u obitelji i društvu. Uloga muškarca se razlikuje od uloge žene u društvu. Budući da muškarac djeluje "prema vani", za njega je važno da se potvrdi u široj zajednici. Obično kažem da on mora postati "netko" da bi žena bila na njega ponosna. Uloga žene je drukčija i za nju je obitelj središte svijeta.

Zato ona ima škare i platno u rukama kada je potrebno spašavati obitelj. Ona je ta koja postavlja ultimatum i, kao u slučaju alkoholizma, muža stavlja pred odluku: ili alkohol ili obitelj. Inače, smatram da je bez partnerskog odnosa čovjek izgubljen. Samo u partnerskom odnosu čovjek se brusi i raste kao ličnost. Na koncu konca, mi smo bića veze.

Ne smartphonEu

Je li točno da ne koristite pametni telefon? Zašto?

- Ne trebam smartphone i ne želim gubiti vrijeme na njega. Moje vrijeme je dragocjeno, jer radim najmanje 12 do 14 sati dnevno, a posao je postao moj način života.

Naravno, vodim brigu o dobroj fizičkoj kondiciji tako da me posao ne umara, čak obratno, ispunjava me unutarnjim tihim zadovoljstvom. Uz takav život pametni telefon mi stvarno ne treba. Imam običan mobitel, dovoljno da me ljudi mogu nazvati.

Knjige

Napisali ste nekoliko knjiga, od kojih posljednja ima vrlo intrigantan naslov "Više sam ja njoj puta donio cvijeće nego što je ona mene puta dočekala u negližeu". Odakle taj naslov i o čemu pišete?

- Tu sam knjigu napisao prošle godine i u njoj kroz svjedočanstva ljudi uključenih u moju terapijsku zajednicu ističem različite probleme s kojima se susrećemo. Stoga sam naglasio problem nedostatka samopouzdanja, toksičnih roditelja, osjećaja srama i krivnje, lošeg partnerstva i seksualnosti, samohranih žena u programu itd. Uzeo sam naslov kao citat iz uvida u zapise člana zajednice kada je razmišljao o svojoj vezi sa suprugom.

Naslovnica Zdravlje