StoryEditor
KošarkaKoš(arka) za smeće

Tuga i jad nekadašnje perjanice hrvatskog sporta: od medalje do taloga s dna kace

5. srpnja 2022. - 09:49

Heja, heja, Cibosi, orilo se početkom 80-ih, potom opet, kao i 70-ih, Ju-go-pla-sti-ka, Ju-go-pla-sti-ka. Zadar je znao iznenaditi tu veliku Cibonu, u Jazinama se igrao Kup europskih prvaka. Jugoplastika je znala odbiti napad superjakog Partizana. Pitalo se tu i Šibenku. Tko je prošao Baldekin, slavio je.

I jedni i drugi, Cibona i Jugoplastika, iako su osvajali vrh Europe nisu se mogli opustiti niti jedno kolo domaćeg prvenstva. Čak im je bilo lakše u nekim utakmicama Kupa europskih prvaka doći do pobjede, nego protiv fenjeraša u domaćem prvenstvu.

Toni Kukoč je jednom prilikom rekao kako je njemu teže bilo izboriti mjesto u prvoj momčadi “žutih”, nego igrati za prvu momčad derbi. Nije se gasilo svjetlo u dvoranama, radilo se od jutra do mraka, a kad bi završio trening, trka na vanjsko igralište. Razlika je bila samo što je podloga bila asfalt, beton, a ne parket.

Pate i drugi sportovi

Nije samo košarka bila u europskim okvirima jaka u bivšoj državi, već su u svim drugim loptačkim sportovima klubovi imali uspjeha. Teže je bilo osvojiti domaći trofej, nego uspjeti u Europi. Tome je uvelike doprinijela činjenica kako nitko nije mogao preko granice do 28 godine, zatim bio je ograničen broj stranaca u bogatim europskim klubovima. Tribine su bile pune.

Dobili smo državu prije više od tri desetljeća. Dočekali radost loptanja pod obručima. Našu hrvatsku reprezentaciju. Imali smo Dražena Petrovića, Tonija Kukoča, Dina Rađu, Stojka Vrankovića, Arijana Komazeca, Velimira Perasovića, polovicu reprezentacije bivše države koja je bila strah i trepet. Plus, druga polovica te reprezentacije nije zbog agresije na Lijepu našu, i ne samo na nju, mogla nastupati. Plus je bio što se SSSR tad raspao. Litva je izašla iz te zajednice, a ona je bila polovica velike reprezentacije SSSR-a.

Uspjeli smo u tom trenutku uzeti olimpijsko srebro u Barceloni prije tri desetljeća. Dramatično polufinale protiv ZND-a je otišlo na našu stranu. Imali smo vođu, srce, ponos i nevjerojatno kvalitetnu petorku.

Klubovi statisti

Danas imamo Cibonu koja je dotaknula dno, koja je pred gašenjem, Jugoplastiku, tj. Splita, koji traži slamku spasa. Ništa bolje nije u Zadru. Nemamo niti jedan klub u privatnoj Euroligi, ni u njenom drugom razredu, Eurokupu. Nemamo klub ni u drugoj Ligi prvaka koju vodi FIBA. Igra li tko uopće Europu?

Liga nam je slaba. Čim uzmeš loptu u ruke, već si takoreći prvotimac. Čim odigraš dvije solidne utakmice u “žnj” ligi, evo menadžera, te krećeš u bijeli svijet. Što ćeš u klubu u kojem moraš kupiti sam tenisice da igraš, torbu, samo što loptu ne donosi na trening i utakmicu.

Netko od njih, koji su se otisnuli dalje, uspije poput Bojana Bogdanovića, te prije svega Marija Hezonje i Ivice Zubca. Gledamo njihov učinak u NBA-u i Euroligi, radujemo se i priželjkujemo kako je to to, kako će, kad se nađu skupa, odvesti Hrvatsku do pobjeda. Zaboravljamo kako su uz njih isti, ako ne i bolji igrači. Svaka utakmica im je na nož, svaka je kvalitetna. Trening im je čudo. Uvjeti za rad su im sjajni. U svojim klubovima rade od jutra do mraka. Ne razmišljaju ni o čemu drugom. Uigrani su.

Bogdanović i Zubac su se priključili reprezentaciji dva dana prije utakmice u Sloveniji, a tri dana poslije čekala ih je Finska. Čudna su pravila za NBA igrače, ali tako je. Katastrofa je činjenica kako reprezentacije nemaju mogućnost igrati u najjačem sastavu cijele kvalifikacije. Zato danas gubi i jedna Srbija, Francuska, koje imaju kvalitetnih igrača na bacanje. Ne bi se to događalo da nije gluposti FIBA-e.

Snižavanje kriterija

Nakon olimpijskog srebra smo bili nezadovoljni broncom s Eurobasketa u Njemačkoj 1993., koje smo igrali u šoku zbog tragične pogibije Dražena Petrovića. Nezadovoljni smo se vratili sa Svjetskog prvenstva u Kanadi 1994. gdje je osvojena bronca, nismo bili sretni ni s broncom na Eurobasketu 1995. kad se na scenu vratila druga polovica reprezentacije bivše države, te su Divac, Đorđević, Paspalj, Danilović i ekipa osvojili zlato.

Potom smo bili nezadovoljni kad smo gubili četvrtfinala na velikim natjecanjima, potom kad nismo bili u završnici Eurobasketa jer smo zbog toga ostajali bez mogućnosti naći se opet na najvećim natjecanjima, svjetskim prvenstvima i(li) Olimpijskim igrama.

Sad smo nezadovoljni jer smo zadnji u skupini prvog kruga kvalifikacija za Svjetsko prvenstvu, u skupini u kojoj su svi osim zadnjeg izborili prolaz dalje. Zaboravljamo kako najbolji, a njih nemamo puno, nisu mogli igrati u prva četiri kola, kako smo se za završnicu skupili pet do podne, te kako su oba suparnika iz ovog (Dončić i Goran Dragić su čudesni igrači), ili onog razloga (uigrana Finska) zadnjih godina ispred nas.

Pljušte zbog toga kritike, opet se traže ostavke. Nema tko nije bacio kamen, a kad slušaš sve, trenere i ljude iz klubova, pitaš se je li im netko svih ovih godina branio stvarati organizatore igre, je li im netko možda ukrao loptu kad su željeli djeci pokazati kako se ona vodi? Da, čudo je kako se radi(lo) u hrvatskim klubovima svih ovih godina. Ne znaš tko je izbacio više “jedinica”, i ne samo njih.

Ad hoc odgovori

Opet nude rješenje, koje je naprosto sjajno. Ne moramo se znojiti, te išta raditi. Samo Savez treba otvoriti novčanik, kupiti nekoga tko zna prevesti loptu bez problema u polje suparnika, i dodati prije svega Bogdanoviću, Hezonji, i problem će biti riješen. Bit će potom med i mlijeko. Procvjetat će hrvatska košarka. Imat ćemo opet jaku ligu, igrat će naši klubovi opet za naslov prvaka Europe. Možeš mislit!

Stoji, to sa strancem je važeće pravilo. Drugi to koriste. Koristili smo i mi. Međutim, što smo od toga imali. Opet ništa. Vrijeme je da se probudimo. Odavno smo druga liga. Mala smo država. Nećemo nikad imati jaku ligu, jake klubove, ali možemo naučiti barem neko dijete da prevede loptu bez problema u polje suparnika.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
09. kolovoz 2022 02:54