StoryEditor
Ostalonesalomljiv duh

Solinski maratonac Jakov Teklić uspijeva se priprema i u doba korone: Malo san kopa, tako sam održa snagu i kondiciju

10. kolovoza 2020. - 22:17
Nikola Vilić/Hanza media

Boston, Chicago, New York, Berlin, London i Tokio. Šest najjačih svjetskih maratona sam istrča, kao i Sydney, Honolulu, Rio de Janeiro i Stockholm, koji zajedno ulaze u TOP deset, dok mi za 50 najatraktivnijih, po izboru svjetskih maratonaca, nedostaje još osam. To su Tallinn, Auckland, Mumbai, Kilimanjaro, Toronto, Jamaica, Peking i Outback maraton u Australiji.

Sve je to moj sportski projekt koji ganjam već 35 godina. Ne može se to preko noći, trebalo je puno odricanja, vremena, novca i volje. Trebalo je to sve i uskladit i unutar obitelji, kao i s poslom, 38 godina sam bio voditelj gradilišta po Njemačkoj, pa bi ponekad mora, nažalost, i propustit kad bi bila primopredaja objekta – govori nam maratonac, Jakov Teklić iz Solina, koji i dalje trči istim žarom, unatoč tome što je zagazio u 70. godinu života.

Zapravo, nije on u nju zagazio, već je doslovno utrčao. Malo ga je, nažalost, u ostvarenju tog cilja, usporio koronavirus, ali planovi su i dalje tu.

- Samo da se normalno počne letit. Čujem od prijatelja da na nekoć najprometnijim zračnim lukama ne vidiš odjednom dvadesetak ljudi na čekiranju – kaže Teklić, koji je inače član splitskog Maraton kluba “Marjan”.

Proteklih je mjeseci nastojao vježbati na sobnom biciklu, ali kad je to god bilo moguće još bolje je bilo uputiti se biciklom u prirodu, pravac uz Klis, preko Prugova do Neorića gdje mu je prijatelj ustupio jednu njivu da je malo obrađuje.

To me je spasilo. Tako san dodatno održa snagu i kondiciju, malo san kopa, a na kraju je cila obitelj imala i zdravu, domaću spizu. Od kumpira, kapulice, kukuruza, slanutka, cikle, biži, fažoleti... Svega onoga šta ne triba puno vode. Srićom u Neoriću uvik ima vlage, tako da to spašava ako nemate s čim i kako zalivat – objašnjava nam Teklić kako je “vježba” u polju, ali je sudjelovao i na domaćim utrkama i onima koje su se održavale u susjedstvu, od memorijalne utrke Maslenica, Marjan traila Dugopolje – Mosor, Splitskog polumaratona, do utrka u Ričicama kod Imotskog, Novske skalinade u Herceg-Novom i Podgorice u Crnoj Gori.

– Nadam se da će se situacija poboljšati i da ću idućih mjeseci krenuti dalje, a u planu su Tallinn, Berlin, Auckland i Valencija – nabraja Teklić što je sve zacrtao za ovu godinu.

A, kako bi mogao reći da je trčao na svim kontinentima, mora još na svojoj karti čekirati i – Antarktiku.

– Planiram da bi se to moglo ostvariti za jedno dvije godine. Za to se isto tako pripremam. Tu je limitiran broj maratonaca, jedno dvjesto, i posebni su uvjeti odlaska i prilagođavanja. Trči se po ledu, informiran sam kako temperature znaju biti od minus 25 do minus 40, ali ne bojim se toga. Dok sam radija u Zapadnoj Njemačkoj često sam iša na utrke gdje su temperature bile vrlo niske. Treba dobro zaštititi nos i uši, a čini mi se da je ovde kod nas gore kad je minus jedan, dva, a dere bura. Teže mi je bilo trčati u tropskim krajevima, te vrućine iscrpe, ostaneš bez tekućine – veli nam Solinjanin prepričavajući zgode i nezgode, a ima ih zaista sa svih krajeva svijeta u više od pet desetljeća bavljenja ovim sportom.

– U Rotterdamu sam 1989. godine istrčao maraton s fibrom koja se popela na 40 stupnjeva, da me publika nije ponijela ne bi ni završija utrku, a tek nakon svega sam doznao da sam imao upalu pluća. U New Yorku sam cilu noć ima gadnu virozu, a ujutro iša na start, nisan ni spava. U SanktPeterburgu san trča s dva trna u peti, čak 4-5 kilometara gotovo na jednon nozi. Bilo je jako bolno, ali tu nije bilo pomoći i to je jedini maraton koji nisam cijeli istrča, ali sam zato istrča polumaraton – veli Teklić, nasmijavši nas i epizodom s Nijagarinih slapova.

– Mislim da ću tu utrku morat ponovit, jer mi još nije stigla potvrda da su mi je priznali. A, šta se zapravo dogodilo – priča dalje solinsko-splitski maratonac.

– Nisan uopće računa da s kanadske strane moramo proć i na američku. Ima san dvi putovnice. Ponija novu, a drugu u kojoj je bila viza ostavija u sobi. Ostali natjecatelji su otišli autobusom na odredište, dok je mene američka strana vratila na kanadsku, ali tu je na sreću bio jedan policajac čiji je otac iz Trilja. Kad je vidio hrvatsku putovnicu pokušao mi je pomoći, te mi je savjetova da pitam kod organizatora, da mi moraju osigurati taksi, Uber. Brže-bolje sam se vratio u hotel, uzeo putovnicu i Uberom stigao na misto starta, zakasnija san možda dvi, tri minute. Kako mi je već ranije u autobusu osta i startni broj koji je potreban da te svako pet kilometara sustav može registrirat, mora san tražit nekoga da posvjedoči da sam sudjelova. Tako sam naša neke maratonce iz Njemačke, jer smo se mogli dobro sporazumit, a koji su mi bili svjedoci da sam proša cili maraton – smije se i sad toj ciloj situaciji Teklić, koji uživa i u druženju sa svojin sportskim kolegama, ali i brojnim drugim ljudima koje susreće na svojim putovanjima.

Nadam se da će tako ostat i dalje. Ima teških i lakših utrka, triba izdržat tih 42 kilometra i 195 metara, ali kad god mi dođe kriza pogledan na prsi, na dres, na koji sam stavija fotografije svojih unuka. To su Antea, Mia, Lena i Toma – pokazuje nam Teklić na majicu, na tinejdžere i mališane.

– A, očekujemo i novu prinovu u obitelji – drago je didu objavit nam i tu vijest.

A, kad smo kod dide i babe, kaže, želja mu je da sa svojon suprugon Matijom ponovno ode na Havaje.

– Tamo nema vremenskog ograničenja na maratonu, pa kad vidiš neke koji stignu i nakon 12 sati i koji kroz cilj utrče rukama u zraku ka olimpijski pobjednici, to mi je posebna draž – kaže Teklić čiji se sinovi Tihomir, Ante i Ivan, isto bave trčanjem, neko više aktivnije, neko manje.

– Dva puta sam operira meniskus na desnoj nozi, dva puta na livoj, dva puta desnu preponu, dva puta livu, i kralježnicu jednom. Mislija sam da nakon te zadnje operacije nikad više neću trčat, ali evo, i dalje sam aktivan. To me održalo, ne mogu ka prije, sad sam u kategoriji od 65 do 70 godina, a uskoro ću u onu od 70 do 75, ali iman još force. Nije me spriječilo devet operacija, pa neće ni korona – poručuje Teklić, za kojega sutra slijedi još jedan trening, ali na njivi.

Triba povadit kumpire, a iza toga odmah nastavlja pravit planove kako bi zaokružija 50 najatraktivnijih maratona na svitu, a time i svoj veliki sportski projek.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?

Izdvojeno

14. rujan 2020 13:58