Sport Ostalo

doktorandica pod mrežom

Kapetanica napustila brod, suigračice joj priredile dirljiv oproštaj: Mogu prestati igrati za prvu ekipu, ali Brda nikada neće izaći iz mene, iz mog života

doktorandica pod mrežom

Hodaj, nebo strpljive voli.... To su joj je otpjevale suigračice kada je odigrala posljednji dvoboj, prvenstveni, u Superligi protiv Marine Kaštela. Otpjevale i otpratile svoju 26-godišnju kapetanicu Teu Gutović u sportsku mirovinu. Rano - kasno, kako god gledali, svatko će jednako tako imati mišljenje. Bilo je dirljivo, jer Tea je rasla s Brdima, iz Četvrte do Superlige. No, ovo nije samo priča o odbojkašici koja je odradila svojih dvanaest sezone. Nije baš tako...

Nego, kako to Gibonnijeva "Hodaj", ima li neke simbolike u tome?

- Zapravo to "Hodaj", to sam ja, "nebo strpljive voli" je cijela jedna životna priča. Bilo da govorimo o odbojci, da govorimo o obrazovanju, fakultetima. To je ono ključno u mom životu, nikada ne odustajati, ne predati se i stalno izdržati na svom putu bez obzira kakve se prepreke nalazile preda mnom. Zbog toga je i bila ta pjesma na rastanku od aktivnog igranja - kaže nam Tea Gutović i nastavlja:

- Da nije bilo odbojke, da nije bilo bavljenja sportom, ne bi bilo svega ostalog. Zvuči to možda nestvarno, ali zahvaljujući sportu stvorila se lijepa priča mog života, i studij sociologije i studij kineziologije. Da nisam igrala odbojku, moja obitelj vjerojatno ne bi bila toliko u sportu, iako moji roditelji vole sport, postavili su na noge Brda, klub velike tradicije, u tome su potpuno. No, kada sad stanem i osvrnem se unatrag, mogu kazati da je sport imao veliki utjecaj u razvoju mene kao osobe.

Počeci bavljenja odbojkom su opet vezani uz obitelj. Malo po malo Tea se prateći rodicu Miju zaljubila u ovaj sport.

- Baš tako, Mia (Bratić - op. a.) je "krivac". Ona je igrala tada u Splitu, ja sam je pratila na treninge, pa onda na svaku utakmicu, pa na putovanja. Bila sam poput maskote kluba, stalno s curama, uživala sam gledajući ih kako igraju. Onda se to svidjelo roditeljima, posebno majci koja je igrala rukomet i taj sport, koliko god bio izazovan, prepun je kontakta. Nije baš željela da prolazim njezin put, odbojka je sport bez kontakta među suparnicama, sve je zapravo nadigravanje. Tako sam počela, pa opet uz Miju odigrala četiri-pet sezona kada je kao iskusnija došla pomoći Brdima u napredaovanju mladih.

Brda su onda tako odigrala važnu ulogu u odrastanju?

- Volim kazati da je klub rastao paralelno sa mnom. Počela sam sa četrnaest godina igrati među seniorkama kada su Brda bila u Četvrtoj ligi. Pa sam kroz srednju školu ja odrastala, a klub se penjao prema vrhu. Ja na fakultet, klub u Drugu ligu, ja na doktorski studij, Brda u Superligu. Moje dvije godine poslijediplomskog studija, a Brda u doigravanje. Pratili smo se. Kad se sjetim svih djevojaka s kojima sam igrala, vežu me samo lijepe uspomene. Ponekad se pitam kako smo mogle igrati zajedno, a igrale smo i uživale.

Koliki je teret bio činjenica da vam je otac predsjednik kluba?

- Priča je uvijek bilo i bit će ih. Od toga se ne može pobjeći. Iako znam da se on kao predsjednik nikada nije miješao trenerima u posao. Znam da nitko neće kazati da sam imala najviše odrađenih treninga, da sam baš radi takvih činjenica morala biti prva na treningu, ostati do kraja i zadnja izaći iz dvorane. I biti puno više od "obične" igračice, pa i pomoći oko mlađih. No, ne žalim zbog toga, znam da nikada nisam bila supertalent, ali sam uvijek bila veliki radnik i sve sam postigla svojim radom. Ništa mi nije bilo darovano.

Kada sve tako pričate, postoji li žal za krajem karijere, čini se, prilično rano?

- Nije prekasno, ni prerano, nego baš taman. Dok sam igrala, gurala sam paralelno studiranje i sociologije i kineziologije. Pa onda i dvije poslijediplomske godine, mislim da sam u cijeloj sezoni propustila tek dvije utakmice, znalo se događati da bi stigli po mene na aerodrom i da uskočim u dvoranu i odigram utakmicu. Ili da me pokupe u Zagrebu na fakultetu, pa odem do Vukovara igrati utakmicu. Jednostavno sam malo stala i rekla sebi, pa onda i curama, da je vrijeme za kraj. Više nisam bila sigurna hoću li moći stizati igrati utakmice i ne bi bilo pošteno prema ekipi da se na treninzima nešto uigrava sa mnom, pa da me nema. Neka sada mlađe dobiju priliku, za budućnost se ne plašim. Jednostavno nisam mogla obećati sebi i curama da ću biti stalno tu, da ću igrati.

Znači puno se toga može napraviti bez obzira na zahtjevne studije i igranje u Superligi, koje traži i dva treninga dnevno. To Vam je godinama uspijevalo.

- Sve je stvar organizacije. Recimo, ja uvijek govorim "uči da bi mogla otići na trening". Tako sam sve postavila. To je ono što ti sport može dati, tu disciplinu i dobru organizaciju. Da se razumijemo, uz sve ovo do sada, diplome iz sociologije i kineziologije, nikada nisam bila uskraćena za nešto, izlazila sam vani, družila se s prijateljicama, odlazila na kavu, momci, sve što prođe jedna mlada osoba. Da, imala sam podršku roditelja, nisu mi birali studij, ali su svaku moju odluku podržali i to je ono što mi je bilo važno.

Ipak se na jednome mjestu, u jednom trenutku, morala povući crta.

- Znala sam da će to tako biti. Prije dvadesetak dana sam obranila temu svoje doktorske disertacije, naslov teme je "Društvene interakcije kao čimbenik poduzetničkih namjera mladih". Čeka me dosta terenskog posla, podatke ću skupljati u Splitu, Rijeci i Osijeku, dosta je putovanja, dosta obveza.

Laički, o čemu bi se trebalo raditi u tom doktoratu?

- Jednostavno rečeno, prikupljat će se podaci od studenata završne godine studija na tri velika sveučilšta, napraviti istraživanje koliko su mladi spremni krenuti u vlastiti posao. Što im je važno, ima li to veze s gradom u kojem žive, povezanosti s roditeljima, prijateljima, umreženosti... Sve te podatke treba obraditi i staviti u kontekst, vidjeti je li svejedno gdje počinjete posao ako ste dobro umreženi, povezni u struci ili je potrebno preseliti se na drugo mjesto. Zanimljiva je tema, odabrala sam temu poduzetništva jer nisam željela isključiti niti jedan od fakulteta. Da sam krenula na sport ili glazbu kao sociološka istraživanja, jedno bi isključilo drugo, u ovome mogu povezati sve sfere mojih zanimanja.

Nakon kraja sportske karijere kao podloge Tea okreće životnu stranicu, znanstveni rad, obrazovanje koje je bilo u paralel-slalomu, vrlo uspješno, sada će biti primarno.

- Već sam debelo zagazila u taj dio života, izgleda da je sve nekako brzo, ali, eto, u dvadeset šestoj godini se mogu pohvaliti da imam dvije diplome, da ću doktorirati i da sam do sada objavila dvanaest znanstvenih radova u međunarodnim časopisima. Zahvaljujući profesorici Relja sada na Ekonomskom fakultetu radim sa studentima, tu ima raznih situacija jer smo gotovo pa i vršnjaci, ali vidim da poštuju moj rad i trudim se biti što bolja i bliža njima kako bih im prenijela znanje. Na Kineziologiji surađujem u projektu SAVE (sport against violence exclusion) i tu sam jako zadovoljna jer sport zapravo i mora biti poveznica s mladima, kako poštovati suparnika. Jako je to važno u obrazovanju mladih. Na Odsjeku za Sociologiju Filozofskog fakulteta u Splitu surađujem na projektu Integra Dalmatica. Dakle, čeka me još dosta izazova.

Gdje Tea vidi sebe u budućnosti, izvan dvorane, za katedrom, može li se to ponovno ispreplesti?

- Sigurno će se ispreplesti, jednostavno jedno bez drugog ne ide. Neću igrati, ali ću s tribina biti najveći navijač. Već radim u školi odbojke, dakle moći ću svoje znanje prenositi na one najmlađe. Najveći kompliment koji sam dobila od djece je taj kad dovedu još dvoje-troje prijatelja pa kažu "trenerice, mogu li i oni s nama, meni je dobro, pa neka bude i njima". Može li biti nešto veće od toga? Meni je uvijek srce puno. Na ovaj način, radeći s mladima, vraćam neki svoj dug odbojci koja me usmjerila u životu. Zapravo zahvaljujem svim trenerima koji su svojim radom izgrađivali i mene kao osobu - kaže Tea i nastavlja:

- Službeno sam započela i suradnju sa Zakladom Sport2Life koju je pokrenuo Mike Saran. Njihov slogan "play, learn, live" zapravo ocrtava moj dosadašnji put, kroz sport i obrazovanje stići do cilja. To je ono što ja jesam, jedna priča, jedan krug se mora zatvoriti, ali se uvijek može otvoriti neki novi. Nedavno sam baš u sklopu Zaklade u revijalnoj utakmici igrala sa Sennom Ušić Jogunica koja je ambasador Zaklade, a njoj sam se recimo kao igračici jako divila, obožavala je kako na parketu vuče ostale suigračice, motivira ih.

U znanstvenom svijetu?

- Sociologiju sam upisala jer je to bila moja velika ljubav. Uvijek sam govorila da ću biti u jezičnoj gimnaziji, pa sam upisala Prvu gimnaziju. Bila sam izvrsna učenica i govorila da ću studirati u Zagrebu, a po ocjenama su me mnogi savjetovali da se uhvatim nekog "profitabilnijeg fakulteta". Sociologiju sam zavoljela zbog svoje profesorice iz srednje Dijane Danolić koja je to predavala na poseban, zanimljiv način. I nisam požalila. Zahvaljujući tom studiju povezala sam sve svoje ljubavi, sport, glazbu, sada poduzetništvo. Da, vidim se jednog dana s doktorskom titulom, na fakultetu kako radim s mladima. Sigurno im mogu puno toga prenijeti. I to iz osobnog iskustva. Recimo, igrala sam svaki vikend odbojku u najvišem rangu, ali sam jednako tako dobila i Dekanove nagrade za vrijeme preddiplomskog i poslijediplomskog studija. Puno toga je preda mnom i tih se izazova ne plašim, dapače, motiviraju me, pokreću.

Lijepo je sve to saslušati, kada mlada osoba govori, puna samopouzdanja, vjere u svoje sposobnosti, koja je svojim radom nametnula sebi standard koji ispunjava. Zvučat će to čudno, no očito nije nemoguće. Uči sada da bi se kasnije mogao posvetiti svojim hobijima, ljubavima, da bi našao izazove koji te pokreću.

- Nismo još rekli jednu stvar, odbojka i moja Brda su me oblikovali. Mogu ja prestati igrati za prvu ekipu, ali Brda nikada neće izaći iz mene, iz mog života. Previše je tu lijepih priča ispričano, ali i neke koje se još moraju ispričati - kaže Tea.

I još nešto je ostavila za kraj.

- Kad smo govorili o Gibinoj "Hodaj", ima još jedan njegov stih koji sam zapravo ja, koji opisuje mene, moje želje, moje ambicije.

A to je...

- Jer da nisam ovo, ja bih bila biljka...

S Antonellom počela i završila

Život piše svoje krugove, recimo, Tei se jedan sportski krug završio s Antonellom Družijanić.

- Tako je ispalo, kada sam s četrnaest godina ušla u prvu ekipu, dočekala me Antonella kaosuigračica. Svoj posljednji susret sam odigrala pod vodstvom Antonelle kao trenerice. Ima tu simbolike, iako je recimo Antonella samo dvije godine starija od mene, bila mi je i kao suigračica i kao trenerica jedan od uzora i oslonaca.

Uz medije, a opet daleko

Mama Ivana bila je nekadašnjica rukometašica, ali je u Splitu Ćićo poznatija kao tajnica Hrvatske glazbene unije, otac Slobodan producent na radiju. Uz njih je Tea uvijek bila blizu glazbi, medijima, ali nikada nije 'ušla' potpuno u taj svijet.

- Ma da, uz mamu sam bila na nebrojeno festivala, koncerata, svoje diplomske radove na sociologiji sam posvetila glazbi. Imala sam priliku upoznati zaista izvrsne ljude. Jednako kao i u medijima. No, taj svijet mi nije bio baš ono sto posto napet. Zapravo sociologiju sam odabrala prvenstveno zbog velike ljubavi.

Hrvatski paradoks - nezasposlena, a surađuje na fakultetima 

Doktorski studij ušao je u završnu fazu, još se Tea vodi kao student poslijediplomskog studija, doktorand. Vanjski je suradnik na Kineziologiji, pa onda na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, a na splitskom Ekonomskom fakultetu je izabrana u zvanje asistenta, opet kao vanjski suradnik, ne zaposlenik, a tamo drži seminare i vježbe na kolegijima Sociologija i Sociologija turizma.

- Službeno sam nezaposlona. Ma, šalim se, posebno moram istaknuti moje mentore, profesore Renatu Relju s Filozofskog fakulteta u Splitu, profesora Zorana Grgantova sa splitske Kineziologije i profesoricu Jasminku Lažnjak s Filozofskog u Zagrebu, gdje sam na doktoratu. Moji su mentori nešto najbolje što mi se moglo dogoditi, osim što su vrhunski predavači, otvorili su mi mnoga vrata, dali priliku za napredak. Za mladu osobu to je posebno važno, dodatno motivira u radu. Nema riječi kojima bih opisala koliko sam sretna što zapravo imam takve profesore i mentore uz sebe, napominje Tea.

Želiš prvi znati vijesti o Hajduku?

SD Hajduk
Naslovnica Ostalo