Sport Strani nogomet

više od sporta

'Ubojica mekog srca' koji nije imao milosti ni prema djeci: bio je zastrašujuća pojava na terenu i omražen na tribinama, a samo je htio pobjeđivati

više od sporta

Oliver Kahn prošlog je tjedna postao član upravnog odbora minhenskog Bayerna, a 2022. trebao bi preuzeti dužnost predsjednika i izvršnog direktora kluba.

Stoga vam u drugom izdanju "Više od sporta" četvrtkom, donosimo priču o 'Titanu' koji je svojom pojavom na terenu utjerivao strah u kosti protivnicima, ali i suigračima, dok mu je njegov temperament nerijetko stvarao probleme i u privatnom životu.

'Čudo u Wildparkstadionu'

Kahn je svoje prve nogometne korake napravio sa šest godina, i to u klubu iz njegovog rodnog grada za koji je nastupao i njegov otac - Karlsruheru. Bundesligaški debi upisao je s 18 godina, ali je tek tri godine poslije postao standardan na vratima tog kluba.

Ubrzo se nametnuo kao ključni igrač i glavni motivator momčadi koja je u sezoni 1993/94 stigla do polufinala Kupa UEFA-e. Nakon 'čuda u Wildparkstadionu' kada su, nakon poraza u prvoj utakmici, pobijedili Valenciju sa 7:0 kod kuće, u polufinalu je bila bolja Austria Salzburg.

No, njegove dobre predstave nisu prošle nezapaženo, pa ga je već sljedeće sezone u svoje redove doveo Bayern München, i to za tada rekordan iznos plaćen za vratara - 4.6 milijuna njemačkih maraka (oko 2.4 milijuna eura).

U svojoj drugoj sezoni u dresu Bayerna Kahn je stigao do titule pobjednika Kupa UEFA-e, a godinu poslije i do prvog naslova u Bundesligi, dok su 1999. Bavarci stigli do finala Lige prvaka i doživjeli jedan od najšokantnijih poraza u povijesti sporta.

Igrali su protiv Manchester Uniteda koji je te sezone bio u lovu na trostruku krunu i stigli u vodstvo u šestoj minuti utakmice zahvaljujući pogotku Marija Baslera. Držali su vodstvo sve do sudačke nadoknade, a onda su se ukazali Teddy Sheringham i Ole Gunnar Solskjaer i u samo dvije minute 'istrgnuli' pokal iz Bayernovih ruku i svom klubu donijeli povijesni uspjeh.

Kontroverze i nagrada za fair play

Do tada se nogometni svijet već dobro upoznao s Kahnovim zastrašujućim karakterom i impulzivnim potezima zbog kojih su ga se svi na terenu bojali, a protivnički navijači ga prezirali.

U derbiju s Borussijom 1999. pokušao je kung fu udarcem s otvorenim džonom udariti protivničkog napadača Stephane Chapuisata, a ponekada bi se znao obračunati i sa suigračima. Andreasa Herzoga je uhvatio za dres s leđa i gurnuo ga, a sve uz pratnju porcije uvreda, dok je slična sudbina dočekala i Sammyja Kuffoura. Razlog? Loše obrambene reakcije.

Također, teško je zaboraviti njegov pokušaj rekonstrukcije Maradonine 'božje ruke' u utakmici protiv Hanse 2001. Bayern je gubio, a Nijemac je pred kraj susreta odlučio doći u napad tijekom udarca iz kuta. Effenberg je ubacio loptu, a Kahn se uzdigao iznad svih i proslijedio je u mrežu. Igrači su krenuli sa slavljem, ali je sudac njemačkom vrataru pokazao drugi žuti karton i isključio ga iz igre. Razlog je bio taj što je Kahn pogodak postigao boksajući loptu šakama, a nejasno je da li je to bio potez iz nemoći ili instinktivna reakcija na ubačaj.

No, i on je znao izvući deblji kraj pa je tako 2000. godine na utakmici u Freiburgu s tribina pogođen golf lopticom. Krvav i bijesan krenuo se obračunati s cijelim tribinama, no, na sreću po domaće navijače, suigrači i ljudi s klupe uspjeli su ga spriječiti. Zašiven je na terenu te je odradio utakmicu do kraja, a iako su Bavarci od 17. minute igrali s igračem manje, Kahn je uspio sačuvati pobjedu svojoj momčadi. Taj incident bio je neka vrst prekretnice nakon koje su ga protivnički navijači počeli gledati s poštovanjem.

Dvije godine nakon šoka na Camp Nou, Bavarci su ponovno dospjeli u finale najelitnijeg europskog klupskog natjecanja, a ovoga puta tamo ih je čekala Valencia, kojoj je to bio drugi nastup zaredom u finalu.

Utakmica je završila 1:1, a budući da ni nakon produžetaka nismo dobili pobjednika, pristupilo se izvođenju jedanaesteraca. Kahn je bio fantastičan u raspucavanju i obranio tri udarca s bijele točke, čime je svojoj momčadi donio naslov europskog prvaka, a sebi priskrbio titulu igrača utakmice. No, ono što je učinio nakon raspucavanja obišlo je svijet.

Nakon što je obranio treći jedanaesterac, Kahn je potrčao u zagrljaj suigrača, ali nakon početnog slavlja nešto mu je upalo u oko. Santiago Canizares, legendarni vratar Valencije, ležao je pokraj gola slomljen i u suzama. Kahn se odmaknuo od Bayernove razgaljene družine i otišao do svog kolege da bi ga pokušao utješiti.

Taj potez mu je priskrbio UEFA-inu nagradu za fair play i prikazao ga u malo drugačijem svjetlu nego što su ga do tada ljudi navikli vidjeti.

FIFA-ina zlatna lopta i pad forme

Ali nije trebalo dugo čekati na novi incident. Za vrijeme utakmice s Bayer Leverkusenom, Kahn je nasrnuo na protivničkog igrača Thomasa Brdarica i uhvatio ga za vrat. Sudac mu je pokazao samo žuti karton, vjerojatno i sam u strahu od pobješnjelog Nijemca, a Brdaric je nakon utakmice izjavio da se bojao za svoj život.

- Ako itko smatra da više ne zaslužujem nositi kapetansku vrpcu u reprezentaciji, odstupit ću s tog mjesta - rekao je Kahn nakon incidenta, ali tadašnji izbornik Rudi Voeller uspio je smiriti strasti te je Bayernov vratar nastavio obnašati dužnost kapetana nacionalne vrste.

U toj ulozi je 2002. odveo Njemačku do finala Svjetskog prvenstva. Elf je u prvih šest utakmica primio samo jedan pogodak, a Kahn je svojim bravuroznim obranama iz utakmice u utakmicu gurao svoju momčad do finala s Brazilom. No, u njemu se nije proslavio.

U 67. minuti utakmice nije uspio ukrotiti Rivaldov udarac i praktički je servirao loptu natrčavajućem Ronaldu koji ju je bez problema pospremio u mrežu. Dvanaest minuta kasnije bilo je 2:0 i Brazil je postao svjetski prvak.

Unatoč toj kobnoj pogrešci koja je Njemačku stajala svjetskog zlata, FIFA ga je proglasila najboljim igračem prvenstva, i to ispred njegovog krvnika iz finala - Ronalda.

Nedugo nakon toga u javnost je izašla priča o njegovom preljubu s 21-godišnjom konobaricom, i to dok mu je supruga bila trudna. Par se ubrzo razdvojio, a cijela ta priča bila je samo šlag na torti napravljene od Kahnovih ozljeda i manjka motivacije koje su dovele do njegovog pada forme.

Suparništvo s Lehmannom

Ususret Svjetskom prvenstvu u Njemačkoj 2006. često su se mogla čuti podbadanja na relaciji Kahn - Lehmann, a njihov turbulentan odnos predstavljao je veliki problem tadašnjem izborniku Jurgenu Klinsmannu. Ipak, obojicu ih je pozvao u nacionalnu vrstu, s tim što je 'jedinica' pripala Jensu Lehmannu, koji je u svojoj autobiografiji pretpostavio kako je stručni stožer vjerojatno smatrao da je on bolji pod pritiskom od Kahna, što bi i mogao biti točan odgovor ako se osvrnemo na Kahnove eskapade.

'Titan', očekivano, odluku nije prihvatio najbolje i dvojac navodno nije uopće komunicirao na treninzima, a ni izvan njih. No, onda se dogodilo nešto što je još jednom pokazalo da Oliver Kahn nije zao, već samo izrazito kompetitivan čovjek.

Njemačka se u četvrtfinalu susrela s Argentinom, a nakon 120 minuta bez pobjednika, pristupilo se izvođenju jedanaesteraca. Lehmann je sjedio i ponavljao gradivo sa sad već legendarnog 'šalabahtera'.

- Na moje veliko iznenađenje, Oliver Kahn mi priđe i kaže mi: "Želim ti puno sreće. Ovo je sada tvoj trenutak", piše Lehmann u svojoj autobiografiji i govori kako je to bila prekrasna gesta.

'Luđak' koji nije puštao ni djeci

Kahn je mrzio gubiti jer je uvijek htio biti najbolji. To ga je navodilo na raznorazne stvari zbog kojih ga nisu svi voljeli, a koliko je zapravo bio kompetitivan najbolje govori jedna bizarna priča koja je objavljena u knjizi 'Tor!', koja se bavi poviješću njemačkog nogometa.

Njemački vratar bio je pozvan da sudjeluje u događaju u kojem su mu devetogodišnjaci trebali pucati jedanaesterce, a za svaki pogođeni određeni iznos novca bio bi doniran u humanitarne svrhe. Kahn ih je obranio sve.

A da to nije bilo zato što je škrt ili zato što ne podržava humanitarne akcije, objašnjava činjenica da nije bio njegov novac u pitanju, ali i to da je nakon završetka karijere postao jako aktivan na tom polju.

Nijemac podržava minhensku ligu uličnog nogometa, koja se smatra prvom takvom organiziranom na području Njemačke, a sudjeluje i u Sepp-Herberger fundaciji koja promiče nogomet u školama i zatvorima te u udruženju čiji je cilj zaštiti mlade ljude od nasilja, alkohola i droge.

Kada pogledamo unatrag, teško se sjetiti vratara koji je imao veći utjecaj na svoju momčad i bio jedan takav beskompromisan vođa. Gotovo se može reći da je bio ogledni primjerak kapetana.

Uz pozamašan broj momčadskih i individualnih odličja koje je plavokosi Nijemac osvojio, valja izdvojiti pet titula najboljeg vratara Bundeslige, četiri naslova najboljeg vratara Europe i već spomenutu FIFA-inu zlatnu loptu, dok je također dva puta bio proglašen njemačkim nogometašem godine i dva puta završio kao treći u izboru za Ballon d'Or.

A za sve one trenutke pomračenja uma i demone s kojima se borio u svom privatnom životu ima vrlo logično opravdanje.

- Vratari trebaju element ludosti. Tko bi inače stajao tamo i dopuštao ljudima da ga gađaju loptom u lice i trbuh i mislio kako je to baš super?

Ostale tekstove iz serijala 'Više od sporta' pročitajte OVDJE.

Želiš prvi znati vijesti o Hajduku?

SD Hajduk
Naslovnica Strani nogomet