Sport Ostalo

do pakla i natrag

Splitski skijaš pobijedio u spustu života: Bio sam u komi, a sada se spremam za šampionski pehar

do pakla i natrag

Bila je to subota 16. travnja prošle godine. Skijaška sezona odbrojavala je doslovno svoje zadnje sate, a članovi naše reprezentacije okupili su se na posljednjem treningu na slovenskom Krvavcu.

Uz starije Filipa Zubčića i Istoka Rodeša te nekoliko kolega iz slovenske reprezentacije bio je i Dario Komšić, juniorski reprezentativac i član splitskog Ski-kluba ‘Nordis’. Uobičajeno zagrijavanje za veleslalomski trening, uz nekoliko neobaveznih rundi, međutim, pretvorit će se za njega u pravu pravcatu noćnu moru i dovesti mu goli život u pitanje.

- Osjećao sam se moćno, napredovao sam iz dana u dan. Uvjeti na stazi bili su izvanredni i ništa nije upućivalo na to da će kraj sezone ispasti za mene tako nesretan i brutalan. Ali onda sam u trenutku, pri velikoj brzini, izgubio kontrolu preko jednog hupsera i u padu zadobio teške ozljede – prisjeća se godinu i pol poslije Dario.

A u to vrijeme bio je juniorski prvak Hrvatske u superveleslalomu i alpskoj kombinaciji, te drugi i trinaesti na rang listi Svjetske skijaške federacije (FIS) za 2000. godište.

Odmah na stazi primarno je zbrinut od članova slovenske Gorske službe spašavanja, a prvi pregled obavljen je u lokalnoj ambulanti. Odmah je utvrđena fraktura lijeve potkoljenice, ali budući da nije bilo vidljivih tragova, nije se u prvi mah posumnjalo na ozljedu glave.

- Moja otac Davor i ja odlučili smo otići direktno za Hrvatsku, jer sat vremena duži put do Zagreba nego do Ljubljane mi se činio podnošljivim. Znao sam da zbog svega slijedi duži ostanak u bolnici i svakako smo željeli biti bliže doma. Iako sam trpio bolove u nozi, osjećao sam se dobro, tako da mi vožnja nije pala teško. Nakon dolaska u Zagreb primljen sam u Traumatološku kliniku. Uslijedilo je mučno dvosatno skidanje pancerice, a u pomoć su pozvani i vatrogasci, koji su je posebnom brusilicom na koncu morali prepiliti – kaže Dario.

Rentgenskom snimkom su utvrđeni lomovi tibie i fibule, pa je mladi skijaš smješten na bolnički odjel, gdje je trebao biti nastavljen tretman. Problemi nastaju tijekom noći, kada je sve češće počeo gubiti svijest. Iduće jutro prebacuju ga na odjel intenzivnog liječenja u istoj bolnici, a CT je pokazao traume glave i izljev krvi u mozak. Komšić je u stanju inducirane kome proveo nekoliko idućih dana, tako da je predviđena operacija noge morala biti otkazana do daljnjega.

Umalo fatalna procjena

Nekoliko dana kasnije Dariu se vratila svijest i s gipsom na nozi i bez operacije upućen je na kućnu njegu, što će se, po mišljenju članova njegove obitelji, ali ne samo njih, pokazati krivom liječničkom procjenom. Umalo fatalnom.

- Ja sam htio što brži oporavak, slušao sam liječnike, ali sumnjam da su oni htjeli slušati mene. Imao sam tada i ja što reći, ali očito je da mi nisu pružili priliku – veli Dario i nastavlja:

- Mjeseci su prolazili, ali svaka iduća rentgenska snimka pokazivala je da pukotina i dalje postoji, te da liječenje stalno treba produžavati. Iz jedne bolnice u drugu po Hrvatskoj i Austriji, sa snimanja na snimanje, i tako punih trinaest mjeseci. Trajalo bi to i dalje da moj otac nije pronašao dr. Nikicu Daraboša, kirurga koji je htio preuzeti posljednji rizik i operirati napokon lijevu potkoljenicu. Nakon vrhunski izvedene operacije, korektivne osteotomije, oporavak je potrajao još dodatna tri mjeseca, a sve se skupa odužilo na šesnaest mjeseci od onog kobnog dana na Krvavcu – navodi Dario.

Kao pravi uporni Bosanac (rođen u srednjobosanskom gradiću Kreševo) nije se predao ni u jednom trenutku, a kamoli pomislio skije objesiti o klin. Na njima je od šeste godine života, kada je većinu vremena proveo na relaciji Kreševo - Zagreb - Alpe. Po mnogo čemu, priča njegove obitelji slična je onoj Kostelića, jer je sestra Andrea također skijašica reprezentativka s dva nastupa na zimskim olimpijadama i trenutačno najbolje rangirana hrvatska slalomašica, a otac Davor je u ulozi trenera.

U siječnju ove godine, još dok je bio prilično polomljen i trpio bolove, nije odolio a da ne stane na skije. Bilo je to na Kupresu, na prvom Prvenstvu Dalmacije - DALSKI. Iako praktično na jednoj nozi, uvjerljivo je pobijedio.

- Nije to bila utrka za moju razinu, ali moj klub ‘Nordis’ je bio organizator ove utrke, a ja sam zbog ozljede imao vremena napretek i nikako nisam htio propustiti ovu povijesnu utrku, za koju se nadam da će postati tradicionalna. Htio bih pomoći da preko DALSKI populariziramo skijanje u Dalmaciji i podignemo ga na jednu višu razinu – kaže najmlađi od Komšića, koje za Split vežu i brojni prijatelji (Edita, Paulo ...). Među njima posebno mjesto ima poduzetnik Ivan Džaja, koji je u prepoznao talent Daria i Andree još dok su bili mali i financijski ih pomagao.

Posljednji put na operacijski stol Dario je legao u svibnju. Uslijedio je ekspresni oporavak, da bi prije dva mjeseca odradio prvi trening s hrvatskom reprezentacijom na švicarskom Zermattu.

Život je lijep, jedan i naš

- Iskreno, veliki bolovi koje sam trpio nisu davali previše nade. Ni ja, ni otac, ni dr. Daraboš nismo se htjeli predati. Liječnik je vjerovao u svoj rad i dao je zeleno svjetlo za treninge s punim opterećenjem. Odradio sam prvo treninge u skijaškoj dvorani Litvii, onda na ledenjaku Hintertux u Tirolu, gdje je i donesena odluka o nabavi specijalnih karbonskih protektora za potkoljenice, koji su trebali preusmjeriti pritisak u pancerici i smanjiti bolove. I s njima se dogodilo čudo, jer je bol skoro nestala. Tu i tamo se sporadično pojavljivala, ali u granicama podnošljivog i sve rjeđe. Svakako, situacija je svakim danom sve bolja – isijavao je optimizmom Dario, s kojim smo razgovarali dok je ovih dana trenirao na Pass Thurnu kod Kietzbuehela.

Hoće li se ove godine vratiti utrkama FIS-a, odlučit će do kraja ovog mjeseca. Svakako, iz cijele situacije koja ga je snašla unatrag devetnaest mjeseci, Komšić je izišao kao veliki pobjednik. I kad s njim razgovarate, brzo shvatite da rezonira daleko zrelije od svojih vršnjaka.

- Ova sezona neka donese što donese. Znam da će teško biti vratiti se na prijašnju skijašku razinu i formu, ali mene volja ne napušta. Iz dana u dan vidim kako napredujem, polako mi se vraća stari osjećaj. U svoje tri FIS sezone četiri puta sam bio na različitim operacijama. Kao i narod iz mog rodnog Kreševa, naučio sam sa svojih devetnaest godina da se nikada ne predajem. Znam da ću uskoro ponovno stati na pobjedničko postolje, pogledati iza sebe i reći – sve se ovo sada zove jučer – veli i dodaje:

- Život je lijep, jedan i naš, i ne treba ga provesti gledajući u negativnom smjeru... Živimo s onim što imamo, pobjeđujući probleme i nedaće koje nam se ispriječe na životnom putu.

Želiš prvi znati vijesti o Hajduku?

SD Hajduk
Naslovnica Ostalo