Kakva drama, kakav spektakl! Pa, je li ovakva atmosfera viđena na ijednoj vaterpolskoj utakmici? Može li Hrvatska izgubiti u prepunoj Spaladium Areni? Pa, naravno da ne može. Ni u petoj utakmici hrvatski vaterpolisti nisu posustali. Nova pobjeda je tu, Hrvatska je u finalu! Italija je pala s 11:10. Kakav vaterpolski klasik, kakav spektakl u grotlu splitske arene...
Talijani su bili agresivni, naši su bili agresivniji! Talijani su bili brzi, naši su bili brži! Talijani su bili efikasni, naši su bili efikasniji! Izdržale su Barakude sve nalete, prekršaje, pa i hrvačke zahvate neugodnih Talijana. Preživjeli su sve i zasluženo izborili finale. Žustra je to bila utakmica od samog početka, ma nešto najbolje što europski, a i svjetski vaterpolo u ovom trenutku može ponuditi.
Osjetila je to i publika. Od početka su decibeli „probijali plafon”. Prvi napad imali su talijanski vaterpolisti okupani salvom zvižduka. Ma, nije to bilo iz neke mržnje, već pravo sportsko nadmetanje, rivalstvo kakve ove dvije velike vaterpolske nacije već godinama imaju.
Atmosfera je i na prošlim utakmicama bila spektakularna, ali u polufinalu je postala prava „nogometna”. Kao da smo na stadionu od 30 000 ljudi. Pjevali i navijali su svi, mlado, staro, život cili...
- Kome bi šumilo more moje sinje – hitovi su se redali jedan za drugim kako su naši nizali pogotke.
Na svaki dobar potez Barakuda na noge bi skočili svi. Adrenalin je kolao dvoranom, „zarazio” svakoga. Nije bilo gotovo nijednog čovjeka koji je mirno sjedio i gledao. Ma, baš prava splitska, dalmatinska, hrvatska atmosfera. Ne može naš čovik sidit i gledat! I gotovo.
Bilo je i nešto talijanskih navijača, treba kazati. No, debelo su bili nadglasani i brojčano inferiorni da se suprotstave našima.
- Poljubi zemlju po kojoj hodaš – krenulo je nakon druge četvrtine. Mišina uspješnica postala je neslužbena himna naše vaterpolske reprezentacije.
Kao da je sudbina htjela, najbolji je u najboljoj atmosferi do sada bio baš domaći, onaj koji igra u svom kvartu. Jerko Marinić Kragić je s tri svoje karakteristične „bombe” u očaj bacao Talijane. Ulazilo je Jeri gotovo sve što je pokušao. Nije oklijevao sa šutevima, nikada zapravo to i ne čini. I na najmanju pukotinu reagirao je friški „političar”, kažnjavao je svaki propust talijanske obrane.
Junak je Jere bio u napadu, a na drugoj strani? Pa, tko drugi nego Marko Bijač! U kakvoj je samo formi naš vratar. Skidao je sve, izluđivao Talijane. Pretvorio se Marko u „hobotnicu” na golu. Ono što bi promaknulo našoj obrani, hvatao je Bijač.
- Markoooo – počeo bi spiker, a publika bi gromoglasno uzvraćala: Bijaaaač! I tako 14 puta jer Marko je na koncu skupio 14 obrana. Sve jedna vrijednija od druge.
Krenula je i posljednja četvrtina i drama kakvu nismo ni slutili. Igralo se gol za gol. Poveli bi naši, Talijani se vraćali. Ali onda je iz peterca presudio hladnokrvni Kosta! Pogodio je Harkov nakon valjda pet minuta talijanskih prosvjeda, iščuđavanja, negodovanja prema sucima...
„Buknuo” je Spaladium! Svi su bili u transu. Za novi gol Talijana nije bilo vremena. Hrvatska je izborila finale Europskog prvenstva. Ali doslovno – izborila!
Povijesna je ovo partija izabranika Ivice Tucka. Čudesno je najbolja riječ kojom se može opisati ono što je uslijedilo nakon. Zagrlili su se svi naši igrači zajedno sa stručnim stožerom i zapjevali.
S tribine se spustio i Ratko Rudić. Eksplozija sreće zahvatila je Spaladium! Hrvatska će u borbu za zlato. Mađari, čuvajte se!
Pogledajte fotogaleriju naših reportera.
