StoryEditor
Hajdukglava u balunu

Zdravko Reić: Dva lica Torcide

Piše PSD.
25. studenog 2012. - 13:02

Impresivna je bila scenografija, koju je ponudila Torcida, točnije koju jedino ta navijačka obitelj može ponuditi na našim stadionima, a radi se o posljednjem prikazu u čast hrvatskim generalima Anti Gotovini i Mladenu Markaču. Stvarno, to kako su žestoki navijači Hajduka sa sjevera Poljuda pokazali svoju radost, ali i zahvalnost u povodu povratka ratnih heroja svojim kućama, ostat će zabilježeno u analima splitskog kluba. Slično kako su u raznim prigodama znali izraziti svoje raspoloženje, bilo kad su bodrili ili kad su prosvjedovali, pa i kad su se u pojedinim slučajevima sprdali.

Ono što je na toj utakmici između Hajduka i Lokomotive ostalo nejasno to je zašto su u jednom trenutku počeli skandirati: “Ajmo, ajmo ustaše”. Znam da se ovo protivi mojem pravilu da ružna skandiranja ne treba citirati, da ih je bolje zanemariti, ono ne dati im reta. Jer, ovako kad objelodanjujem njihove nakazne uzvike izlažem se riziku nepotrebnih polemika. No, ne mogu odoljeti…

Ružna skandiranja

Sigurno je da ta skandiranja nisu išla u čast Gotovini, koji je svojim izjavama po povratku iz haškog kazamata oduševio sve miroljubive ljude. Isto tako je logično da svojim sramotnim iskazima nisu željeli zahvaliti predsjedniku žalbenog vijeća Theodoru Meronu, 83-godišnjem Židovu, rođenom u Poljskoj, koji je preživio strahote nacističkih logora i koji je na račun svoje profesionalnosti, objektivnosti i pravičnosti pridobio, dapače oduševio hrvatsko društvo.

Usput, jednako tako nije mi bilo jasno zašto su i kako pojedinci na Trgu bana Jelačića, u večeri velikog slavlja zbog oslobađanja dvojice generala, simbolima slobodarske borbe za neovisnost, dakle čemu su služili zvižduci i tako izraženi prosvjedi na račun riječi generala Gotovine. Taj veliki čovjek proživio je teških sedam godina zatvora tijekom kojih se borio da dokaže svoju nevinost, pa je valjda baš Gotovina tijekom tog vremena spoznao tko mu je pomagao da se domogne zaslužene slobode.

Dakle, mogu potpuno razumjeti da se zviždi i prosvjeduje kad govori predsjednik, premijer, neki zastupnik, čelnik zato jer se netko ne slaže s njihovim stajalištima. Ali, zviždati i arlaukati kad govori jedan Gotovina, to je u najmanju ruku neodgojeno da ne upotrijebim neke oštrije izraze.

U vrijeme hapšenja i pritvaranja generala, u prvom redu Ante Gotovine, vladalo je u Hrvatskoj uvjerenje da je učinjena velika nepravda. No, onih dana kad je uhvaćen na Kanarskim otocima malobrojni su baš otvoreno iskazivali svoje neslaganje sprovođenjem Gotovine u Haag, kako su to na primjer uradili u kafiću na stadionu Hajduka gdje su postavili veliki poster s likom heroja Gotovine ili kao što je ondašnji prvotimac Hajduka Lovre Vulin na treningu nosio majicu sa slikom generala.

Ali, da se vratim navijačkom korpusu Hajduka, to jest Torcidi koja je nebrojeno puta dobila frenetične aplauze kompletnog gledališta kad bi istaknuli razne slobodarske poruke zahvalnosti junacima Domovinskog rata, kada su svojim pjevanjem, veličanstvenim odama domovini izazivali pravo divljenje. Navijači splitskih bijelih imali su sluha i osjećaja za iskaze patriotskih poruka, pa čak i onda kad su one bile protkane nacionalističkim notama.

Međutim, bilo je i ekstremističkih ispada, koji nemaju veze s domoljubljem.
Jednako je neshvatljiv i neprihvatljiv palež baklji na tribinama, koje Hajduku donose kazne. Jest, bilo je jedno doba kad su se svi divili tim pirotehničkim paradama… Prve rakete na Starom placu ispaljene su u slavu Hajduka još daleke 1955., po završetku utakmice protiv beogradskog Radničkog i pobjede od 5:1 kojom je osvojen peti naslov prvaka Jugoslavije.

Kasnije su navijači Hajduka priređivali prave fešte baš uz pomoć bengalki, petardi, raketa, u pojedinim prigodama i u znak podrške kao u vrijeme kad su bijeli izbačeni iz prve lige zbog “afere Planinić” ili kad se prosvjedovalo na račun pojedinih odluka bivše NSJ-a kao u slučaju s prekidom utakmice protiv Beograda, ono kad je sudac Pavle Ristić pogođen kamenom u glavu pa je došlo do prekida utakmice.

U posljednjih desetak godina otkako su krenule zabrane koje diktira UEFA, ali i propisi HNS-a, očekivalo se da će ta svojevrsna piromanija jenjavati, dapače da će napokon prestati. Međutim, paljenje bengalki je postao način tipa “tko nam što može”, došlo je do neke vrsti dokazivanja snalažljivosti švercanja pirotehnike na stadion, nadmudrivanja s policijom i zaštitarima. Autori takvih zabranjenih vatrometa imali su dječačka, da ne kažem stupidna objašnjenja kako su to neka stečena prava navijača, koja se neće iskorijeniti.

Hajduk plaća masne kazne, koje se mjere milijunima kuna, na radost blagajnika UEFA-e i HNS-a. Bilo je pokušaja zavaravanja, to kao Torcida se organizirala da niti jedna baklja ne padne u teren, pa su se navijači dičili i nekakvim priznanjima o korektnom načinu navijanja. Ali, u biti je ostalo ono pogubno za Hajduka, izraženo u tvrdnjama “palit ćemo, bacat ćemo i tko na što može”.

Mnogo puta se pozivalo rukovodstvo Torcide da discipliniraju svoje pripadnike, odgovori su bili prozirni u stilu neka policija i organi gonjenja rade svoj posao. Kao, oni nisu u stanju utjecati na pojedine među njima da se okane pirotehnike.

Uprava Hajduka je u svim prilikama  demonstrirala neodlučnost u odnosu na ispade gledatelja. Posebno u posljednje vrijeme kad se pokazalo kako je jedina istinska snaga splitskog kluba baš u navijačima.

Odanost  pirotehnici

Zaista je tako, uz Hajduka je ogromni korpus navijača, odanih i privrženih, što je čak i ganutljivo. Međutim, to nikako ne znači da rukovodstvo bijelih, uza sva priznanja na račun podrške gledatelja, ne poduzima baš nikakve korake kako bi se urazumilo one koji izravno štete navodno voljenom klubu. Da, u kuloarima u klubu, onako u pola glasa, osuđuju se ispadi, ali se u biti plaše poduzeti konkretne mjere kako bi suzbili paljevine na stadionu u Poljudu.

Bilo je mlakih pokušaja da se urazume oni koji vjeruju kako je pravo navijača priređivati bakljadu u pravilu u onoj minuti utakmice koja znači godišnjicu osnutka Torcide. Jedan od ljudi koji se u Hajduku brinu o sigurnosti tijekom utakmice sugerirao je da se podnesu kaznene prijave protiv onih koji su identificirani kao pirotehničari, ali su od ranijeg vodstva dobivali odbijenice, jer “nismo ludi suprotstavljati se navijačima”.

S druge strane, kad je mladi Mijo Caktaš, iz svoje gluposti, zbog zvižduka ili uvreda koje je dobivao na račun svoje igre, dakle kad je izlanuo ono “neka jedu govna”, promptno je kažnjen. I da bude svima jasno, Caktaš je zaslužio i težu kaznu, bez obzira što se pokušao izvući kako je to bila poruka dvojici, trojici, nikako ne i većini navijača.
To što je rekao Caktaš apsolutno je neprihvatljivo bez obzira kako se osjećao uvrijeđen.

Nisam siguran da je taj mladić shvatio, razumio, da je postao svjestan svojeg grijeha. Taj nemili događaj poziva na provedbu niza odgojnih akcija, na nastojanje da se u omladinskom pogonu, posebno u školi nogometa, doslovno svakodnevno dječacima tumači ne samo kako igrati, već i što je sportsko ponašanje, odnosno kako se moraju ophoditi prema prijateljima kluba, onima koji plaćaju ulaznice, koji ih dolaze bodriti u Poljudu i koji prate prvotimce na gostovanjima.

U svijetu, naravno tamo gdje se nogomet shvaća vrlo ozbiljno, klubovi poduzimaju akcije protiv nasilja, onog na tribinama, kao i na terenu. Odavno igrači koji dobivaju angažmane u engleskim klubovima u svojim ugovorima imaju i obveze sudjelovanja u nastupima izvan terena. I ne samo onim marketinškim, kad za račun kluba reklamiraju pojedine proizvode ili tvrtke, već i one namijenjene približavanju svojim navijačima. Na tom planu u Hajduku imaju velike neiskorištene mogućnosti.

Posjećivanja škola, vrtića, nekih kolektiva, ustrajnost u provođenju sportskog ponašanja, susreti s članovima klubova navijača sigurno bi dali rezultata. Sjećam se kako je jednom organiziran posjet prvotimaca Hajduka odgojnom domu za maloljetnike na Brdima, pa je upravitelj priznao da u toj ustanovi nikad prije ni kasnije nije vladao takav red kao kad su došli Baka Slišković, Ivan Gudelj, braća Zlatko i Zoran Vujović, te svi drugi igrači s tada trenerom Stankom Poklepovićem.

                                                                                                                                                            Zdravko Reić

#GLAVAUBALUNU#ZDRAVKOREIĆ

Izdvojeno

31. svibanj 2020 22:46