Svijet voli pobjednike. Kažu stihovi poznate pjesme. A tog proljeća 2007. godine malo je tko bio spreman staviti i deset eura ili bolje rečeno kuna na hrvatske vaterpoliste. Kad su Barakude pakirale kofere za Svjetsko prvenstvo u dalekom Melbourneu, na aerodromu ih nije ispratilo previše ljudi. Otišli su u teškoj tišini, nakon godina propuštenih prilika i opće apatije. No, samo nekoliko tjedana kasnije, na tisuće ljudi stiglo je na doček kako bi pozdravili nove svjetske prvake.
Između te dvije točke... od potpune otpisanosti do krova svijeta, stajao je jedan stari CD i čovjek koji je bio nesvjesni arhitekt tog zlata. Mišo Kovač.
Odlazak kralja estrade ponovno je izvukao na površinu priče o tome što je Mišo zapravo značio ljudima. Bez PR floskula i lažnog sjaja, legendarni Mile Smodlaka jednom je objavom ogolio vaterpolsku svlačionicu i pokazao kakvo su gorivo vaterpolisti crpili iz Mišinih stihova u trenucima kad su bili sami protiv svih, na drugom kraju planeta.
Milinu priču o tome kako je Mišo osvojio Melbourne prenosimo u cijelosti.
"Proljeće je 2007. Iza nas su godine propuštenih prilika, razočaranja i apatije. Skupila se opet neka „nova-stara“ ekipa… šaka staraca, šaka „ranjenih“ i vreća mladih. Tog proljeća trenirali smo u tišini, daleko od očiju javnosti, daleko od bilo kakvih očekivanja o nečemu približno uspjehu… Otišli smo u Australiju na još jednu „streljanu“. Nikoga nije bilo da nas isprati, da nam poželi sreću, da nam kaže kako vjeruje u nas... E, sad, zašto ovo pišem... Došli smo dolje, daleko od kuće, daleko od svih... Trenirali smo tih zadnjih desetak dana prije Svjetskog prvenstva u Melbourneu... Kombijima na trening, dva puta na dan. Kad igraš za reprezentaciju, osjećaš taj neki naboj i onda nije opcija u kombiju slušati australske radijske postaje... Zato naš Vičan vadi CD Miše Kovača...
CD se preslušao i bilo je jasno da imamo svoju pjesmu tamo dolje, daleko od svojih domova...
„Poljubi zemlju“ bila je naša pjesma. „Poljubi zemlju“ bila je naše gorivo...
„Poljubi zemlju“ nosila nas je od prve do zadnje utakmice...
S „Poljubi zemlju“ popeli smo se na vrh...
Otišli smo dolje u tišini... sami, ali ti si bio uz nas, a da to nisi ni znao.
Vratili smo se kući kao pobjednici, možda i zbog tebe i tvoje „Poljubi zemlju“...
Bio si naš prvi i jedini izbor da nam netko pjeva na dočeku. Da ti zahvalimo za nešto čega nisi ni bio svjestan, nisi znao koliko si nam baš ti pomogao... Došao si i hvala ti na tome. Sad kad si otišao, želim ti još jednom reći: HVALA TI, MIŠO. Teško je bilo gledati tvoj ispraćaj, a kamoli pjevati... Počivaj u miru.", stoji u objavi.
Zašto je Melbourne 2007. bio nulti dan hrvatskog vaterpola?
Da bismo uopće shvatili težinu tog zlata, moramo zaboraviti današnju sliku Hrvatske kao vaterpolske velesile, jer te 2007. godine bili smo u teškoj depresiji, opterećeni godinama propuštenih prilika i "drvenih medalja". Samo nekoliko mjeseci ranije na Europskom prvenstvu u Beogradu doživjeli smo potop završivši tek sedmi, javnost je ekipu proglasila "gubitničkom", a legendarni Ratko Rudić bio je pod paljbom kritika. U Melbourne se otišlo u potpunoj tišini s momčadi koju je Smodlaka precizno opisao kao "šaku staraca, šaku ranjenih i vreću mladih", no tamo se dogodilo sportsko čudo koje je srušilo dva najveća vaterpolska mita. U polufinalu je slomljen dotad nepobjedivi kompleks zvan Srbija, a u mitskom finalu nakon produžetaka pao je mađarski "Dream Team", trostruki uzastopni olimpijski prvak. To zlato... to prvo svjetsko u našoj povijesti, nije bilo samo osvojen turnir, već nulti dan modernih Barakuda, trenutak koji je izbrisao godine frustracija, usadio nam pobjednički mentalitet i pokrenuo nevjerojatan niz od preko trideset medalja koji traje i danas.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....